„Kamen smo nosile iz mora na vrh brda. Kada je hrpa na vrhu bila dovoljno velika, nosile bismo kamenje nazad do mora.“ Ovo je svjedočanstvo Vere Winter, napisano na crvenim plakatima ispred Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Ujedno je to ipoziv na veliku izložbu jedne od najznačajnijih suvremenih hrvatskih umjetnica Andreje Kulunčić Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete, koja se od 22. veljače do 20. ožujka ove godine održala u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti.
Riječ je o trogodišnjem umjetničko-istraživačkom projektu vizualne umjetnice Andreje Kulunčić o ženskoj memoriji traumatične prošlosti Golog otoka, koju kustoski potpisuje Irena Bekić i Anca Verona Mihulet. Suradnice na projektu feministička su antropologinja Renata Jambrešić Kirin i psihoterapeutkinja Dubravka Stijačić. Riječka izložba nije označila kraj, već nastavak projekta kroz subverzivnu komemoracijsku formu antispomenika i akciju 850 žena za 850 žena.
Postojanje ženskog političkog logora na otocima Sveti Grgur i Goli otok (Radilište V) u kojima je, naizmjenično, u razdoblju od 1950. do 1956. bilo zatvoreno više stotina žena optuženih za povezanost s Informbiroom, u javnosti je slabo poznata činjenica. Zanimljivo je da čak i stručne i znanstvene rasprave o Golom otoku tematiziraju gotovo isključivo muški logor.
Kako piše u pratećem katalogu izložbe, golootočki logor je kao penološki sustav sa svrhom izolacije i „neutralizacije“ političkih neistomišljenika te osoba koje kritiziraju novu političku elitu, imao niz poveznica s fašističkim logorima i staljinističkim gulazima, ali i logorima za društveno-korisni rad i preodgoj kakve poslije nalazimo u Kini i na Kubi, kao i u drugim zemljama istočnog bloka.
Režim u logoru sustavno je ugrožavao reproduktivno zdravlje kažnjenica, osjećaj etičke odgovornosti i skrbi za druge te isključivao njihove spolne specifičnosti. Zatvorenice su bile prisiljavane da kažnjavaju, nadziru i isljeđuju jedna drugu, što je, uz težak rad, rezultiralo njihovom dubokom traumom i dugogodišnjom šutnjom.
Struktura kažnjenica pokazuje da su, za razliku od muških zatvorenika, u velikom broju kažnjene intelektualke, novinarke, studentice, prevoditeljice, politički izgrađene i samosvjesne žene, među kojima su prednjačile komunistkinje koje su povjerovale da su doista ravnopravne (moćnim) drugovima u polugama vlasti. Njihove sudbine izlaze u javnost tek 1990. g., kad se socijalizam već ruši, jer odgovaraju tadašnjem antikomunističkom narativu.
...