Početkom veljače nekoliko sam puta putovala na relaciji Rijeka – Zagreb. Kako nemam svoj auto, često koristim uslugu Bla bla cara, dijeljene vožnje koja se dogovara putem aplikacije. Volim Bla bla car jer te postavlja u poziciju da određeno vrijeme dijeliš taj skučen i zbog toga intiman prostor automobila s potpunim neznancima, raznih profila i iz, ponekad, potpuno različitih svjetova. Ako je vozač/ica, ili ekipa u autu razgovorljiva, neizbježno se počne predstavljati tko što radi. U nedostatku boljeg i kraćeg pojašnjenja svih mojih freelancerskih poslova, ja se predstavljam kao radnica u kulturi, pa tu još dodatno, ako se pita, izdvojim dokumentarni film. Najlakše mi se tako objasniti.
Te veljače 2025. godine svi moji suputnici u Bla bla caru, a recimo da ih je bilo 5-6, osoba iz sasvim različitih sektora kao što su turizam, građevina, školstvo..., na spominjanje dokumen tarnog filma pitali bi „Jesi li gledala Fiume o morte?“. Nikad nisam bilau situaciji da u Bla bla caru razgovaramo o konkretnom filmu, ni stranom ni domaćem, a kamo li dokumentarnom ili filmu od nekog od svojih prijatelja. Od tih 5-6 suputnika sredinom veljače dvojica su ga pogledala netom prije nego smo sjeli u auto. Bio im je sjajan, dugo smo ga zajedno komentirali. Drugi su, pak, čuli ili da je sjajan, ili da je u njemu prikazana Rijeka, ili da je do ulaznica gotovo pa ne moguće doći. Bila bih ponosna u tim situacijama – zato što postoji film o kojem se govori u različitim „svjetovima“, ali i zato što sam i osobno bila vrlo uzbuđena oko njegovog izlaska. Igora Bezinovića, redatelja filma, dobro osobno (i profesionalno) poznajem, znala sam koliko je dugo i predano na filmu radio i koliko mu je premijera, dakle gledati ga s publikom (što se u Hrvatskoj prvi put dogodilo u Rijeci 8. veljače) bila važna kako bi nakon desetogodišnje posvećenosti tom velikom projektu konačno mogao na njegov kraj staviti točku. I velik broj mojih prijateljica i prijatelja, kolegica i kolega, pogotovo s riječkog područja, radio je na filmu, pa sam, zapravo, godinama slušala ove i one anegdote. U više navrata u gradu sam za vrijeme snimanja srela neobičnu filmsku ekipu odjevenu u (talijanske) vojničke uniforme iz 1920-ih godina, a Igora na čelu tih neobičnih parada gradom. Dodatno, moram se pohvaliti – i moja je kujica Micro sudjelovala u snimanju, pa sam kao ponosna „majka“ čekala vidjeti kako izgleda scena u kojoj ju jedan od D’Annunzijevih legionara nekoliko sekundi drži u naručju ispred zgrade koja je za vrijeme D’Annunzijeve okupacije služila kao zatvor.
U službenom priopćenju za medije, na početku ožujka, PR ured filma pisao je da je riječ o petom najgledanijem dokumentarnom filmu od osamostaljenja Hrvatske. Čudila sam se da je tek na 5. mjestu jer od premijere – samo je u riječkom Artkinu film imao gotovo svakodnevno prikazivanje i činilo mi se da su ulaznice non-stop rasprodane. Iz kina potvrđuju da je to svakako najgledaniji film koji su ugostili na svom velikom platnu. Petog ožujka iz Kina mi pišu: „zaključno s jučerašnjom projekcijom, 4.3., film je pogledalo 6254 gledatelja, dosad su održane 23 projekcije, a do kraja mjeseca ih imamo još 14.“
Na web stranici www.boxoffice.hr, na koju me upućuju, piše da je film do polovice ožujka pogledalo 10 tisuća i 397 ljudi. Usput budi rečeno, da je na hrvatskim boxofficima u tom trenu najveću gledanost, 137 tisuća, imao film Mustafa: The Lion King.
Te brojke nisu pale s neba. Filmu je, naime, prethodila jaka medijska kampanja na svim oglašivačkim platformama. Tako to izgleda kad je produkcija ozbiljna, a nju u ovom slučaju potpisuju hrvatska kuća Restart, koja trenutno prednjači po broju dokumentarnih uspješnica te koprodukcijske kuće Nosorogi iz Slovenije i Videomante iz Italije. No marketinška i PR kampanja za mene je imala još jednu dimenziju: vizual kojim je najavljivan film, upravo u vrijeme prije riječkog Karnevala. Na riječkim se ulicama sljubio s karnevalskim dekoracijama, što je, pomislila sam nakon što sam pogledala film i vidjela zadnju scenu karnevala, bio i iskorak filma u grad. Film koji je organski izašao iz Rijeke, čiji je organski dio.
U materijalima za medije piše da je „Fiume o morte!“ originalan film koji kroz izrazito inovativan stil progovara o fascinantnoj i široj javnosti nepoznatoj povijesnoj epizodi (...), tematizira povijesni događaj u kojem je talijanski pjesnik i zagovaratelj rata Gabriele D’Annunzio prije stotinjak godina zauzeo grad Rijeku (...) Poezija, kokain, dinamit, puške, nogomet, avioni, pokućstvo koje leti kroz prozor, koncerti, zatvori, sunčanje, tisuće vojnika, milijuni metaka, beskonačni govori i čak jedan čudnovati kljunaš... Sve su to dijelovi jedne od najbizarnijih okupacija u povijesti čovječanstva. Građani Rijeke ovim su filmom, nakon 100 godina, dobili priliku preuzeti povijest u svoje ruke i kroz film ispričati svoju verziju događaja.
...