SUŠAČKA REVIJA broj 37 more KVARNER – MORE – MEDITERAN Dunja Rihtman – Auguštin Što je to regija i gdje su joj granice? Konkretno: gdje počinje ilizavršava Mediteran? To je široko, raznorodno i kompleksno područje. Teško je odreditišto i tko sve pripada Mediteranu. Istraživači se danas uglavnom slažu da se graniceregija ne mogu precizno odrediti, odnosno da ima više tipova tih granica: od onihgeografskih i ekoloških do onih mentalnih koje traju kao predodžbe pa i stereotipi, anerijetko su uvjerljivije i tvrdokornije od svih ostalih, primjerice političkih. Tako zamišljene granicene obuhvaćaju samo geografski prostor nego i predodžbe o svemu onome što se na tomprostoru zbiva, ponajprije među ljudima. Fernand Braudel pak tvrdi da je Jadransko moreMediteran u malom. Počet ću, dakle, ovu priču o Kvarneru, moru i Mediteranu, kao štoto antropolozi često čine, anegdotalno, autobiografski.Potkraj četrdesetih godina, kad se moja obitelj igrom ratne sudbine preselila u Zagreb,često sam putovala u rodni kraj na Sušak i Rijeku. Vlakovi bijahu neopisivo krcati jerje proleterima iz panonskih i dinarskih krajeva bivše države napokon bilo mogućejeftino putovati i ljetovati u ne osobito komfornim, ali ipak dostupnim radničkimljetovalištima. Mnogi bi od tih odraslih ljudi tada, na Plasama, prvi put ugledali more.slušala sam njihove komentare koji se i nisu toliko odnosili na samo more koliko nakraški pejzaž. »Od čega ti ljudi žive, čime se hrane!?« Nisu se mogli načuditi, ateško im je to bilo objasniti.Hrvatski pjesnik, kritičar i feljtonist Antun Gustav Matoš (1873.–1914.), rodomSlavonac, sjećajući se svog prvog putovanja na Rijeku negdje 1909. kao da je dijeliočuđenje mojih suvremenika iz sredine dvadesetoga stoljeća. Matoš piše:»Inače, osim mora, slabo će to zanijeti gornjeg (istaknula D.R.A) kontinentalnog Hrvatau kršnom Primorju. Drvetu, lijepom visokom drvetu tu ni traga. Kržljavo grmlje je šumatome tvrdom narodu što je lišen sjene. I čuveni miris mora nije mi najugodniji,podsjećajući na vonj prazne kutije sardina i na sve ostalo što vonja – kao praznakutija sardina. U tim primorskim liticama osjećam se stisnut, ne mogu se kretati kao nina brodu koji doduše prelazi pola svijeta, ali njegovi putnici su kao čovjek što nemože izaći iz svoje kuće« (Matoš, Vidici i putovi, 1909.).A baš me moja nona Marijetta, rodom iz Krasice – cijeli svoj vijek proživjela izmeđuBakra i Sušaka – neprekidno podsjećala da postoje oni gornji koji baš najbolje nerazumiju more i kamen. Uz to imaju drukčije navike, pa i kuhaju na način koji nama naprija. Nona me bila posve uvjerila da je naš Jadran najljepše more na svijetu i danijedno more nije modro poput našega. Toga sam se sjetila kad sam prvi put letjela iznadLa Mancha – bio je vedar dan, i gle, more je ipak i ondje bilo modro da ne može bitimodrije...Je li more i odnos prema njemu ta metafora koja nas je ovdje, u samome Kvarneru,označavala i još uvijek označuje kao Mediterance? A sjećajući se svojih davnihsuputnika, dodala bih moru i kamen. Još kao studentica etnologije slušala sam predavanjaprofesora Milovana Gavazzija o mediteranskoj megalitskoj kulturi, o trullima u Sardiniji io našim bunjama i kažunima, od suhozida izgrađenim pastirskim skloništima i o kamenimpočivalima uz puteve. Na njima bi predahnuli sprovodi, ali i žena, koje su na leđima uzpomoć plašćenice prenosile teške terete.Za mene Mediteran počinje baš tu, između Bakra i Sušaka, između davnih tunera uBakarskom zaljevu i skladišta drveta na Delti koje je čekalo na morski prijevoz. Takvapredodžba Mediterana usadila se u mene u djetinjstvu, a to znači početkom tridesetihgodina prošloga, dvadesetoga stoljeća.Iz toga doba neizbrisivo je sjećanje na pjesmu Drage Gervaisa «Nonići stari«: Svaku nedeju pred crekvun su stali nonići stari. Pipi fumali šerjo bradi češali i povedali štorje od mora i sveta: «Tega i tega leta va Biskaje, moj dragi, sto je tancalo vragi. Prvi je jarbol razbilo i odneslo timun, prokjeto grdo je bilo a brod vodi već pun... Tamo je Tonkin Vice nestal, a ni ja ne znan kako san živ ustal.« «Pokojni kapitan Frane, to je bilo va Havane...« Svaku nedeju pred crekvun su stali nonići stari i povedali. Ma ku tu nedeju ki nonić bi falil pred crekvun, zač su ga čera fakini nosili i judi za njin hodili. Molili, i pozabili. I ni već nonići stareh. Gervais je ispričao poznatu nostalgičnu priču o ostarjelim pomorcimakoji se u prvoj trećini ovoga stoljeća potkraj života svake nedjelje sastaju predmjesnom crkvom i prepričavaju uspomene o brodovima i putovanjima, o havarijama kad je uBiskajskom zaljevu plesalo stotinu vragova, kad je nevrijeme razbilo prvi jarbol iodnijelo kormilo, kad se brod odjednom napunio vodom i kad je nestao taj i taj znanac, asam pripovjedač još si uvijek ne može objasniti kako je tada uopće ostao živ...Pjesma tužno završava stihom: «I ni već nonići stareh...« jer oni pomalo umiru iodnose sa sobom svijet mora na kojem su dominirali jedrenjaci.Mornarske pripovijesti gotovo identičnih motiva nedavno je objavio Anton Zakarija usjajnoj monografiji o Praputnjaku ponad Bakra:«Gremo ti mi z Londri va Španiju, pa za Navijorku. Vrime majsko; suhoburica, užba.Jušto smo pasali Kanarinski (prošli smo Kanarsko otočje), se se zaškurilo, fortunal(orkan) je zamešal, reful i škropac (vihor i udar kiše), vali ruše, mokar si do črev.Jidra raskinulo, timun razbilo. Dva Ajeriša (Irca) za magnuće (treptaj) oka odneslo, pamaloga Ćozota, za njin i kapitana. Na kuverte san sam ustal. Ča san mogal, ćo?! Zel sankonop, svezal baril i hitil ga va more. Ki ćapa, ćapa (uhvati). Nećeš mi verovat, mazvukal san ih gore. Si četiri. Ma stučeni i šundrani (izubijani), komać dišu. A janiš. Malo se pogrebal, viš! «I zbilja, ruka mu oguljena. Od onog konopa« (Zakarija,Praputnjak 1999.).Slične sam štorije slušala u Bakru, starome pomorskom gradu. U mom djetinjstvupočetkom tridesetih Bakar je živio u dubokoj krizi koja je bila započela još udevetnaestom stoljeću kad su ekonomski efikasniji parobrodi istisnuli jedrenjake, aželjeznička pruga koja je Rijeku povezivala s Budimpeštom i srednjom Europom odvuklapromet iz bakarske luke. Moj pradjed po majci, principal, tj. vlasnik jedrenjaka, umro jenakon brodoloma kod Port Elisabetha u Južnoj Africi. Novinski izrezak od 10. listopada1888. s podacima o njegovim zadnjim danima i smrti našla sam u starom molitveniku. Godinudana prije toga poginuo je na moru i njegov stariji sin, a obitelj je nakon toga, poputmnogih principalskih familija na sjevernom Jadranu, osiromašila. Žene su tada pregrizleponos pripadnosti srednjoj klasi i prehranjivale obitelj kao poštarice ili švelje. Nijemnogo bolje sreće bio ni moj nonić koji je kao završeni nautičar služio kao kapetanna prekooceanskim trgovačkim brodovima. Ali se, poput brojnih drugih domaćih pomoraca,iskrcao, tj. napustio taj posao, vjerojatno nakon velikoga štrajka pomorskih kapetana istrojara (u srpnju 1908.) zaposlenih u Ungaro-Croati, riječkom parobrodarskom društvukoje je promicalo mađarske interese i mađarsku zastavu (o tome pišu B. Stulli i N.Tintić u Pomorskoj enciklopediji, 1976., 1985.).Pomoračketeme bile su stalno prisutne u kući nonića i none. Bila je ta kuća puna različitihpredmeta koji su podsjećali na pomoračko zvanje, poput staroga čudnovatog dalekozorašto još uvijek svojom magijom privlači moje unuke ili pak nonićeve kapetanske kape(danas ju poznamo kao schmidtovku), ili posuda i drugog pribora ponajviše mediteranskih,ali i iz prekooceanskih zemalja. Na zidovima, poput nekog mementa, visjeli su svjedocistare slave: uljane slike obiteljskih jedrenjaka. Govor o moru bio je dio svakodnevnogaživota, rekla bih čak identiteta cijele obitelji Medanić. Ujak, barba Tone, kasnijekirurg, kao dječak za školskih je praznika radio kao «mali« na brodu i tako oploviocijeli svijet. O moru, brodovima i barkama muškarci su pričali u najsitnijimpojedinostima, kao što danas govore o autima i motorima.More je određivalo život, odnosno dva života žena: jedan samostalan, dok su muževibili na brodu i drugi ovisan, kad su nakratko svraćali kući. Taj je prvi život, pononinim riječima, bio u isto vrijeme naporan, ali i neovisan, slobodan i vedar. Težak inaporan jer bi muževi ostavljali vrlo malo novaca za preživljavanje obitelji. Nona je,ne bez ponosa, pričala kako su se napokon žene pomoraca složile i od parobrodarskogadruštva isposlovale da dobar dio muževljeve plaće mogu same izravno podizati. Ipak, tajje dio života pripadao ženskoj samostalnosti i neovisnosti, što je uključivalo islobodno sudjelovanje u zabavi. Nona je često rado prepričavala zgode iz bakarskihkarnevala u kojima je, očito, uživala svoju slobodu. U onom pak drugom dijelu života,kad je muž bio kod kuće, valjalo je posredovati između njega i djece i omekšavatinjegovu patrijarhalnu strahovladu. Usto, trebalo je oprati, ispeglati i pokrpati svorublje za naredno putovanje. Našlo bi se tu četrdesetak košulja, o ostalom da i negovorimo.Priča koju sam ovdje pokušala skicirati po vlastitom (manjkavom, naravno) sjećanju uhrvatskoj je književnosti baš s obzirom na kvarnerski kraj nekoliko puta obrađena uradovima pisaca Kvarnera i Istre. Vjenceslav Novak (1859.–1905.) u romanu «PosljednjiStipančići« opisao je smiraj jedne senjske principalske obitelji. Propašću jedrenjakai socijalnim posljedicama te ekonomske pojave na liburnijskoj obali Istre nostalgično sebavio Viktor Car Emin (1870.–1963.) u romanu «Pusto ognjište«. Kad se prometovanjejedrenjacima više nije isplatilo, život kao da je usahnuo u malim, dotad prosperitetnimgradićima uz more. Novo je doba iziskivalo ne samo drukčije brodove, nego baš drukčijeposlovne ljude i nove prilagodbe. Ali cijeli proces i u svom gospodarskom i u socijalnom,pa i kulturnoantropološkom aspektu, bijaše označen morem.Kad bih htjela nastaviti autobiografsku priču o moru, navela bih kako je moj otac, izpodrijetlom i po profesiji drukčije obitelji, ipak cijeli svoj život bio okrenutMediteranu. Na prva svoja putovanja otišao je u Marseille i u Solun. Kao bankar upredratnom Sušaku poslovao je s partnerima na zapadnoj obali Jadrana. Kad je napokon udrugoj Jugoslaviji, nakon sudjelovanja u antifašističkoj borbi, preselio u Zagreb napoticaj akademika Vladimira Brajkovića, stručnjaka za pomorsko pravo, surađivao je umeđunarodnim pomorskim pravnim asocijacijama. Rado je u slobodno vrijeme išao na barku iu ribolov. I, potaknuo me da čitam knjige Viktora Cara Emina o moru i sudbinama malihljudi uz more. More je bilo tu, pokraj nas i u nama.Jesu li se ti ljudi po pripadnosti moru razlikovali od onih gornjih, panonskih i dinarskihHrvata, kako ih je sve još u drugoj polovici ovoga stoljeća nazivala nona Marijetta ineki njezini suvremenici iz meni bliske sredine? Sve donedavno mislila sam da je to nekilokalni ili osobni stereotip što živi u staračkim pričama, ali ako je vjerovatiMatošu, očito nije bio.Premda folklor nije i ne može biti povijesni dokument u pravom smislu riječi, jedna,danas već davna, analiza pomorske tematike u našoj narodnoj književnosti, koju je vrlopomno napravila poznata hrvatska znanstvenica dr. Maja Bošković-Stulli, jasno jepokazala kako tradicija pamti dva posve diferencirana stava prema moru:«U kontinentalnoj narodnoj poeziji i prozi more je doživljeno na apstraktan način, kaoiskonska slika onog svijeta, nestvaran kraj gdje se odvijaju pustolovine junaka, ili onobar razdvaja ovaj svijet od onoga.« (Bošković-Stulli, Pomorska tematika u našojnarodnoj književnosti, 1962.) Narodna poezija i proza iz primorskih krajeva, dokazuje Bošković-Stulli, koncipira moremnogo realističnije, u njegovim mnogobrojnim aspektima i protkana je pomorskim iskustvom(bavi se odnosima na brodu, načinom iskrcavanja tereta, brodskom opremom) te ocrtavastvarne društvene situacije (primjerice o ženi kojoj muž plovi ili gine na moru i sl).A to također upućuje na dvostrukost shvaćanja mora.No i u lijepoj književnosti more može biti shvaćeno mitski.Tako u uvodnoj rečenici zbirke poezije o moru Mare nostrum (1971.) autora MarijanaGrakalića čitamo:«Smisao i posjedovanje mora osnova je posjedovanja i bivstvovanja hrvatskog naroda naubitačnoj balkanskoj vjetrometini. Na moru se istaložio velik i snažan dio povijestiHrvata. Na plavetnim obalama i ne baš često tihim žalima, u dodirima s drugim narodimaili bez njih niknula je i hrvatska kultura«.More je dakle kolijevka kulture, ali i obrana od Balkana! A to je krilatica i suvremenehrvatske političke retorike!U nastavku sastavljač antologije predstavlja hrvatske tekstove i stihove od petnaestogastoljeća nadalje u kojima se govori o moru. Ponosno ističe kako srednjovjekovni hrvatskikralj Petar Krešimir prije devetsto godina u povelji, kojom samostanu sv. Kršovana uZadru poklanja otok Maun, naziva more mare nostrum, jer je to more, podsjeća Grakalić, uvlasti krune od doba kneza Domagoja.. Stoga se nazivom zbirke pjesama Mare nostrum, tvrdipriređivač, želi naglasiti i «naša sadašnja opredijeljenost za jadranskuorijentaciju«.Hrvatski pjesnik Vladimir Nazor (1876.-1949.), kojemu dionice u sadašnjoj Hrvatskoj nekotiraju visoko zbog njegove ulogu u partizanima i zbog Titovog naprijed, još je davnopokazao sklonost mitu Jadrana. Premda Dalmatinac, nije baš pisao o doživljaju ipredodžbi mora malih ljudi nego o nečem mnogo uzvišenijem: o dolasku Hrvata na more.O tome Branimir Donat misli ovako:«Od apokrifnog uzvika more! more! prvih doseljenih Hrvata koji su, prema Nazoru, s visovaugledali njegovu plavet, preko križarskih osvajanja koja su započinjala na njegovimobalama, preko povijesne borbe s Mlecima, pa sve do presizanja iredente, Jadran je biosimbol kojim se hrvatska književnost koristila da bi iskazala sudbinu pojedinaca i narodakoji su uvijek iznova morali dokazivati svoje pravo na nj i tragati za skrivenim razlozimatakve sudbine«(Donat, Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1981.).Donat ističe kako su hrvatski pisci s njegovih obala, ali i oni s kontinenta, u moru isvemu što ga okružuje pokušavali naći «simbole jednog sudbinskog viđenja narodnepovijesti«, pa u moru nisu toliko gledali prirodnu pojavu koliko su «prepoznavaliinkarnaciju vlastite sudbine«.Razmatranje o moru u hrvatskoj književnosti Donat zaključuje opaskom koja se baš uklapau ovo promišljanje Mediterana i naše mediteranske pripadnosti:«Zato kada se na najvećem broju stranica hrvatske književnosti susrećemo sa slikommora obojenog tmastim bojama usuda i kada otkrivamo da pisci najčešće inzistiraju nanekoj fatalističkoj svezi između njegove neuhvatljivosti i ideje o nacionalnoj sudbini,onda možemo reći da je taj tragični osjećaj sudbine bio dojmljiviji od mediteranskerazigranosti, jasnoće i privlačnosti, koju je to isto more otkrivalo piscima drugihrazdoblja i kultura«.Pripadnost Jadranu i Sredozemlju, bliskost s kulturom druge obale Jadrana, uza sveprijepore između talijanskog i hrvatskog (katkad slavenskoga) nacionalizma, pa iiredentizma, prožimlje i danas Istru, Kvarnersko primorje i Dalmaciju. Ta pripadnost nosisa sobom uspone i padove: gospodarske, kulturne i nacionalne. Ali ona i sada označavaljude tih krajeva, uključivši njihove političke poglede i ambicije. More i sve vezekoje ono otvara prema Mediteranu i prema svijetu ljudima tih krajeva u središtu suživotnih interesa.Mislim da se može reći kako sve do današnjih dana ljudima iz gornjih krajeva, kako bito rekli Matoš i moja pokojna nona, pogotovu kad je u tim gornjim krajevima središtemoći, more i kraj uz more nisu drugo doli periferija. Stran i nepoznat kraj kao unarodnoj pjesmi ili priči, a njegova osobita povezanost s drugim nacijama i kulturamapreko mora i neovisnost o kontinentalnom zaleđu – podozriva.Katkad mi se čini da taj dualizam pogleda na more, a s time i predodžbe o našojmediteranskoj pripadnosti, traje u hrvatskoj politici sve do naših dana. Središnja vlastprve, a podjednako i one druge Jugoslavije nije pokazivala neki izraziti senzibilitetprema moru kao mogućem gospodarskom resursu. Da i ne govorimo o tome kako se hladnokrvnoNezavisna Država Hrvatska bila odrekla mora i obale!Tek će 1971. u ekonomskom programu «Hrvatskoga proljeća« vrlo važnu ulogu igratitakozvana jadranska orijentacija. Prije nekoliko godina (1997.) Savka Dabčević Kučarobjavila je nadasve zanimljiva sjećanja na godinu 1971. i dokumentirano prikazalakontroverze oko jadranske orijentacije. Premda je to teško razumjeti, u zemlji kojoj jepripadao tako značajan priobalni pojas s vrlo razvedenom i razmjerno vrlo dugačkomobalom, gospodarsku orijentaciju usmjerenu Jadranskomu moru i privrednim mogućnostimašto ih more pruža središnja je jugoslavenska vlast smatrala izdajničkom. U samojHrvatskoj primorski je pojas tada, kao i sada, obuhvaćao trećinu teritorija i ondje ježivjelo 27 posto stanovništva. Dužina vrlo razvedene hrvatske obale iznosi 959,7 km.Savka Dabčević osim toga ističe da je Hrvatska jedina europska zemlja koja je istodobnopodunavska i sredozemna te upozorava na značenje takvoga položaja za razvojgospodarstva. Ona vidi Hrvatsku kao posrednika – u prometnom smislu – između zapadneodnosno srednje Europe i Jadrana. U svojim političkim nastojanjima željela jeiskoristiti takav geografski položaj. Središnja je jugoslavenska vlast, međutim,jadranskoj orijentaciji neprestano suprotstavljala podunavsku orijentaciju, isključujućitako hrvatske ekonomske interese. Jadranska politička i gospodarska orijentacija, za kojuse Hrvatska zalagala, predviđala je povezivanje s Italijom, Grčkom, Francuskom,Španjolskom i drugim sredozemnim državama. Čak su se usedamdesetima u Hrvatskoj radili ekonomsko-geografski projekti o boljem i bržempovezivanju istočnog dijela Jugoslavije sa zapadnom Europom i Mediteranom. No, državnije centar radije investirao velika sredstva u izgradnju nove, mnogo skuplje željezničkepruge Beograd-Bar, kojom put do mora zapravo traje duže.Spomenuta jadranska orijentacija osim povezivanja sa svijetom nudila je Hrvatskojizvanredne mogućnosti za razvoj turizma, brodogradnje, pomorstva, građevinarstva,trgovine te izvoza. Ta je koncepcija zapravo nastavljala davnu zamisao o riječkoj lucikao najpovoljnijem izlazu na more i mjestu ukrštanja dvaju velikih transeuropskih putova:transkontinentalnoga i onoga koji teče prometnim pravcem Duna-Sava-Kupa.Regije uz more baš je ovaj posljednji rat opet potisnuo na periferiju nacionalnepolitike. Gradovi na moru, mjesta velike kulture i povijesti, poput Zadra i Dubrovnika,tijekom rata u Hrvatskoj bili su gotovo odsječeni od matice, a njihova se gospodarskapozicija ni nakon rata nije poboljšala. I Istri s Rijekom iz državnoga se središtanerijetko zamjeralo što nisu bili oštećeni ratom, pa kao nisu pravi Hrvati. Pri tome sezaboravljalo da se te regije redovito mobilizirale vojnike za obranu Hrvatske.Čini se da more opet označuje centar i periferiju nove i samostalne države.Vraćam se dakle uvodnoj zavičajnoj priči o ljudima i moru na sjevernom Jadranu, tu gdjepo mom, priznajem posve subjektivnom osjećaju, nastalomu još u prošlom stoljeću,možda počinje, a možda i završava Mediteran. Priči u kojoj more znači život, a nijeni mit ni razglednica što sjevernjaci šalju kući sa svojih romantičnih mediteranskihljetovanja. Priči u kojoj osjećaj pripadnosti Mediteranu podjednako ne poričenacionalni identitet, ali ne prihvaća nacionalnu isključivost upravo zbog svakodnevnihiskustava prekomorskog kontakta.No, sve se to obično kosi s pogledima i interesima moćnih ljudi države kojoj jesredište prilično daleko od mora...Mala je utjeha što je u danas bogatoj i sretnoj Norveškoj centralna vlast, situirana naterra fermi, kako to kaže skandinavski antropolog Jonas Frykman (1998.), podozriva sprammora i stanovništva u priobalju. Ono stoga živi u stalnom kretanju, mijenjanju ikompleksnosti pa ne nudi posve jednostavne nego nešto složenije modele nacionalneidentifikacije! Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
KVARNER – MORE – MEDITERAN
Dunja Rihtman – Auguštin
Što je to regija i gdje su joj granice? Konkretno: gdje počinje ilizavršava Mediteran? To je široko, raznorodno i kompleksno područje. Teško je odreditišto i tko sve pripada Mediteranu. Istraživači se danas uglavnom slažu da se graniceregija ne mogu precizno odrediti, odnosno da ima više tipova tih granica: od onihgeografskih i ekoloških do onih mentalnih koje traju kao predodžbe pa i stereotipi, anerijetko su uvjerljivije i tvrdokornije od svih ostalih, primjerice političkih. Tako zamišljene granicene obuhvaćaju samo geografski prostor nego i predodžbe o svemu onome što se na tomprostoru zbiva, ponajprije među ljudima. Fernand Braudel pak tvrdi da je Jadransko moreMediteran u malom. Počet ću, dakle, ovu priču o Kvarneru, moru i Mediteranu, kao štoto antropolozi često čine, anegdotalno, autobiografski.Potkraj četrdesetih godina, kad se moja obitelj igrom ratne sudbine preselila u Zagreb,često sam putovala u rodni kraj na Sušak i Rijeku. Vlakovi bijahu neopisivo krcati jerje proleterima iz panonskih i dinarskih krajeva bivše države napokon bilo mogućejeftino putovati i ljetovati u ne osobito komfornim, ali ipak dostupnim radničkimljetovalištima. Mnogi bi od tih odraslih ljudi tada, na Plasama, prvi put ugledali more.slušala sam njihove komentare koji se i nisu toliko odnosili na samo more koliko nakraški pejzaž. »Od čega ti ljudi žive, čime se hrane!?« Nisu se mogli načuditi, ateško im je to bilo objasniti.Hrvatski pjesnik, kritičar i feljtonist Antun Gustav Matoš (1873.–1914.), rodomSlavonac, sjećajući se svog prvog putovanja na Rijeku negdje 1909. kao da je dijeliočuđenje mojih suvremenika iz sredine dvadesetoga stoljeća. Matoš piše:»Inače, osim mora, slabo će to zanijeti gornjeg (istaknula D.R.A) kontinentalnog Hrvatau kršnom Primorju. Drvetu, lijepom visokom drvetu tu ni traga. Kržljavo grmlje je šumatome tvrdom narodu što je lišen sjene. I čuveni miris mora nije mi najugodniji,podsjećajući na vonj prazne kutije sardina i na sve ostalo što vonja – kao praznakutija sardina. U tim primorskim liticama osjećam se stisnut, ne mogu se kretati kao nina brodu koji doduše prelazi pola svijeta, ali njegovi putnici su kao čovjek što nemože izaći iz svoje kuće« (Matoš, Vidici i putovi, 1909.).A baš me moja nona Marijetta, rodom iz Krasice – cijeli svoj vijek proživjela izmeđuBakra i Sušaka – neprekidno podsjećala da postoje oni gornji koji baš najbolje nerazumiju more i kamen. Uz to imaju drukčije navike, pa i kuhaju na način koji nama naprija. Nona me bila posve uvjerila da je naš Jadran najljepše more na svijetu i danijedno more nije modro poput našega. Toga sam se sjetila kad sam prvi put letjela iznadLa Mancha – bio je vedar dan, i gle, more je ipak i ondje bilo modro da ne može bitimodrije...Je li more i odnos prema njemu ta metafora koja nas je ovdje, u samome Kvarneru,označavala i još uvijek označuje kao Mediterance? A sjećajući se svojih davnihsuputnika, dodala bih moru i kamen. Još kao studentica etnologije slušala sam predavanjaprofesora Milovana Gavazzija o mediteranskoj megalitskoj kulturi, o trullima u Sardiniji io našim bunjama i kažunima, od suhozida izgrađenim pastirskim skloništima i o kamenimpočivalima uz puteve. Na njima bi predahnuli sprovodi, ali i žena, koje su na leđima uzpomoć plašćenice prenosile teške terete.Za mene Mediteran počinje baš tu, između Bakra i Sušaka, između davnih tunera uBakarskom zaljevu i skladišta drveta na Delti koje je čekalo na morski prijevoz. Takvapredodžba Mediterana usadila se u mene u djetinjstvu, a to znači početkom tridesetihgodina prošloga, dvadesetoga stoljeća.Iz toga doba neizbrisivo je sjećanje na pjesmu Drage Gervaisa «Nonići stari«:
Gervais je ispričao poznatu nostalgičnu priču o ostarjelim pomorcimakoji se u prvoj trećini ovoga stoljeća potkraj života svake nedjelje sastaju predmjesnom crkvom i prepričavaju uspomene o brodovima i putovanjima, o havarijama kad je uBiskajskom zaljevu plesalo stotinu vragova, kad je nevrijeme razbilo prvi jarbol iodnijelo kormilo, kad se brod odjednom napunio vodom i kad je nestao taj i taj znanac, asam pripovjedač još si uvijek ne može objasniti kako je tada uopće ostao živ...Pjesma tužno završava stihom: «I ni već nonići stareh...« jer oni pomalo umiru iodnose sa sobom svijet mora na kojem su dominirali jedrenjaci.Mornarske pripovijesti gotovo identičnih motiva nedavno je objavio Anton Zakarija usjajnoj monografiji o Praputnjaku ponad Bakra:«Gremo ti mi z Londri va Španiju, pa za Navijorku. Vrime majsko; suhoburica, užba.Jušto smo pasali Kanarinski (prošli smo Kanarsko otočje), se se zaškurilo, fortunal(orkan) je zamešal, reful i škropac (vihor i udar kiše), vali ruše, mokar si do črev.Jidra raskinulo, timun razbilo. Dva Ajeriša (Irca) za magnuće (treptaj) oka odneslo, pamaloga Ćozota, za njin i kapitana. Na kuverte san sam ustal. Ča san mogal, ćo?! Zel sankonop, svezal baril i hitil ga va more. Ki ćapa, ćapa (uhvati). Nećeš mi verovat, mazvukal san ih gore. Si četiri. Ma stučeni i šundrani (izubijani), komać dišu. A janiš. Malo se pogrebal, viš! «I zbilja, ruka mu oguljena. Od onog konopa« (Zakarija,Praputnjak 1999.).Slične sam štorije slušala u Bakru, starome pomorskom gradu. U mom djetinjstvupočetkom tridesetih Bakar je živio u dubokoj krizi koja je bila započela još udevetnaestom stoljeću kad su ekonomski efikasniji parobrodi istisnuli jedrenjake, aželjeznička pruga koja je Rijeku povezivala s Budimpeštom i srednjom Europom odvuklapromet iz bakarske luke. Moj pradjed po majci, principal, tj. vlasnik jedrenjaka, umro jenakon brodoloma kod Port Elisabetha u Južnoj Africi. Novinski izrezak od 10. listopada1888. s podacima o njegovim zadnjim danima i smrti našla sam u starom molitveniku. Godinudana prije toga poginuo je na moru i njegov stariji sin, a obitelj je nakon toga, poputmnogih principalskih familija na sjevernom Jadranu, osiromašila. Žene su tada pregrizleponos pripadnosti srednjoj klasi i prehranjivale obitelj kao poštarice ili švelje. Nijemnogo bolje sreće bio ni moj nonić koji je kao završeni nautičar služio kao kapetanna prekooceanskim trgovačkim brodovima. Ali se, poput brojnih drugih domaćih pomoraca,iskrcao, tj. napustio taj posao, vjerojatno nakon velikoga štrajka pomorskih kapetana istrojara (u srpnju 1908.) zaposlenih u Ungaro-Croati, riječkom parobrodarskom društvukoje je promicalo mađarske interese i mađarsku zastavu (o tome pišu B. Stulli i N.Tintić u Pomorskoj enciklopediji, 1976., 1985.).Pomoračketeme bile su stalno prisutne u kući nonića i none. Bila je ta kuća puna različitihpredmeta koji su podsjećali na pomoračko zvanje, poput staroga čudnovatog dalekozorašto još uvijek svojom magijom privlači moje unuke ili pak nonićeve kapetanske kape(danas ju poznamo kao schmidtovku), ili posuda i drugog pribora ponajviše mediteranskih,ali i iz prekooceanskih zemalja. Na zidovima, poput nekog mementa, visjeli su svjedocistare slave: uljane slike obiteljskih jedrenjaka. Govor o moru bio je dio svakodnevnogaživota, rekla bih čak identiteta cijele obitelji Medanić. Ujak, barba Tone, kasnijekirurg, kao dječak za školskih je praznika radio kao «mali« na brodu i tako oploviocijeli svijet. O moru, brodovima i barkama muškarci su pričali u najsitnijimpojedinostima, kao što danas govore o autima i motorima.More je određivalo život, odnosno dva života žena: jedan samostalan, dok su muževibili na brodu i drugi ovisan, kad su nakratko svraćali kući. Taj je prvi život, pononinim riječima, bio u isto vrijeme naporan, ali i neovisan, slobodan i vedar. Težak inaporan jer bi muževi ostavljali vrlo malo novaca za preživljavanje obitelji. Nona je,ne bez ponosa, pričala kako su se napokon žene pomoraca složile i od parobrodarskogadruštva isposlovale da dobar dio muževljeve plaće mogu same izravno podizati. Ipak, tajje dio života pripadao ženskoj samostalnosti i neovisnosti, što je uključivalo islobodno sudjelovanje u zabavi. Nona je često rado prepričavala zgode iz bakarskihkarnevala u kojima je, očito, uživala svoju slobodu. U onom pak drugom dijelu života,kad je muž bio kod kuće, valjalo je posredovati između njega i djece i omekšavatinjegovu patrijarhalnu strahovladu. Usto, trebalo je oprati, ispeglati i pokrpati svorublje za naredno putovanje. Našlo bi se tu četrdesetak košulja, o ostalom da i negovorimo.Priča koju sam ovdje pokušala skicirati po vlastitom (manjkavom, naravno) sjećanju uhrvatskoj je književnosti baš s obzirom na kvarnerski kraj nekoliko puta obrađena uradovima pisaca Kvarnera i Istre. Vjenceslav Novak (1859.–1905.) u romanu «PosljednjiStipančići« opisao je smiraj jedne senjske principalske obitelji. Propašću jedrenjakai socijalnim posljedicama te ekonomske pojave na liburnijskoj obali Istre nostalgično sebavio Viktor Car Emin (1870.–1963.) u romanu «Pusto ognjište«. Kad se prometovanjejedrenjacima više nije isplatilo, život kao da je usahnuo u malim, dotad prosperitetnimgradićima uz more. Novo je doba iziskivalo ne samo drukčije brodove, nego baš drukčijeposlovne ljude i nove prilagodbe. Ali cijeli proces i u svom gospodarskom i u socijalnom,pa i kulturnoantropološkom aspektu, bijaše označen morem.Kad bih htjela nastaviti autobiografsku priču o moru, navela bih kako je moj otac, izpodrijetlom i po profesiji drukčije obitelji, ipak cijeli svoj život bio okrenutMediteranu. Na prva svoja putovanja otišao je u Marseille i u Solun. Kao bankar upredratnom Sušaku poslovao je s partnerima na zapadnoj obali Jadrana. Kad je napokon udrugoj Jugoslaviji, nakon sudjelovanja u antifašističkoj borbi, preselio u Zagreb napoticaj akademika Vladimira Brajkovića, stručnjaka za pomorsko pravo, surađivao je umeđunarodnim pomorskim pravnim asocijacijama. Rado je u slobodno vrijeme išao na barku iu ribolov. I, potaknuo me da čitam knjige Viktora Cara Emina o moru i sudbinama malihljudi uz more. More je bilo tu, pokraj nas i u nama.Jesu li se ti ljudi po pripadnosti moru razlikovali od onih gornjih, panonskih i dinarskihHrvata, kako ih je sve još u drugoj polovici ovoga stoljeća nazivala nona Marijetta ineki njezini suvremenici iz meni bliske sredine? Sve donedavno mislila sam da je to nekilokalni ili osobni stereotip što živi u staračkim pričama, ali ako je vjerovatiMatošu, očito nije bio.Premda folklor nije i ne može biti povijesni dokument u pravom smislu riječi, jedna,danas već davna, analiza pomorske tematike u našoj narodnoj književnosti, koju je vrlopomno napravila poznata hrvatska znanstvenica dr. Maja Bošković-Stulli, jasno jepokazala kako tradicija pamti dva posve diferencirana stava prema moru:«U kontinentalnoj narodnoj poeziji i prozi more je doživljeno na apstraktan način, kaoiskonska slika onog svijeta, nestvaran kraj gdje se odvijaju pustolovine junaka, ili onobar razdvaja ovaj svijet od onoga.« (Bošković-Stulli, Pomorska tematika u našojnarodnoj književnosti, 1962.) Narodna poezija i proza iz primorskih krajeva, dokazuje Bošković-Stulli, koncipira moremnogo realističnije, u njegovim mnogobrojnim aspektima i protkana je pomorskim iskustvom(bavi se odnosima na brodu, načinom iskrcavanja tereta, brodskom opremom) te ocrtavastvarne društvene situacije (primjerice o ženi kojoj muž plovi ili gine na moru i sl).A to također upućuje na dvostrukost shvaćanja mora.No i u lijepoj književnosti more može biti shvaćeno mitski.Tako u uvodnoj rečenici zbirke poezije o moru Mare nostrum (1971.) autora MarijanaGrakalića čitamo:«Smisao i posjedovanje mora osnova je posjedovanja i bivstvovanja hrvatskog naroda naubitačnoj balkanskoj vjetrometini. Na moru se istaložio velik i snažan dio povijestiHrvata. Na plavetnim obalama i ne baš često tihim žalima, u dodirima s drugim narodimaili bez njih niknula je i hrvatska kultura«.More je dakle kolijevka kulture, ali i obrana od Balkana! A to je krilatica i suvremenehrvatske političke retorike!U nastavku sastavljač antologije predstavlja hrvatske tekstove i stihove od petnaestogastoljeća nadalje u kojima se govori o moru. Ponosno ističe kako srednjovjekovni hrvatskikralj Petar Krešimir prije devetsto godina u povelji, kojom samostanu sv. Kršovana uZadru poklanja otok Maun, naziva more mare nostrum, jer je to more, podsjeća Grakalić, uvlasti krune od doba kneza Domagoja.. Stoga se nazivom zbirke pjesama Mare nostrum, tvrdipriređivač, želi naglasiti i «naša sadašnja opredijeljenost za jadranskuorijentaciju«.Hrvatski pjesnik Vladimir Nazor (1876.-1949.), kojemu dionice u sadašnjoj Hrvatskoj nekotiraju visoko zbog njegove ulogu u partizanima i zbog Titovog naprijed, još je davnopokazao sklonost mitu Jadrana. Premda Dalmatinac, nije baš pisao o doživljaju ipredodžbi mora malih ljudi nego o nečem mnogo uzvišenijem: o dolasku Hrvata na more.O tome Branimir Donat misli ovako:«Od apokrifnog uzvika more! more! prvih doseljenih Hrvata koji su, prema Nazoru, s visovaugledali njegovu plavet, preko križarskih osvajanja koja su započinjala na njegovimobalama, preko povijesne borbe s Mlecima, pa sve do presizanja iredente, Jadran je biosimbol kojim se hrvatska književnost koristila da bi iskazala sudbinu pojedinaca i narodakoji su uvijek iznova morali dokazivati svoje pravo na nj i tragati za skrivenim razlozimatakve sudbine«(Donat, Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1981.).Donat ističe kako su hrvatski pisci s njegovih obala, ali i oni s kontinenta, u moru isvemu što ga okružuje pokušavali naći «simbole jednog sudbinskog viđenja narodnepovijesti«, pa u moru nisu toliko gledali prirodnu pojavu koliko su «prepoznavaliinkarnaciju vlastite sudbine«.Razmatranje o moru u hrvatskoj književnosti Donat zaključuje opaskom koja se baš uklapau ovo promišljanje Mediterana i naše mediteranske pripadnosti:«Zato kada se na najvećem broju stranica hrvatske književnosti susrećemo sa slikommora obojenog tmastim bojama usuda i kada otkrivamo da pisci najčešće inzistiraju nanekoj fatalističkoj svezi između njegove neuhvatljivosti i ideje o nacionalnoj sudbini,onda možemo reći da je taj tragični osjećaj sudbine bio dojmljiviji od mediteranskerazigranosti, jasnoće i privlačnosti, koju je to isto more otkrivalo piscima drugihrazdoblja i kultura«.Pripadnost Jadranu i Sredozemlju, bliskost s kulturom druge obale Jadrana, uza sveprijepore između talijanskog i hrvatskog (katkad slavenskoga) nacionalizma, pa iiredentizma, prožimlje i danas Istru, Kvarnersko primorje i Dalmaciju. Ta pripadnost nosisa sobom uspone i padove: gospodarske, kulturne i nacionalne. Ali ona i sada označavaljude tih krajeva, uključivši njihove političke poglede i ambicije. More i sve vezekoje ono otvara prema Mediteranu i prema svijetu ljudima tih krajeva u središtu suživotnih interesa.Mislim da se može reći kako sve do današnjih dana ljudima iz gornjih krajeva, kako bito rekli Matoš i moja pokojna nona, pogotovu kad je u tim gornjim krajevima središtemoći, more i kraj uz more nisu drugo doli periferija. Stran i nepoznat kraj kao unarodnoj pjesmi ili priči, a njegova osobita povezanost s drugim nacijama i kulturamapreko mora i neovisnost o kontinentalnom zaleđu – podozriva.Katkad mi se čini da taj dualizam pogleda na more, a s time i predodžbe o našojmediteranskoj pripadnosti, traje u hrvatskoj politici sve do naših dana. Središnja vlastprve, a podjednako i one druge Jugoslavije nije pokazivala neki izraziti senzibilitetprema moru kao mogućem gospodarskom resursu. Da i ne govorimo o tome kako se hladnokrvnoNezavisna Država Hrvatska bila odrekla mora i obale!Tek će 1971. u ekonomskom programu «Hrvatskoga proljeća« vrlo važnu ulogu igratitakozvana jadranska orijentacija. Prije nekoliko godina (1997.) Savka Dabčević Kučarobjavila je nadasve zanimljiva sjećanja na godinu 1971. i dokumentirano prikazalakontroverze oko jadranske orijentacije. Premda je to teško razumjeti, u zemlji kojoj jepripadao tako značajan priobalni pojas s vrlo razvedenom i razmjerno vrlo dugačkomobalom, gospodarsku orijentaciju usmjerenu Jadranskomu moru i privrednim mogućnostimašto ih more pruža središnja je jugoslavenska vlast smatrala izdajničkom. U samojHrvatskoj primorski je pojas tada, kao i sada, obuhvaćao trećinu teritorija i ondje ježivjelo 27 posto stanovništva. Dužina vrlo razvedene hrvatske obale iznosi 959,7 km.Savka Dabčević osim toga ističe da je Hrvatska jedina europska zemlja koja je istodobnopodunavska i sredozemna te upozorava na značenje takvoga položaja za razvojgospodarstva. Ona vidi Hrvatsku kao posrednika – u prometnom smislu – između zapadneodnosno srednje Europe i Jadrana. U svojim političkim nastojanjima željela jeiskoristiti takav geografski položaj. Središnja je jugoslavenska vlast, međutim,jadranskoj orijentaciji neprestano suprotstavljala podunavsku orijentaciju, isključujućitako hrvatske ekonomske interese. Jadranska politička i gospodarska orijentacija, za kojuse Hrvatska zalagala, predviđala je povezivanje s Italijom, Grčkom, Francuskom,Španjolskom i drugim sredozemnim državama. Čak su se usedamdesetima u Hrvatskoj radili ekonomsko-geografski projekti o boljem i bržempovezivanju istočnog dijela Jugoslavije sa zapadnom Europom i Mediteranom. No, državnije centar radije investirao velika sredstva u izgradnju nove, mnogo skuplje željezničkepruge Beograd-Bar, kojom put do mora zapravo traje duže.Spomenuta jadranska orijentacija osim povezivanja sa svijetom nudila je Hrvatskojizvanredne mogućnosti za razvoj turizma, brodogradnje, pomorstva, građevinarstva,trgovine te izvoza. Ta je koncepcija zapravo nastavljala davnu zamisao o riječkoj lucikao najpovoljnijem izlazu na more i mjestu ukrštanja dvaju velikih transeuropskih putova:transkontinentalnoga i onoga koji teče prometnim pravcem Duna-Sava-Kupa.Regije uz more baš je ovaj posljednji rat opet potisnuo na periferiju nacionalnepolitike. Gradovi na moru, mjesta velike kulture i povijesti, poput Zadra i Dubrovnika,tijekom rata u Hrvatskoj bili su gotovo odsječeni od matice, a njihova se gospodarskapozicija ni nakon rata nije poboljšala. I Istri s Rijekom iz državnoga se središtanerijetko zamjeralo što nisu bili oštećeni ratom, pa kao nisu pravi Hrvati. Pri tome sezaboravljalo da se te regije redovito mobilizirale vojnike za obranu Hrvatske.Čini se da more opet označuje centar i periferiju nove i samostalne države.Vraćam se dakle uvodnoj zavičajnoj priči o ljudima i moru na sjevernom Jadranu, tu gdjepo mom, priznajem posve subjektivnom osjećaju, nastalomu još u prošlom stoljeću,možda počinje, a možda i završava Mediteran. Priči u kojoj more znači život, a nijeni mit ni razglednica što sjevernjaci šalju kući sa svojih romantičnih mediteranskihljetovanja. Priči u kojoj osjećaj pripadnosti Mediteranu podjednako ne poričenacionalni identitet, ali ne prihvaća nacionalnu isključivost upravo zbog svakodnevnihiskustava prekomorskog kontakta.No, sve se to obično kosi s pogledima i interesima moćnih ljudi države kojoj jesredište prilično daleko od mora...Mala je utjeha što je u danas bogatoj i sretnoj Norveškoj centralna vlast, situirana naterra fermi, kako to kaže skandinavski antropolog Jonas Frykman (1998.), podozriva sprammora i stanovništva u priobalju. Ono stoga živi u stalnom kretanju, mijenjanju ikompleksnosti pa ne nudi posve jednostavne nego nešto složenije modele nacionalneidentifikacije!
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.