Stara dama umrla je jednog ranog poslijepodneva u kasno proljeće 1949., sjedeći na stolici, sama u svojoj vili u Opatiji. Glas o smrti Marije von Hortenau gradom je pronijela sluškinja, uznemirena i zdvojna, tražeći pomoć od članova Narodne fronte. 'Pokojnicu, kako spada, valja položiti u krevet, a nitko joj se ne usudi približiti ... ', vapila je. Nije, međutim, urođeni strah od smrti, jeza nevjernika kad osjeti blizinu bezdana sledila krv u žilama susjeda i poznanika koji su trebali obaviti taj nužni posao. Ljudi su se bojali nečeg posve svjetovnog i materijalnog. Znalo se i pričalo po gradu da starica u kući čuva veliko bogatstvo, dragocjenosti preostale iz nekih boljih vremena pomoću kojih je preživljavala teško razdoblje poslijeratne oskudice i osamljenosti. Imovina Hortenau već je zakonski bila konfiscirana, što znači da je bila popisana i procijenjena, moglo bi nešto 'faliti', a 'narodna vlast' je u to vrijeme postupala jako oštro s kradljivcima!
| 
Maria Schleinzer, oko 1895
|
Što se pričalo, bila je istina, prilikom pretresa pokojničina stana pronađeni su: jedna narukvica zlatna od 25 grama, jedan broš od 12 grama, jedan lornjon od 15 grama, jedan zlatni sat, dvije kopče s 24 kamena miješano – rozet i dijamantni spliteri, jedan par bisernih naušnica s 16 komada briljanata, 4/100 karat svaki kamen, jedna kopča s dijamantnim kamenom, jedan par bisernih naušnica s briljantom, jedan par naušnica starinskih od 18 karatnog zlata, jedna zlatna ogrlica s medaljonom u obliku srca i 28 briljanata ... . K tome još i drugi manji zlatni predmeti, srebrnina, namještaj, odjeća, 1462 komada uvezanih i neuvezanih knjiga i brošura, 5 mapa slika, 20 raspadnutih svezaka s notama ... . Uzbuna! Nedostaje jedan zlatni prsten s tri briljanta, od velike vrijednosti, koga je pokojnica nosila još dva dana pred smrt. Slijedila je istraga, saslušavanje osumnjičenih, svjedoci ... i ništa. Na kraju sve je otišlo u dim, i briljanti i knjige i note i namještaj. Ljudska pohlepa jača je od svakog društvenog poretka ... tragovi postoje, vode do nekih naših 'socijalističkih' ustanova, ali se potom nekom čudnom alkemijom ponovno sve pretvara u privatno vlasništvo. Tako jednostavno, tako brzo! Socijalističko licemjerje!
Svijet koji je Maria von Hortenau napustila prvog lipnja 1949. nije više bio onaj isti u kojem se dvadeset i petog ožujka 1874. rodila u bečkom Reindorfu kao izvanbračna, ali priznata, kći Katharine Adam i krznara Josefa Schleinzera. Kao da su stoljeća proletjela u tih sedamdeset i pet ljeta slave i krvi. Na početku, dok je Marijinim univerzumom vladao mudri patrijarh sa zastrašujućim zaliscima, film je još tekao brzinom realnog vremena, a potom se stroj počeo kvariti. Traka je ubrzala i to je isprva svima bilo zabavno, plesalo se i slavilo do iznemoglosti, dok se materijal nije zapalio i pukao. Još dok su svi koji su preživjeli ošamućeno teturali, pokušavajući se osoviti na noge, došao je komični diktator jake vilice, pa njegov nastrani gazda potkresanih brkova, koji se nije šalio. Taj se u Opatiji nije dugo zadržao, ali ju je zato dobro pomeo i Maria je ostala sama. Brkati Gruzijac navalio je tada poput černobilskog oblaka na Kvarner donijevši sa sobom čestice daleke civilizacije na koje mnogi nisu bili otporni. No Maria se nije micala iz svoje vile, bila je preslaba za otpor i bez životnog elana. Ako je u danima uoči svoje smrti čitala lokalne novine, mogla se ponadati da će pobuna Brkinog vojnika donijeti neke bolje dane, vratiti nešto od izgubljenog unatoč siromaštvu i oskudici.
| 
Julius von Hortenau (crtež iz 1913.)
|
Da li je umrla spokojno sa smiješkom na usnama, nekoć zavodljivim, s mirno sklopljenim očima koje su očarale nadvojvodu Otta, sa smirenim rukama i nogama čije su pokrete na pozornici Bečani voljeli i cijenili? Ili s grizodušjem grešnice i grčevito bolnom nostalgijom za 'nezaboravno lijepim danima prohujale mladosti'? Njezini je se sjećaju kao dominantne i energične osobe, grube prema posluzi, koju nitko baš nije volio. Priču zato valja ispričati iz početka, ustvari iz sredine kada je pozornica premještena u Opatiju.
Slika Opatije u osvit belle époque – gradić je procvjetao u zadnjih desetak godina otkako je 1889. proglašen lječilištem. Stotinjak novih vila, pansiona i hotela jedva je bio dovoljan za prihvat svih koji su željeli osjetiti auru najpopularnijeg zimovališta austro - ugarskog imperija. Kupališta i kazališta, šetnice uz more i jahaće staze po obroncima Učke, čitaonice s tiskom na svim glavnim europskim jezicima, kavane s limenom glazbom i one s ciganskom muzikom, športska natjecanja u plivanju i biciklističke utrke, zabave na otvorenom za puk i u opskurnim krčmama na Križišću uz lake cure, žbire i hazardne igre na svakom koraku. Ukratko, raj za 'partijanere'! Bilo je tu dakako i skrovitih mjesta za elitu i umjetničke duše željne osame, mamili su ih vječno zeleni lovorici, plavetnilo Jadrana i čist šumski zrak. Gustav Mahler mogao se u skrovitoj Villi Tusculum na miru inspirirati zvukovima prirode, a slikarice poput Anne Lynker i Leontine von Littrow opijati beskrajnim plavetnilom i zelenilom. Opatija je imala svoje vjerne zagovornike i među aristokracijom. Rumunjski kralj Karol i kraljica Elisabeta (pjesnikinja Carmen Sylva), luksemburški velikovojvodski par, nadvojvotkinja Stephanie i posljednja velika vojvotkinja od Toscane Maria Antonia bili su joj najodaniji. I svoje mrzitelje je imala, za njih je u Opatiji bilo previše Židova, Hrvati odveć dobro organizirani i povezani sa drugim slavenskim 'plemenima', a talijanska iredenta uvijek spremna na podmuklosti i spletke. Nadvojvoda Franjo Ferdinand bio je najoštriji, sam car Franjo Josip I. tek nešto oprezniji i umjereniji. I carica Sissi je izbjegavala Opatiju, kao što je i inače izbjegavala svaki glamour i protokol.
Mnogi su ovdje našli svoj kruh, majstori i graditelji svih specijalnosti, krčmari i kočijaši, sluge, vrtlari, pralje, sobarice, družbenice i dadilje ... . Na društvenoj ljestvici ne odveć iznad pobrojenih nalazili su se lječilišni doktori. Pomalo prezreni od struke, jer da ne rade i ne znaju ništa drugo raditi nego provoditi upute kućnih liječnika svojih pacijenata u prolazu, bili su i pod stalnim pritiskom velike konkurencije. U šali se u onodobnoj Opatiji govorilo da od njih dvanaestorice jedanaestorica ne rade ništa jer nemaju posla. I doista, pred Prvi svjetski rat opatijsko liječničko društvo (Ärzteverein) imalo je 36 članova. Svi su bili inokosni liječnici s vlastitom ordinacijom, voditelji sanatorija, liječnici javnih tijela ili stomatolozi, a nisu uračunati oni koji su radili kao pomoćni liječnici.
| 
Nadvojvoda Otto von Habsburg (1893.)
|
U takav ambijent se krajem 1897. doselio mladi liječnik Julius Cohn. Sin visokog vojnog računovodstvenog činovnika Leona Cohna i Rosalije rođene Schmidl, rođen 21. siječnja 1868. u Beču, na Kvarner je stigao s interioriziranom stigmom životnog gubitnika. Neće je se riješiti cijeli svoj vijek ma koliko se trudio i dokazivao upornošću i marljivim radom, austrijskim domoljubljem i promišljenim životnim potezima. Bio je Austrijanac i habsburški legitimist po vlastitom izboru, ali za svoju okolinu prije svega Židov, koliko god je on sam svoje židovstvo potiskivao. Juliusovu profesionalnu sudbinu odredili su uzori u obitelji po majčinoj strani. Majčin brat bio je dr. Max von Schmidl-Moraville, austro - ugarski konzul u Maroku i osobni liječnik marokanskog sultana, a njezin ujak sveučilišni profesor von Neumann. Akademskoj liječničkoj karijeri težio je i mladi Julius Cohn nakon završenog studija medicine. Na početku mu je krenulo dobro i činilo se da će brzo ostvariti svoj cilj. Isprva je radio u Beču kao pomoćni liječnik na internoj klinici profesora Leopolda Schröttera pl. Kristellija, utemeljitelja prve katedre za laringologiju u svijetu, a potom na kirurškom odjelu profesora von Mosetiga. Tada je 'posuđen' otijatrijskoj klinici profesora Grubera, koji ga je imenovao kliničkim demonstratorom i obećao mu podršku za ulazak na sveučilište. Obećanje, međutim, profesor Gruber nije održao. Kada je odlazio u mirovinu, pozvao ga je na razgovor i objasnio da nije u poziciji za njega otvoriti još jedno asistentsko mjesto. Ojađeni Cohn shvatio je to kao poziv sudbine na radikalnu promjenu u životu. Bez mnogo oklijevanja i žaljenja odlučio je Beč zamijeniti Opatijom, izmaklu akademsku slavu neizvjesnom doktorskom pustolovinom na južnoj strani Carstva. Prvi dojmovi nisu bili obećavajući. Otrežnjujuća opatijska zima unijela je tjeskobu u srce tridesetogodišnjeg otorinolaringologa, a kolege koje je upoznao po kavanama brzo su mu dale do znanja da je ovdje prekobrojan i da mu neće bez borbe prepustiti ni djelić prostora na mjesnoj tržnici zdravlja. Skrasio se u dvije sobice u prizemlju Ville Felice, tada još katnici prekrivenoj ružama penjačicama i uronjenoj u lovorik, i u njoj krajem siječnja 1898. otvorio vlastitu liječničku praksu. Životario je prvih mjeseci potišteno snatreći o povratku u Beč, tamo gdje su bili njegovi prijatelji i gdje je mogao slobodno izaći u društvo bez bojazni da bude okarakteriziran kao lovac na pacijente.
Prvi je u njegovu praksu nabasao jedan izgubljeni tuberkulozni očajnik iz Galicije, a dolazili su i znatiželjni domaći ljudi iz susjedstva. Proljeće je, međutim, donijelo preokret u Juliusovu korist. Umirovljeni pruski gardijski časnik, grof Skorczewski, pokušao se ubiti prerezavši si dopola grkljan. Cohn je brzom i spretnom intervencijom liječnika s kirurškim iskustvom spasio ranjenika od iskrvavljenja. Vijest o čudotvornom grofovom ozdravljenju brzo se proširila lječilištem te mladom doktoru dovela i drugu klijentelu iz viših krugova. Sljedeće tri godine bile su za Cohna očito vrlo uspješne, toliko da je 1901. od Feliksa Pošćića kupio cijelu Villu Felice, uredio je i proširio svoju ordinaciju. Ono što je mladom Židovu još nedostajalo kako bi pred sobom i u zajednici nosio sliku uspješnog građanina, bili su solidna obitelj i društveni ugled. Način na koji je Julius Cohn ostvario ta dva cilja neobičan je i nezabilježen u opatijskoj, a sigurno i široj našoj povijesti. I koliko god značajan bio njegov liječnički rad i još znatniji njegov trud na promociji turizma, on je kao opatijska urbana legenda prije svega poznat kao 'kupljeni muž' ljubavnice jednog habsburškog nadvojvode. Unatoč svjedočanstvima o dobroti i solidnosti tog čovjeka, javni moral nikada nije potpuno prihvatio njegov specifični životni put te mu je na kraju, ali ne samo zbog toga, izmaklo upravo ono čemu je najviše težio, status uglednog građanina i priznatog austrijskog domoljuba.
| 
Eduard Engerth: Portret carice Elisabethe (1863.)
|
Iste 1901. godine kada se Dr. Julius Cohn okućio, Maria Schleinzer se u kolovozu trajno preselila u Opatiju, zlobnici su govorili da je ondje sklonjena. Ne znamo da li su te dvije stvari nekako povezane, ali simptomatične svakako jesu. Maria je prvo živjela u pansionu Quitta, potom u Villi Ilona, da bi se 1902., u ključnoj godini ove priče, zatekla u Villi Atta. S navršenih dvadeset i sedam godina imala je za sobom uspješnu baletnu karijeru i dvoje izvanbračne djece, Alfreda, rođenog 10. studenog 1892., i Hildegardu (Hildu), rođenu 7. ožujka 1894. Iz arhivskih izvora baletne direkcije Bečke državne opere (Wiener Staatsoper) razvidno je da je Maria Schleinzer od 1889. do 1901. bila članica Dvorskog opernog baleta (Hofopernballett) u eri baletnog majstora Josefa Hassreitera. Godine 1895. proglašena je korifejem i 1896. mimičarkom. Bila je među najpoznatijim balerinama svoga doba i plesala brojne glavne uloge.
Otac njezine djece bio je habsburški nadvojvoda Otto Franz Josef, zvan Bolla i Der schöne Erzherzog (lijepi nadvojvoda). Rođen je 21. travnja 1865. u Grazu kao drugi sin nadvojvode Karla Ludwiga i bourbonke Marije Annunziate od Sicilije. Njegov stariji brat bio je nadvojvoda Franjo Ferdinand, carski prijestolonasljednik, ubijen 1914. u Sarajevu. Predodređen za vojničku karijeru, brzo je napredovao do 1899. godine kada je dobio čin feldmaršala. U stvarnosti nije mario ni za vojsku ni za politiku. Bio je hedonist i ženskar, vodio skandalozan život pijanice i razbludnika, što je znatno utjecalo na kvarenje imidža Habsburgovaca u široj javnosti Monarhije. Poznata je scena, spomenula ju je u jednom prikazu čak i carica Elisabeta, kada je pijani Otto sa svojim društvom noću upao u spavaonicu svoje supruge jer im je 'htio pokazati časnu sestru'. Ipak, imao je i dobrih strana, bio je talentirani karikaturist, izučio je tokarski zanat i vodio vlastitu stolarsku i tesarsku radionicu. Na svom imanju Schönau sam je uzgajao vinovu lozu i proizvodio vino. Nakon pogibije princa Rudolfa 1889. u Mayerlingu i smrti svoga oca Karla Ludwiga 1896., Otto je postao drugi prijestolonasljednik, odmah iza svog brata Franje Ferdinanda. Nije doživio mogućnost svoje krunidbe 1914., umro je 1. studenog 1906. u Beču. Nadvojvoda je priznao svoju nezakonitu djecu, financijski ih je podupirao cijeli život, ali morganatski brak s balerinom nije bio moguć već i zbog činjenice što je Otto od 1886. bio u braku s princezom Marijom Josephom, kćerkom svrgnutog saskog kralja. S njom je imao sinove Maxa i Karla, budućeg posljednjeg austrijskog cara i hrvatsko-ugarskog kralja Karla I.
| 
Napovijed vjenčanja Juliusa Cohna i Marije Schleinzer,1902.
|
Nije nam poznato zašto se baletna prvakinja Maria Schleinzer baš 1901. preselila u Opatiju. Njezina 'afera' s nadvojvodom već je dugo bila 'javna tajna', ona je takoreći bila njegova službena metresa, a djeca iz te veze već školarci. Niti njezina karijera nije bitno trpjela zbog materinstva i zabranjene ljubavi, što je vidljivo iz dugog popisa plesačkih uloga koje je ostvarila čak i 1892. i 1894. kada su se rodili Alfred i Hilda. Možda je s dvadeset i sedam godina naprosto bila zamorena kazalištem te se htjela povući, što nije rano za baletne umjetnike.
Opatija je u predodžbi Austrijanaca bila, a i danas je tako, raj na zemlji i idealno mjesto za povlačenje i zaborav životnih stranputica. Prilikâ za sklapanje konvencionalnog braka, kako bi u Opatiji mogla živjeti kao poštena žena, imala je Maria Schleinzer ovdje sigurno dosta, s obzirom na veliku socijalnu pokretljivost i liberalnu kozmopolitsku atmosferu. Uz zagovor i pomoć s "najvišeg mjesta" brak s ambicioznim mladim liječnikom u usponu bilo je solidno rješenje. Na koji je način uspostavljen kontakt, tko je bio posrednik i kako je teklo ugovaranje braka, ostat će sigurno još dugo, ako ne i vječno tajna. Uvijek je netko od Habsburgovaca navraćao u Opatiju, na duže ili u prolazu jahtom, zajedno sa svojim dvorskim družbenicima također visokoga roda. Oni su pak iz protokolarnih ili praktičnih razloga morali kontaktirati s liječnicima od kojih su neki u gradu zauzimali i važne političke položaje. A kolege su dobro poznavale jedan drugoga, čime se bave i čemu teže. Nadvojvoda Otto je također više puta pohodio Opatiju, zadnji puta u veljači 1901. kada je odsjeo u hotelu Quarnero. On nije duže ostajao u Opatiji, dolazio bi na svega nekoliko dana, službeno u posjet obitelji. Maria Josepha je još češće dolazila s djecom na Kvarner, ranije je odsjedala u Lovranu u Villi Souvenir i Villi Panteas, a kasnije u Voloskom u Villi Črnikovica i Villi Klein.
Komplikacije su nastale jer budući supružnici nisu bili iste vjere, doktor je bio Židov, a balerina rimokatolkinja. Zbog te činjenice procedura vjenčanja Dr. Cohna s Marijom Schleinzer trajala je duže nego uobičajeno, tijekom i 1902. i 1903. godine, bio je to presedan u povijesti administracije na ovim prostorima. Prvo su mladenci namjeravali brak sklopiti po židovskom obredu u tršćanskoj sinagogi. Marija je zato 25. lipnja 1902. istupila iz katoličke crkve i tako formalno ostala bez konfesije. Međutim, tršćanski veliki rabin Raffaele Melli odbio je 8. srpnja iste godine blagosloviti vezu s obrazloženjem da mlada nije pripadnica 'mozaićanske' vjere. Nakon toga, 19. srpnja, Julius je pak istupio iz židovske vjerske zajednice, što je mladencima omogućilo da se pozovu na § 7 austrijskog zakona od 25. svibnja 1868. i brak sklope pred civilnim vlastima. Svečani pristanak dali su si 26. srpnja 1902. pred voloskim kotarskom poglavarom Alfredom von Manussijem - Montesoleom, a svjedoci su bili Juliusov prijatelj dr. Alexander Constantinescu, odvjetnik iz Bukurešta - vlasnik Ville Atta, i kolega dr. Jakob Kurz. Bio je to građanski brak br. 1 u Voloskom. Ali s time nije još sve bilo gotovo! Marija je, pod nama nepoznatim okolnostima, početkom 1903. ponovno pristupila rimokatoličkoj crkvi te su ona i Julius po drugi puta vjenčani 23. svibnja 1903., sada rimokatoličkim obredom u crkvi sv. Ane u Voloskom.
| 
Lisa Lanett, kći Alfreda von Hortenaua i Carlotte Beer (fotografija iz 2001.)
|
Julius, Marija, Alfred i Hilda postali su obitelj. Sudeći po nekim izvorima Julius je usvojio samo Alfreda, iako je i Hildu zvao 'moja kći'. Godine 1904., 21. svibnja, rodio se Juliusov i Marijin zajednički sin Hans. Živjeli su u bivšoj vili dr. Juliusa Glaxa u Vasanskoj, a u Villi Felice, koja je oko 1905. rekonstruirana i nadograđena i koja se poslije nazivala Villa Dr. Hortenau i Villa Splendid, bila je Cohnova liječnička ordinacija. Novu vilu u Vasanskoj doktor je navodno dobio od Dvora kao nagradu za uslugu 'preuzimanja' habsburške metrese, o čemu nema pouzdanih izvora. Sigurno je, međutim, da je nekoliko godina nakon vjenčanja Julius stekao plemićku titulu von Hortenau, a da do tada nije, koliko je poznato, imao drugih velikih zasluga za Monarhiju. Prezime Cohn ni on ni njegovi od tada više nisu koristili.
Godine do Prvog svjetskog rata bile su u životu Juliusa von Hortenaua ispunjene liječničkim radom, ponekom propalom poduzetničkom inicijativom i zavidnom društvenom afirmacijom. Promjenjiva sreća njegovih nastojanja potkrjepljuje uvjerenje da privilegije koje je stekao pomoću braka s Mariom Schleinzer nisu bile trajne, one su bile samo odskočna daska a sve ostalo trebalo je zaslužiti. U zrelim godinama, nakon Prvog svjetskog rata, Dr. Hortenau je dosta pisao. Objavio je nekoliko knjiga, među kojima su i njegova sjećanja Silhouetten, napisana 1928. To suzdržano sentimentalno štivo ne bi bilo zanimljivo kada iz njega ne bi progovarao razočarani austrijski domoljub, zgrožen ratnim pokoljem i propašću društva, što mu daje jednu notu paradigmatičnosti. Premda sâm u knjizi kaže da će najružnije stvari koje su mu se dogodile u životu odnijeti sa sobom u grob, ipak o nekima progovara iskreno, tek rijetko spominjući imena. Ženu i obitelj spominje samo usput, a način na koji ih je stekao uopće ne dotiče, sasvim sigurno iz obzira i štiteći čast žene, koja ga je i nadživjela. Silhouetten su zanimljive i zbog živopisno prikazanih opatijskih likova koji se u knjizi spominju. Mahom su to doktorovi pacijenti, grof Mano Széchény, erudit i vječni hipohondar, nasljednik Ville Kesselstatt; prastara opatijska slikarica Anna Lynker, prijateljica grofa Antona Prokescha von Ostena i austrijska samaritanka još u doba rata Austrije protiv Pijemonta 1859., predobra osoba; princeza Elisabeta (zvana 'Erszi' i 'crvena nadvojvotkinja'), ćudljiva i antipatična kćerka nadvojvotkinje Stephanie i unuka carice Sissi; i mnogi drugi aristokrati i obični ljudi, djeca i starci, krupni austrijski industrijalci i anarhisti, čudaci i kolege liječnici - najveći zavidnici i mizerije. Kroz opise svih tih likova provlači se ironičan odmak socijalno inteligentnog pisca, pogled na ljude iz neposredne blizine čovjeka koji ih voli i zbog njihovih mana.
| 
Hilde i Alfred (oko 1900.)
|
U službi javnosti, glasi poglavlje Hortenauovih sjećanja u kojem procjenjuje vlastite društvene uspjehe i neuspjehe. Sve navedeno potkrijepljeno je arhivskim dokumentima i publicistikom. Kao njemački kandidat postao je prije 1907., nakon dosta borbe, član opatijskog Lječilišnog povjerenstva, tijela koje je, uz gradsko poglavarstvo, bilo glavni moderator razvoja turizma i najmoćniji lokalni čimbenik općenito. Time se, kaže Hortenau, zamjerio Hrvatima, koji su mu također nudili to mjesto. On sam bio je nacionalno neutralan u ideološkom pogledu i nije razumio dublje korijene slavensko - njemačkog nacionalnog konflikta. Vjerovao je u iluziju austrijanstva kao u neko nekonfliktno i nadmoćno monarhijsko domoljublje i smatrao da nacionalni sukobi samo dovode do entropije, da su neracionalni i štetni za sve, a najviše za gospodarstvo. Njegovi politički pogledi bili su istovremeno i skučeni i postmoderno dalekovidni. Ua Nijemci! Ua Hrvati! glasio je ratni poklik. Hrvati su se pozivali na baštinsko pravo starosjedioca, Nijemci pak na pionirsku kulturnu djelatnost, koja je divljinu opatijskih lovorika kao čarolijom pretvorila u lječilište. Oboje su imali pravo i trebali su se sporazumjeti, ali nisu imali drugih briga pa su si ih morali stvoriti. Nijemci su mi ponudili mjesto u Lječilišnom povjerenstvu, isto i Hrvati. Da sam tada znao ono što danas znam oboma bih zahvalio i odbio ponudu, piše u Hortenauovim memoarima. Na kraju je bio razočaran čak i u vlastitu domovinu, koja, po njemu, zbog sebičnosti njezinih narodâ i nerazumijevanja nije mogla riješiti unutrašnje proturječnosti i sagledati vlastite interse. Pogled idealista, a neki bi stereotipno rekli – pogled Židova! Unatoč svađama i zaprekama Hortenau misli da se u to vrijeme, uz inicijativu i vodstvo nenadmašnog Juliusa Glaxa, u Opatiji jako puno radilo i puno toga stvorilo. Dokazuju to, po njemu, vodovod s Učke, kanalizacija, spalionica smeća, gorske promenade i godišnji priljev od 30.000 lječilišnih gostiju.
Dr. Hortenau je, osim što je bio vijećnik Lječilišnog povjerenstva, bio još i član uprave Bank - Aktien - Gesellschaft für die österreichische Riviera te primarijus Sanatorija za državne činovnike u Opatiji. Jedan od vhunaca u karijeri postigao je kada je, zajedno s redaktorom Franzom Kreiselom i pod patronatom tršćanskog Namjesništva, 1907. osnovao Zemaljski turistički savez sa svrhom podizanja turizma u cijelom austrijskom Primorju. Bio je njegov prvi i jedini predsjednik. U desetak godina svog postojanja, do prekida djelatnosti zbog izbijanja rata, Savez je imao nekoliko većih uspjeha. Zahvaljujući njemu uvedena je brza željeznička linija od Münchena do Opatije, uspješno onemogućena privatizacija dijelova južne obale opatijskog lječilišta i potom produženo obalno šetalište do Ičića, čime je opatijska šetnica spojena s lovranskom.
| 
Maria, Alfred i Hilde von Hortenau, nepoznata djevojka i Julius von Hortenau
(s lijeva na desno, stoje), Hans (Nino) von Hortenau (sjedi), oko 1925.
|
Kruna i trijumf svih aktivnosti trebala je biti organizacija velike jadranske izložbe u Beču 1913. godine. Cilj je bio Metropoli podastrijeti baštinu i aktualne gospodarske dosege, umjetnost i kulturu austrijskih jadranskih pokrajina. Time bi se pomoglo da se one afirmiraju prema državi koja ih je marginalizirala i povratno ih jače motiviralo da se integriraju u austrijski državotvorni korpus. Za trenutno stanje naših primorskih krajeva nisu bez krivnje i austrijski unutarnjepolitički odnosi. Snage pojedinih nacija iscrpljuju se u međusobnim borbama pa se tako u tom hrvanju svakoga sa svakim, bez krvi doduše ali zato ne manje smrtonosno, rasipa snaga naše prelijepe domovine i propušta prilika da se ona uključi u veliko doba podijele svijeta, pisao je Julius von Hortenau u listu Neues Wiener Tagblatt 27. travnja 1913., nekoliko dana prije otvaranja izložbe, izražavajući time i svoju žalost zbog propuštenih prilika da se Monarhija uključi u svjetsku raspodjelu kolonija. Veliku potporu izložbi dao je tršćansko - primorski namjesnik, princ Konrad zu Hohenlohe - Schillingsfürst, zbog svojih socijaldemokratskih sklonosti zvan i 'crveni princ' (Der rote Prinz). Veliki događaj, Die Adriaausstellung, 3. svibnja 1913. u bečkom Prateru otvorio je prijestolonasljednik nadvojvoda Franjo Ferdinand. Među brojnim uzvanicima, pokroviteljima i organizatorima bili su i primorski i dalmatinski namjesnici, princ Konrad zu Hohenlohe - Schillingsfürst i grof Mario Attems. Glavni arhitekt izložbe bio je mladi Franz Tominschek a umjetnički voditelj građevni savjetnik Karl Seidl. O dosezima izložbe teško je govoriti samo na temelju prigodničarski pohvalnog pisanja onodobnog tiska i sjećanja samog Juliusa von Hortenaua. Iz sačuvanog plana izložbe vidljivo je da je ona bila namijenjena i širim slojevima puka, jer pored historijskog i prirodnoznanstvenog odjeljka, predstavljanja baštine trogirskog samostana, Kopra, Opatije, Lovrana, Pirana i Splita; vojnotehničke, poljodjelske i obrtničke izložbe te inih kulturno - povijesnih i industrijsko - obrtničkih vrijednosti, našlo se na izložbi mjesta i za 'banana paviljon', 'šećerni paviljon', japanski biljar i lov na tigrove! Na prvi pogled malo groteskno i zbrkano, čak poslovično austrijski kičasto. Izložba je doživjela veliki financijski fijasko, a i inače se smatralo da nije uspjela. Doktor Hortenau je bio zgranut nezainteresiranošću Bečana za kulturu i život svojih južnih sugrađana. Ironično je čak primijetio da bi financijski rezultati izložbe bili još i gori da na njoj nije bilo popularne ugostiteljske ponude koja je puk toga proljeća ipak donekle privukla na Prater. Najgore je u svemu prošao Juliusov brat Hermann Cohn, koji je bio generalni povjerenik izložbe i koji se osobno bio zadužio kako bi udovoljio svim prohtjevima izlagača. Njega je neuspjeh uništio, bankrotirao je i potom s obitelji iselio u SAD, gdje je 1921. i umro. Julius se tješio time što su mu kasnije, nakon propasti Monarhije, mnogi priznali da je bio neshvaćen te da bi Austrija bolje prošla da je imala više takvih entuzijasta i dalekovidnih ljudi kakav je bio on. Jadranska izložba nije bila jedini Juliusov neuspjeh, propala je i njegova inicijativa iz 1905. za gradnjom lječilišnog inhalatornog zavoda na mjestu na kojem je danas opatijsko pješčano kupalište Lido te ona iz 1908. za gradnjom žičare na Učku.
| 
Nadvojvoda Otto von Habsburg,
oko 1900.
|
Premda iscrpljen i razočaran neuspjehom Jadranske izložbe, poduzetni duh Juliusa von Hortenaua nije bio ugašen. S početkom rata 1914. uključio se u vojni sanitet te je u prostranom sanatoriju Guttenberg otvorio bolnicu za ranjene i bolesne časnike. Ulaskom Italije u rat 1915. bolnica je preseljena u Bad Ischl, gdje je Dr. Hortenau dočekao kraj rata.
Nakon povratka u Opatiju nije više imao domovine. U prvo vrijeme talijanske uprave nad Istrom, poslije 1920., čak je kao stranac izgubio radnu dozvolu. Ona mu je vraćena, kako je sam ustvrdio, tek nakon što je uspio dokazati da je za vrijeme Krvavog Božića 1920., kada je došlo do obračuna između danuncijanaca i talijanske vojske, svesrdno pomagao talijanskim ranjenicima. Nakon toga je i dalje radio kao liječnik, pisao je i čak osnovao vlastitu izdavačku kuću Egeria. Nikada nije postao talijanski državljanin i stalno je bio pod prismotrom talijanske policije kao habsburški legitimist. Pred kraj života pretrpio je još jedno poniženje, kada su mu temeljem protužidovskih rasnih zakona, uvedenih u Italiji 1938., oduzeta građanska prava. Ono najgore ipak nije doživio, umro je u Opatiji od posljedica moždanog udara 4. ožujka 1941.
Njegov posvojeni sin Alfred, bankar i nepopravljivi kockar, odselio se još oko 1925. u Zagreb. Alfredova kći Lisa Lanett, brokerica, živi u San Antoniju u Texasu. Nedavno je posjetila Opatiju s prijateljicom Verenom Fischer i one su mi puno pomogle svojim sjećanjima te u prikupljanju dokumenata za ovaj članak.
Hildegarde (Hilde) von Hortenau, Juliusova (neusvojena) pokćerka, udala se 1922. za Mađara povratnika iz SAD-a Mihaela Paola Kuczora. Iznad opatijske Nove ceste Kuczori su podigli plantažu cvijeća te se bavili njegovim uzgojem i trgovinom do 1941., kada su se iselili u Mađarsku. Hilda je umrla siromašna, kao domaćica jednog biskupa. Bila je vjerski fanatik, u stalnoj pokori zbog majčinih grijeha.
| 
Maria Schleinzer, oko 1900.
|
Juliusov i Marijin sin Hans bio je inženjer, a u Opatiji je povremeno radio u turizmu. U vrijeme rasnih zakona piše očajnička pisma odanosti Hitlerovoj Njemačkoj, što mu nije pomoglo jer je unatoč tome proglašen Židovom i tako postao građaninom drugog reda. Na vrijeme je ipak shvatio svoj položaj te je 1941. emigrirao u neutralnu Švedsku. Tamo se, čini se, dobro uklopio, objavio je i jednu knjigu.
I tako smo se vratili na početak ... stara dama umrla je u svojoj stolici, sama u svojoj vili u prekrasnoj Opatiji na Jadranskome moru.
Napomena: svi likovi ove priče stvarni su i ništa nije izmišljeno!
ARHIVSKI IZVORI I PUBLIKACIJE:
Arhivski izvori:
HR-DARI-0019 (Kotarsko poglavarstvo Volosko), spisi Pr. 237 i 246/1902. (Civilno vjenčanje Juliusa Cohna i Marije Schleinzer);
HR-DARI-0053 (Riječka kvestura), dosje Hortenau (von) Giulio;
HR-DARI-0089 (Narodni odbor gradske općine Opatija), dosje uprave narodne imovine R, Villa Hortenau;
HR-DARI-0536 (anagrafska zbirka), osobni kartoni pojedinih članova obitelji Hortenau.
Privatni arhiv Borisa Zakošeka, Rijeka - Hrvatska (korespondencija s Lisom Lanett i Verenom Fischer);
Privatni arhiv Lise Lanett, San Antonio - Texas/USA (dopisi iz Bečke državne opere, obiteljske fotografije i drugo).
Publikacije:
Adressbuch der österreichischen Riviera, Abbazia 1913. (?);
Hamann, Brigitte: Die Habsburger. Biographisches Lexikon, Wien 2001.
Hortenau (von), Julius: Silhouetten, Amalthea - Verlag, Zürich - Leipzig - Wien 1928 (?);
Neues Wiener Tagblatt br. 121 od 4. svibnja 1913. (cijeli broj posvećen Jadranskoj izložbi, jedan primjerak čuva se u Državnom arhivu u Rijeci u fondu Lječilišno povjerenstvo Opatija);
Raab, Riki: Biographisches Index des Wiener Operballetts, Wien ?;
Stadtbender (von), Chris: Habsburg intim, Verlag Österreichische Staatsdruckerei, Wien 1998;
Zakošek, Boris: Opatijski album, Državni arhiv u Rijeci, Rijeka 2005.