Narodna izreka da jabuka ne pada daleko od stabla najočitija je u umjetničkim zanimanjima. Čini se da je obiteljsko okruženje u kojem su odrasli mnogi naši glumci, glumice, redatelji, redateljice, dramaturzi, dramaturginje i dramski pisci uvjetovalo njihov izbor osobnog životnog puta, odnosno izbor umjetničke profesije, ne samo kao zanimanja (što je u ostalim profesijama slučaj), nego i kao načina života i bivanja, odnosa prema svijetu. Uistinu nije rijedak slučaj da sin ili kćerka liječnika, advokata, profesora... izborom istoga zanimanja nastavi obiteljsku tradiciju, no u umjetnosti – a ovdje će biti govora prvenstveno o kazalištu – izbor istog ili sličnog zanimanja postaje dvosjekli mač s kojim se pripadnici tzv. glumačkih dinastija suočavaju iz dana u dan, cijeloga svoga života. Naime, izabrati glumačku profesiju, a pri tome biti kći ili sin poznatog glumca ili glumice čiji je glumački opus već proglašen legendarnim u okvirima hrvatskoga glumišta, teret je s kojim se treba znati nositi. Jer, samorealizacija, ostvarenje zavidne glumačke karijere, pod tom vrstom tereta nije nimalo jednostavna. Čak bi se moglo reći da u pojedinim slučajevima postaje i nemoguća, ili bar izuzetno teška. A kako je umjetnički, odnosno glumački, poziv jedan od onih koji zahtijevaju cijelu osobu, neprekidan rad na sebi i razvijanju osobnih mogućnosti, neprestano pomicanje granica u načinima interpretacije najrazličitijih umjetničkih djela, tako i osobni životni put djece poznatih glumaca koja su i sama odabrala glumačko zanimanje nerijetko postaje neprekidna borba sa samima sobom u želji da nadrastu sjenu slavnog oca ili majke. Ali u javnoj prezentaciji vlastitoga rada, bar što se hrvatskih okvira tiče, podrijetlo i pripadnost umjetničkoj obitelji nerijetko služi kao dobar početak nečije karijere. Poznato prezime znači u našim uvjetima lakše zapošljavanje u kazališnim ansamblima ili lakši dolazak do prvih angažmana u predstavama ili na filmu.
Najpoznatiji glumci još poznatijeg oca zacijelo su Anja Šovagović Despot i Filip Šovagović, djeca Fabijana Šovagovića, jedne od nesumnjivih legendi hrvatskog kazališta i kinematografije. Filip i Anja su u dosadašnjoj karijeri nerijetko dijelili i kazališnu pozornicu i filmsko platno glumeći na filmu (Polagana predaja, 2001.) čak i supružnike. Anja Šovagović Despot je nakon završene Akademije dramskih umjetnosti primljena u angažman u Dramsko kazalište Gavella, gdje je ostvarila niz zapaženih uloga za koje je mnogo puta nagrađivana. No, njen je izbor glume kao životnog poziva bio, kako i sama između redaka ispisuje na stranicama autobiografskih zapisa Divlja sloboda, uvjetovan ne samo talentom nego i mladalačkim buntom te željom da dokaže sebi i drugima kako može ostvariti glumačku karijeru što je, svi joj (poglavito vlastiti otac) kažu, ženi izuzetno teško ostvariti. Bio je to i pokušaj intenzivnije i dublje komunikacije s ocem zajedničkim radom i temama, boravkom na prvim glumačkim turnejama i dijeljenjem pozornice. U njenim autobiografskim zapisima, koji su u prvom dijelu u cijelosti posvećeni upravo tom drugom uvjetu bavljenja glumom, nazire se i svojevrsno žaljenje zbog toga što mnoge rečenice tih zapisa njen otac nikada nije imao prilike ni čuti ni pročitati. Anja Šovagović Despot proteklih je godina nešto manje bila prisutna na kazališnim daskama, tako da je ova kazališna sezona u znaku njenog povratka glumi.
Nedavno je ostvarila vrlo zapaženu ulogu u predstavi Marka Sršena Cvijeta Zuzorić u kojoj joj je partnerica Doris Šarić Kukuljica, a za ulogu u drami Lade Kaštelan Prije sna nagrađena je na Festivalu glumca nagradom koja nosi ime njenog oca. Iako izbornica ovogodišnje glumačke smotre, ne može se reći da je nagradu dobila «preko veze» (obiteljske, naravno) jer je procjenjivački sud njenu izvedbu na Festivalu jednoglasno ocijenio iznimno nadahnutom. U matičnom kazalištu bila je i sestra Magdalena, odnosno Glorija u istoimenoj drami Ranka Marinkovića, Bobočka u Latinoviczu Miroslava Krleže, a publika je pamti i po ulogama u Magellijevim režijama ruskih klasika (Čehova i Turgenjeva). Popis filmskih uloga Anje Šovagović Despot mnogo je kraći od onih njenoga brata. Osim Polagane predaje, Anja je snimila filmove Ispod cete (2003.), Sestre (1992.), Dok nitko ne gleda (1992.), Baka bijela (1991.), Stela (1990.) i San o ruži (1986.). U braku s Draganom Despotom, prvakom Drame HNK u Zagrebu, ima dvoje djece, a osim što je objavila autobiografske zapise, redovno surađuje s kazališnim časopisom Kazalište te je objavila album sa slavonskim pjesmama, posvećen ocu, koji je u njoj pobudio ljubav prema lavonskoj ravnici i tradicionalnom slavonskom bećarcu kojim se Slavonci na veseo način «obračunavaju» sa životnim nedaćama. No, i u razdoblju kada sama nije bila na kazališnim daskama, nikada se nije previše udaljavala od kazališne umjetnosti jer je bila članica mnogih žirija (primjerice onog na Marulovim danima u Splitu), a i kao članica ansambla Dramskog kazališta Gavella nerijetko je upravo ona javnim istupima ukazivala na poteškoće glumačke profesije, nedostatke u unutarnjoj organizaciji hrvatskih kazališta kao posljedicu neprovođenja i nedostatnosti Zakona o kazalištima. Činjenica je da svako njeno pojavljivanje u medijima prolazi zapaženo jer publiku osvaja borbenošću i energičnošću koja, potpomognuta elokventošću i dobrom (recimo – glumačkom) prezentacijom izrečenoga, ne može proći bez odjeka.
| 
Ivana Boban kao nevjesta u predstavi Dibuk redatelja Zlatka Boureka (HNK Zagreb)
|