Kada sam 2012. godine došao u Rim na mjesto hrvatskog veleposlanika, već sam znao da ću tu sresti najbolju ekipu dopisnika iz inozemstva koje je tada Hrvatska imala. Nakon privatizacije medija, naime, u Hrvatskoj se prorijedila mreža dopisnika novinskih kuća iz inozemstva. Što zbog opadanja tiraža tiskanih medija, što zbog štednje novih medijskih vlasnika, a što zbog prodora interneta – profesija dopisnika iz inozemstva postala je tek dio povijesti novinarske profesije. Tome je, naravno, pridonio i odljev novinara u naručje nove profesije – diplomacije nove države. Mnogi su novinarski kadrovi tako na brzinu pozavršavali davno upisane i nedovršene sveučilišne studije, tako da je čak i 2000. godine, kada je koalicija lijevog centra pobijedila na izborima i pokušala napraviti inventar stanja u državnoj upravi, bilo još uvijek u toj državnoj službi (pretežno u diplomaciji) bivših novinara bez fakultetske diplome.
Ali mene je u Rimu, 2012. godine, dočekao sam vrh novinarske profesije, cr?me de la cr?me: Splićanin Inoslav Bešker, flamboajantni polihistor, filolog po vokaciji, enciklopedist po širini tema kojima je punio stupce Jutarnjeg lista, doktorant filologije na sveučilištu u Torinu i kojeg je Predrag Matvejević žarko želio (uzalud) kao svog nasljednika na katedri za južnoslavenske jezike na rimskom sveučilištu Sapienza, dok je drugi član tog osebujnog dueta bio Riječanin Silvije Tomašević, dopisnik Večernjeg lista iz Rima i Hrvatske radio-televizije iz Vatikana. Obojica su iskakali iz stereotipa novinara definiranog kao „univerzalnog neznalice“; naprotiv, obojica su bili više, moglo bi se reći – univerzalni sveznalice. Bešker je objavio tucet knjiga o novinarstvu, filologiji, književnosti i politici, od kojih dvije na talijanskom: jednu o Morlacima u europskoj literaturi, a drugu o arhetipovima i epskoj tradiciji dinarskih Slavena. A Silvije Tomašević je, pak, napisao šest knjiga o Katoličkoj crkvi i papama uz svoju gotovo svakodnevnu izvjestiteljsku aktivnost za HRT i „Večernji list“, i mnogobrojne kolateralne inicijative – pokretanje novih časopisa i hiperaktivni angažman u rimskom Udruženju stranog tiska.
Riječanin Silvije Tomašević rođen je, zapravo, u Zagrebu: mogli bismo reći, stjecajem povijesnih okolnosti. Njegov je nono otvorio elegantnu prodavaonicu cipela još u austro-ugarskoj Rijeci, na današnjem Koblerovom trgu, iza Gradskog tornja, koji se onda zvao „Piazza delle erbe“ – Trg trava. Posebno je zastupao talijansku tvornicu cijenjenih cipela „Varese“. Njegova je kuća, zajedno s dućanom, srušena za vrijeme savezničkog bombardiranja riječke luke u toku Drugog svjetskog rata.
No još kada je Rijeka nakon završenog Prvog svjetskog rata i kratkotrajnog života Slobodne Države Rijeka (Stato libero di Fiume) anektirana Italiji i kada je fašistički režim ukinuo škole na hrvatskom jeziku, nono Tomašević nije htio da se njegov sin školuje na talijanskom jeziku i da ga unovače u redove „balila“, fašističkog podmlatka, pa se odselio preko granice, u Zagreb. I ovdje je otvorio elegantni dućan za cipele, u samom centru grada, u Ilici, a s obitelji je stanovao u obiteljskoj kući na Vrhovcu, s vrtom i voćnjakom koji je dosezao do samostana i Šestinskog dola. Tu je rođen i njegov unuk Silvije, 1949. godine. A onda je donijeta odluka o povratku cijele familije u rodni grad, i Silvijev otac postao je novinar i urednik Radio Rijeke. Bio je organizator gostovanja talijanskih pjevača, među kojima je bila i primadona talijanske kancone Mina (prezimenom Mazzini). Bio je i urednik humorističke emisije „Gong Radija Rijeke“ i suosnivač festivala Melodije Istre i Kvarnera. Postao je uzor svom sinu koji ga je slijedio u odabiru profesije: Silvije je još kao student riječkog Ekonomskog fakulteta, 1970. godine, počeo surađivati s Večernjim listom, tada najtiražnijim dnevnim novinama u Hrvatskoj.
Silvije je veći dio djetinjstva proveo u Rijeci, postavši pravi Riječanin. Sve njegove formativne godine bile su riječke, kako je konstatirao riječki novinar Edi Prodan u svom komemorativnom tekstu u Novom listu povodom Silvijeg odlaska u „bolji život“ (kako se kaže u Italiji, zemlju koju je poznavao, štono bi se reklo, bolje od svog džepa).
...