Izložba „Fiume Fantastika: Fenomeni grada“, otvorena 28. kolovoza 2020. u prizemlju hale Exportdrva uz Mrtvi kanal, izazvala je velik interes publike koja je dobila jedinstvenu priliku da Rijeku kao grad sagleda iz nove perspektive ili, točnije, iz novih perspektiva. 
Glavni kustos izložbe, postavljene u sklopu programskog pravca Slatko i slano Europske prijestolnice kulture, arhitekt Idis Turato i kustosi Vedran Mimica i Maroje Mrduljaš izloške su rasporedili u deset posve različitih paviljona umjetno stvorenih unutar hale Exportdrva.
Svaki od deset paviljona tematizira određeni riječki fenomen: Granice, Luka i željeznica, Mreže, Kino: „Stižu ljudi!“, Grad, Palača, Zajedničko tlo, Dokolica, Spomenici i Fantastične zone.
Među paviljonima nije potrebno tražiti ni kronologiju ni hijerarhiju, jer je riječ o osebujnom konceptu koji navodi na razmišljanje, ne toliko o prošlosti koja se pred publikom rasprostire, već o budućnosti koja stoji pred gradom čijih je posljednjih 150 godina obilježilo toliko fantastičnih događaja.
Izložba Fiume Fantastika na neki način inspirirana je izložbom Wesa Andersona i Juman Malouf koji su u prosincu 2018. u bečkom Kunsthistorisches Museum postavili Spitzmaus Mummy in a Coffin and other Treasure“. Poznati redatelj i njegova partnerica iz najveće austrijske kolekcije svjetske umjetnosti, od egipatskih mumija do slikarstva 19. stoljeća, izdvojili su u 8 paviljona izloške po subjektivnim estetskim kriterijima, kao što su – boje.
U takvoj igri spajanja nespojivoga možemo pokušati dekodirati i izložbu Fiume Fantastika zasnovanu na recentnim istraživanjima DeltaLaba – Centra za urbanu tranziciju, arhitekturu i urbanizam pri Sveučilištu u Rijeci, u kojima su osim trojice kustosa velik kreativni i operativni doprinos dali i Renato Stanković, Morana Matković te arhitektica Ida Križaj Leko. Izložba prati posljednjih stotinu i pedeset godina urbane povijesti Rijeke tijekom koje grad doživljava radikalan rast i postaje globalno prometno i industrijsko središte.
Postav same izložbe sa središnjom ulicom, Korzom, paviljonima – lokalima i središnjim trgom s tribinama predstavlja grad u malom i samostalno urbano čvorište koje bi i nakon isteka izložbe moglo (o)živjeti u nekoj drugoj funkciji, možda kao deset ateljea. Paviljoni sa svojim hektično složenim izlošcima neobičan su iskustveno-spoznajni prostor koji priča i tumači povijest modernog urbanog razvoja Rijeke i njezine regije.
Nizom fotografija, njih više od dvjesto, uz 11 maketa plus maketu broda, šest arhvskih karata, 5 animiranih videa i dvije nove iscrtane karte prikazana je transformacija grada i njegovih objekata zaključno sa samom transformacijom skladišta drva u prostor namijenjen kulturnim sadržajima. 
Uvodna je teza Idisa Turata da Rijeka svoju fantastičnost duguje prije svega spletu vanjskih utjecaja, jer same Riječane nitko nije previše pitao što bi i kako htjeli sa svojim gradom, već je „sve došlo odozgo“. Da se Riječane pitalo, sigurno ne bi postavili granicu koja već 150 godina dijeli grad od luke, odnosno ne dopušta gradu izlazak na morsku obalu.
Izložba i prateća publikacija rezultat su istraživanja turbulentne povijesti u kojoj je Rijeka prolazila kroz različite društveno-političke sustave i teritorijalne ustroje, a pritom se fokus urbanog razvoja u bitnoj mjeri temeljio na novim tehnologijama prateći utjecaje ekonomskih, političkih i društvenih procesa na arhitekturu grada.
Pod utjecajem moćnih vanjskih sila nastale su specifične arhitekture i urbani fenomeni koje nadilaze pitanja stila, jezika ili estetike i koje generiraju vlastitu, lokalno-specifičnu i autonomnu urbanu kulturu. Slobodno kombinirajući problemske teme i izlagačke žanrove, izložba raspoznaje i obrazlaže gradske fenomene na preklapanjima arhitektonskih projekata. Radikalne transformacije topografije, neočekivane prenamjene zgrada, brutalni sudari prirode i industrije tek su neki od elemenata složenog mozaika do sada neispričane priče o urbanim poukama Rijeke.
Prošećimo sada kroz deset paviljona i njihovih deset fenomena, deset tema, deset priča.
Put kroz Fiume Fantastika počinje paviljonom Luka i željeznica. Izložba nas vraća 150 godina unatrag, u vrijeme kada su se Beč i Budimpešta utrkivali tko će prije iskoristiti povoljan prometni položaj Rijeke i staviti je na ondašnju kartu Europe. U tada malom provincijskom gradu luka i željeznica temeljito utječu na njegovu urbanu fizionomiju i nova infrastruktura postaje temeljni sloj gradskog tkiva. Ceste, industrijski prostori, skladišta, servisni i operativni objekti bili su nužni za uspjeh Rijeke kao važnog lučkog i industrijskog središta, no zauzvrat su okupirali najvažnije dijelove grada što će ostati obilježje grada do današnjih dana. Kustosi pritom ne naglašavaju civilne građevine ignorirajući primjere secesije i historicizma „kakvih ima posvuda po Europi“, već se fokusiraju na tipsku austrougarsku arhitekturu kolodvora, lučkih skladišta, mostova i tunela kakvom Rijeka obiluje. Izvedeno iz toga, izložba prati i transformacije gradskih palača, organske intervencije u prostor kroz odnose arhitekture i politike.
Drugi paviljon, nazvan Granice predstavlja veliki „Trumpov zid“, golemu željeznu konstrukciju od tamnih metalnih ploča iz 3. maja unutar koje postoji i daljnja granica, na tlu, pa posjetitelji mogu birati žele li postav razgledati iz „Rijeke“ ili sa „Sušaka“, gradova različitih političkih konteksta i različitih arhitektura iz vremena kada je svaki bio u svojoj državi. Ta pozicija na granici, ili margini, hranila je Rijeku stvaranjem uvjeta za kompeticiju i kooperaciju, konflikt i sklad. Granice su razarale Rijeku, ali je i izgradile, a njihova povijesna fluidnost kontinuirano se upisivala u povijest prostora i ljudi. „Ja sam sa Sušaka“, ističe Idis Turato, koji je svakog četvrtka osobno vodio posjetitelje kroz izložbu, pa dodaje: „nona me uvijek pitala „ča greš zdolun“, jer joj je bila granica uvijek u svijesti, a nekada je bilo i opasno odlaziti u Stari Grad“, prisjeća se ugledni riječki arhitekt. Godine 1945. granica je radikalno i doslovno premošćena, a iz tog je vremena zanimljiv projekt uređenja Delte koja je po zamisli Vladimira Turine trebala postati mjesto koje povezuje građane sa sportskim terenima, šetnicama i parkovima. Umjesto toga,(p)ostala je ipak dio Luke Rijeka u koji građani nemaju pristup.
...