U Savremeniku, ozbiljnom glasilu Društva hrvatskih književnika, krajem 1907. godine prve retke o Kamovu napisao je Kastavac Milan Marjanović, (čovjek koji je za života pokrenuo ili uređivao 23 časopisa!) i koji se rano izborio za status najurbanijeg hrvatskog književnog kritičara. On je, vrlo argumentirano i s puno strasti, predstavio malobrojnoj hrvatskoj čitalačkoj publici novo ime.
„Janko Polić Kamov. Neobična pojava! Neobična vanjska izgleda, neobične nošnje, duge kose, produljenih očiju i blijeda i tamna lica, neobičnih ideja, nemoralnog pisanja i nastupanja, ali i – neobična talenta. Mladi univerzitetlija što izdaje najednom četiri knjige, što uči ne za to da izuči koju struku i stekne diplomu, nego da dozna, da nauči, da si misao oplodi. Bio je đakom na Sušaku, pa lani živio neko vrijeme u Mlecima, ove godine u Rimu. Piše pjesme, imitacije (po stilu) Salamunova Cantica, piše scene i drame, piše pripovijesti i vrlo dobre dopise i razmatranja.
Vani u svijetu imade dosta ovakovih pojava. Kod nas su neobične. Abnormalne su svakako i drugdje i kod nas, ako abnormalnošću krstimo ono što nije prosječno… Od svega što je Polić do sada pisao, najtrezniji (u običnom smislu riječi) i najstvarniji su doista njegovi rimski dopisi u Pokretu. Zanimaju ga tu svi pojavi kulturnog i socijalnog života. A pisani su lijepo s poletom i punoćom stila. Normalna (opet u običnom smislu riječi) je i njegova novela Ecce homo u zadnjem broju Savremenika.
Nijesu normalne pak njegove četiri knjige koje je nedavno izdao. Već naslovi su čudnovati: Tragedija mozgova (tri scene), Psovka, Na rodjenoj grudi, dramatizovana studija, a naročito pak Ištipana hartija (pjesme). Ova zadnja sa najčudnovatijim naslovom je ipak – najbolja...
Ovo obilje, ova hipertrofija uz volju biti brutalan i jest ono, što čini ove knjige abnormalnima. I dobro je primijetio jedan recenzent Polićev – da se ne može ovim knjigama prigovoriti nedostatak, nego samo suvišak. Gradja je čvrsta i dobra, treba je samo iščistiti, izbrusiti. Goleme izrasline su redovno i u životu plod jednostranog obilja, a umjetnost traži svestrani sklad. Kad Polić to postigne on će stvarati i neobično snažna literarna djela.“ (Marjanović, M.: Janko Polić Kamov, Savremenik, br. 11, Zagreb, 1907., str. 702-703).
Na to je reagirao A. G. Matoš vrlo ozbiljnim napadom. U biti, cijela, izrazito uvredljiva Matoševa kritika, napad je i na Kamova i na Marjanovića.
„Gospodin Janko Polić Kamov je plodan kao kunić ili g. Milan Marjanović. Blagoslovljene god. 1907. izdao je četiri djela: dva lirska (Psovka, Ištipana hartija) i dvije drame: Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi. Dok su mu u lirici najmiliji izrazi motanje, lizanje i pljuckanje, u dramama je najčešći glagol puhati, ispuhavati. Na rođenoj grudi, dramatizovana studija je mistifikacija dijaboličnih, perverznih, lažnih sadskih (sadističkih) motiva s istim glavnim junakom koji nam je poznat iz te lirike cinizma i apsurdne blasfemije.“ (Lirika lizanja i poezija pljuckanja, Hrvatska smotra, 1907, str. 547-551).
...