Završio je Drugi svjetski rat. Milijuni raseljenih ljudi trebali su se vratiti u svoje domove, ili im je trebalo omogućiti odlazak negdje drugdje da bi započeli novim životom. Europska emigrantska organizacija organizirala je brodove koji će odraditi taj posao. U tu svrhu vlast novonastale komunističke Jugoslavije početkom 1947. godine kupuje parobrod Radnik koji je prevozio emigrante iz Sjeverne Amerike, a znao je otploviti i do Australije. Parobrod Radnik kupljen je u San Francisku pod imenom CIPIKOFF imao je 6665BT, te je dodijeljen Jugoslavenskoj linijskoj plovidbi. Bio je to parni trgovački brod koji je imao mušku i žensku spavaonicu s po osamdeset ležajeva, zajedničku kupaonicu s četiri tuša i četrdeset kada, te putnički salon i knjižnicu. U teretnom prostoru prevozila se pomoć u hrani, odjeći, lijekovima, rezervnim dijelovima, tehničkoj robi koju je slalo jugoslavensko iseljeništvo iz Kanade i USA. Brod je bio prepoznatljiv po velikom natpisu sa strofom iz pjesme Ostajte ovdje poznatog bosansko hercegovačkg pjesnika Alekse Šantića.
Bolji su svoji krševi goli
No cvijetna polja gdje se tuđin kreće.
U to vrijeme uspostavljaju se diplomatski odnosi s Argentinom i Australijom. gdje su se masovno su se doseljavali ljudi još za stare Jugoslavije.
Jugoslavensku emigraciju onog doba možemo podijeliti u četiri grupe. Ekonomska emigracija otišla je prije i poslije Prvog svjetskog rata zbog siromaštva i teškog života i nju su činili uglavnom ljudi iz Dalmacije i Primorja. Odlazili raditi u južnoameričke rudnike, bavili se stočarstvom, poljoprivredom, zanatstvom.
Od stvaranja predratne Jugoslavije mnogi ljudi odlaze i zbog političke i nacionalne situacije, jer se nisu slagali s uređenjem unutar novonastale države SHS. Tu prednjače također ljudi iz Hrvatske.
Tijekom Drugog svjetskog rata nastaje ratna emigracija koja je otišla zbog ratnih prilika. Ljudi su odlazili u zbjegove te kod svojih rođaka u prekomorske zemlje. Ratna emigracija najbrže se željela vratiti na svoja ognjišta. U četvrtu grupu ulazila je tvz. ekstremna emigracija koju su činili vojnici NDH i ljudi koji su preživjeli ili izbjegli Blajburg. Preko Italije odlaze u Južnu Ameriku i Australiju te se vrlo brzo organiziraju kao hrvatska emigracija. Srpska ekstremna emigracija uglavnom je nastala od poraženog četničkog pokreta.
Poslije rata najbrojniji emigranti iz cijele Evrope bili su Židovi, koji su se željeli otići iz Evrope na Bliski istok i u prekomorske zemlje. Glavni centar za okupljanje svih koji su se iseljavali iz Evrope bile su otočne države Malta i Cipar gdje su pristajali emigrantski brodovi koji su kretali iz sredozemnih luka prema Bliskom istoku, Sjevernoj i Južnoj Americi.
U tu svrhu Jugoslavenska vlada kupila je putnički brod koji je nazvala Partizanka. Dodijeljen je Jugoslavenskoj linijskoj plovidbi iz Rijeke, koja je već u to vrijeme mijenjala ime u Jugoliniju. Brod je 2. srpnja 1947. kupljen u Portugalu, u luci Lisabon, pod imenom City of Lisabon. Osnovna uloga novokupljenog broda biti će prijevoz jugoslavenskih iseljenika iz Južne Amerike i Australije. Partizanka je imala 195 članova posade i svi su tijekom rata u partizanima. Osim kompletnog časničkog pomorskog kadra cijelu organizaciju života na brodu pratilo je i 15 političkih komesara. Prevozila je 750 putnika.
Brod je izgrađen 1927. godine u brodogradilištu Newport News USA pod imenom SHWANE i jedan je u seriji od šest istih brodova koji su nosili imena indijanskih plemena. Plovio je između Sjeverne i Južne Amerike po Tihom oceanu za kompaniju Clayde Lines, a za vrijeme Drugog svjetskog rata postaje brod bolnica Američke vojske. Odmah poslije rata služio je za povratak izbjeglica iz USA za pacifičke otoke,a godine 1946. prodan je kompaniji Liberian Star Line of Panama te dobiva ime City of Lisabon.
Brod Partizanka imao jepet paluba . Posjedovao je radar, kompas na zvrk, električni aparat za mjerenje dubine na jeku, najmoderniju telegrafiju i telefoniju, aparaturu za otkrivanje požara, napravu za gašenje požara pomoću plina, a sva su se vrata na nepromočivim pregradama zatvarala automatski s komandnog mosta. Brod je bio vrlo luksuzno opremljen - posjedovao je kino dvoranu, knjižnicu, čitaonicu, nekoliko salona za ples , frizerski i pedikerski salon, i brijačnicu.
Posebno se sa ponosom isticalo da je brod Partizanka ljepši i luksuzniji od staroj jugoslavenskog putničkog broda Kraljica Marija te da je kupljen nakon samo dvije godine postojanja nove države. Za kapetana broda postavljen je iskusan kapetan - Splićanin Filip Vranković koji je plovio još na starojugoslavenskim kompanijama, na čijim je brodovima oplovio cijeli svijet. U Drugom svjetskom ratu odlazi u partizane i kada je formirana partizanska mornarica, zapovijedao je brodom Galeb koji je služio za opskrbu otoka Visa i prijevoz zbjega za talijanski grad Bari.
Kapetan Vranković došao je na Partizanku sa emigrantskog broda Radnik.
Dana 14. prosinca 1947. brod je krenuo sa 680 putnika i od toga 360 Židova, na prvo putovanje iz Lisabona prema Australiji i New Zelandu. Na povratku je trebalo preuzeti prvu grupu iseljenika i dovesti ih u Split, Rijeku i Trst. 26.veljače 1948. brod prvi put pristaje u riječkoj luci, gdje je dočeku prisustvovalo na stotine ljudi.
Brod je polovicom ožujku 1948. godine krenuo prema Južnoj Americi iz Splita. Početkom travnja stiže u luku Buenos Aires. Brod dočekuje s oduševljenjem na tisuće ljudi, mnogi se žele ukrcati i vratiti u domovinu. Argentinska policija pokušava na sve načine odgovoriti ljude da se ne ukrcavaju, ali bez uspjeha. Brodski komesari su također zabrinuti jer se nisu nadali tolikom interesu za povratak. Ukrcano je više 600 ljudi, a sam ukrcaj su vrlo teško kontrolirali. Silno su se bojali diverzije na brodu od tzv. ekstremne emigracije koja je u to vrijeme bila vrlo dobro organizirana, a glavni cilj im je bio rušenje Jugoslavije. Stizale su i prijetnje, osobito zbog visoko istaknutih zvijezda petokraka na dva brodska dimnjaka.
Brod je zatim posjetio luku Montevideo, gdje je ukrcano nekoliko stotina povratnika iz Čilea, Urugvaja, Bolivije, tako da je na brodu bilo više od tisuću ljudi. Kada je brod početkom svibnja stigao u Split, odmah je sazvan partijski sastanak gdje je izrečen ukor rukovodstvu broda, zbog nekontroliranog ukrcaja putnika u brod i naređeno je da se to više ne smije dogoditi.
Brod Partizanka je do sredine desetog mjeseca 1948. godine još dva puta posjetila Južnu Ameriku.
Dana 13. listopada 1948. brod se nalazi u riječkoj luci i na njemu je pripremljena svečanost, na kojoj je proglašeno šest udarnika, a osam članova posade pohvaljeno je i nagrađeno novčanom nagradom.
Zatim brod odlazi za Australiju, od kuda se vraća u siječnju 1949. godine. Broj putnika naglo se smanjuje i Partizanka 3. ožujka 1949. kreće na svoje posljednje putovanje preko oceana iz Rijeka u Trst pa za Sidney.
Godina 1948. bila je najteža godina od stvaranja nove Jugoslavije. To je bilo vrijeme kada se zemlja pokušavala oporaviti od rata. Bila je razorena, ljudi su uglavnom bili siromašni i neobrazovani, provodilo se nacionalizaciju, zabranjena je privatna svojina, sve je bilo narodno i radilo se za narod. Privrede praktički nije bilo. Poljoprivredna proizvodnja bila je jedina nada protiv gladi, a glad je bila veća nego u staroj Jugoslaviji. Poljoprivreda nije mogla dati rezultate zbog nacionalizacije zemlje, seljacima se nisu oduzimali samo ostvareni viškovi, nego kompletna ljetina, proglašavani su neprijateljima naroda i kulacima ako bi sakrili dio svojih proizvoda. Sve se moralo predati u osnovane zadruge organizirane po sovjetskom modelu. Vladala je atmosfera straha, ljudi su tužakali jedni druge narodnim odborima i miliciji. Tajna policija i milicija sve je nadzirala. Država je bila u izolaciji od Zapada zbog komunističkog sistema, a od socijalističkih zemalja, i dotada najvažnijeg, prijatelja Sovjetskog Saveza zbog toga što se Tito odupro Staljinu. Posljedica tih događaja je Goli otok – logor za političke neistomišljenike. Zatvori su bili puni nepodobnih, ljudi su jednostavno nestajali, "pojela bi ih noć". Strijepilo se od ljudi koji su nosili dugačke crne kožne kapute – UDBA-e. 
Bez obzira na teškoće ipak se vjerovalo u budućnost i pravičnost novog sistema, vjerovalo se u bratstvo i jedinstvo, u jednakost među ljudima, trajalo je jedno zajedničko ushićenje, organizirane su radne akcije, gradile se ceste i autoputove, željezničke pruge, obnavljali su se gradovi, sela, industrija. Otvarale su se škole, ljudi su se opismenjavali, učili zanate - uglavnom bio im je obećan jedan bolji i pravedniji život.
Još prije završetka rata nova Jugoslavija provodi jaku i dobro organiziranu propagandu u Južnoj Americi i Australiji ističući borbu za slobodu od fašizma, praviednost komunističkog sistema, jednakost i blagostanje. Mnogi ljudi koji su ranije napustili domovinu zbog ekonomske i političke situacije sada su se poželjeli vratiti. Zanimljivo je i to da se odlučilo vratiti i dio prve generacije iseljenika koji su otišli prije i odmah poslije Prvog svjetskog rata, pa njihova djeca nisu ni znala materinji jezik. Ti su ljudi sa sobom nosili ne malu zaradu. No, među povratnicima bilo je mnogih radom izmučenih ljudi koji jednostavno nisu uspjeli u zemljama grubog kapitalizma, iako su pošteno i stručno radili svoj posao. Sve je to znala iskoristiti ondašnja komunistička vlast i poslala je Partizanku po ljude koji su znali raditi i koji su posjedovali kapital.
Od nešto manje od tri tisuća povratnika koji su tijekom 1948. godine Partizankom stigli u luke Split, Rijeka i Trst, statistički gledano, 70% posto bili su Hrvati, 15% Srbi, 5% Slovenci i 5 % ljudi koji su otišli za zapadno europske zemlje iz Trsta. Partizankom su dolazili i povratnici za Mađarsku, Rumunjsku Bugarsku i Rusiju.
Život je tijekom plovidbe broda za Jugoslaviju bio dobro isplaniran i organiziran. O tome su brinuli komesari koji su imali podijeljena zaduženja. Kod ukrcaja putnik se popisao, informativno ispitao posebno njihova znanja i zanimanja, te imovinu. Izvršila se provjera koliko je to bilo moguće. Na brodu je bio organiziran kulturno umjetnički program, prikazivali su se filmovi o jugoslavenskoj borbi za slobodu, organizirani su sindikalni i politički sastanci, učenje jezika za djecu povratnika, radne akcije uglavnom, čišćenje broda, proglašavani su najbolji radnici, organizirane su zabave na kojima se sviralo na brodskom glasoviru. Kontakt između posade i putnika bio je strogo zabranjen, za najmanju grešku člana posade slijedio je iskrcaj, što mornarima nije bilo u interesu jer je za njih život na brodu bio puno bolji nego na kopnu ili na nekim drugom jugoslavenskom brodu. Bilo je i viskija, na brodu se kuhala dobra hrana, u brodskoj pekarnici pekao se bijeli kruh, bilo je i kolača. Nagovaralo se ljude da nakon nekoliko dana po iskrcavanju odu na dobrovoljni rad. Građevinari su uglavnom odlazili na izgradnju Novog Beograda i Nove Gorice, metalci po željezarama, omladina na izgradnju pruga i autoputova, poljoprivrednici u zadruge i poljoprivredna dobra, zanatlije u tvornice, rudari u rudnike itd.
Na brodu se stvarao dojam idile, koja je naglo splasnula kada bi se putnici iskrcali. Ljudi koji su imali znatan kapital morali su promijeniti novac za dinare koji nisu ništa vrijedili, tako da su vrlo brzo ostajali bez bogatstva. Nigdje se nije pekao bijeli kruh jer jednostavno ga nije ni bilo. Shvatili su da je stvarna situacija drugačija. Mnogi su se htjeli vratiti, ali australska i argentinska vlast nije ih više htjela primiti. Ipak većina povratnika našla je načina da kasnije ponovo ode iz Jugoslavije. su se prevareni. Vrlo brzo vlast u te dvije velike zemlje kojima nije bilo u interesu odlazak tolikog broja vrijednih ljudi, uz pomoć hrvatske emigracije organizira kontra - propagandu, a i sami povratnici u pismima upozoravaju rodbinu i prijatelje da nije sve baš tako kako im je propagirala Jugoslavija. Interes za povratak naglo jenjava, na brodu ima sve manje putnika, troškovi putovanja se povećavaju. Na zadnjem putovanju Partizanka se vraća iz Australije u riječku luku 5.svibnja 1949. godine te iskrcava 5 putnika i četrdeset ovaca. Od ukupno šest putovanja Partizanka je dva puta posjetila Australiju i četiri puta Južnu Ameriku i dovezla u zemlju 2858 putnika.
Posadi je rečeno da dođu za nekoliko dana, kako je i bilo uobičajeno pred putovanje. Kada se međutim posada skupila, brod se nalazio u istovarnoj luci Rijeka dobro zaštićen od pogleda lučkim skladištima. Posadi je naređeno da počnu uklanjati brodski interijer. Skidalo sve što se dalo skinuti: slike, namještaj, stubišne rukohvate, tepihe, lustere i ostalu rasvjetu, kuhinju sa namještajem , izvučen je salonski klavir,... Strojarnica i zapovjedni most nisu dirali, a brodski interijer smješten je u jedno lučko zatvoreno skladište. 
Iako je to bilo vrijeme kad se nisu baš postavljala pitanja, ljude je ipak zanimalo zašto se brod demolira. Slijedio bi odgovor da brod ide na remont. Pražnjenje broda trajalo je oko mjesec dana, a zatim je raspušten veliki dio posade. Na brodu je ostalo oko devedeset članova posade i jednog jutra brod je isplovio za Split. Rečeno je da ide u škver na remont. Kada je brod stigao u remontno brodogradilište, raspuštena je uglavnom sva posada, ostalo je tek nekoliko mornara koji će držati brodsku stražu. Uglavnom sva posada s Partizanke vrlo brzo razmještena je po drugim brodovima Jugolinije.
Na brodu se nije ništa događalo, samo manje pripreme za remont. Brod su posjećivali i ljudi u dugačkim crnim kožnim kaputima. U to vrijeme to nije bilo ništa čudno da tajna policija posjećuje važne objekte za državu, a posada se radije klonila tih ljudi.
U noći 12. listopada 1949. g. brodska straža obavila je ophodnju po brodu. Bila je tiha i prohladna noć. Odjednom je straža ugledala na udaljenom mjestu broda neku svjetlost, potrčali su i vidjeli požar u brodu. Pokušali su gasiti, ali temperatura je bila tako visoka da gašenje nije imalo efekta, požar se počeo širiti . Potrčali su po pomoć i idući prema izlazu uočili su da na brodu ima još nekoliko manjih odvojenih požara koji su se širili. Vrlo brzo na gašenje je stiglo ljudstvo i tehnika Dobrovoljnog Vatrogasnog Društva Split, ali požari na brodu širili su se velikom brzinom, te se vrlo brzo spojili u jednu ogromnu buktinju. Nemoguće je bilo doći na brod zbog visoke temperature i plamenova, pa su vatrogasci mlazove vode usmjeravali s kopna. Požar je zahvatio cijelu unutrašnjost broda, i uskoro je brod dugačak 120 m i širok 18,90 m postao buktinja. Iako su vatrogasci pokazali veliku požrtvovnost i hrabrost, nisu imali uspjeha zbog slabe opremljenosti i zastarjelosti tehnike i opreme. Odustali su od gašenja te preusmjerili mlazove vode na susjedne objekte na koje se požar počeo širiti. Po pričanju očevidaca splitska je okolica svijetlila cijelu noć, što je posebno upečatljivo bilo vidjeti iz mjesta u zaleđu Splita. Partizanka je gorjela cijelu noć, tek drugi dan su vatrogasci uspjeli doći na brod i početi gasiti vatru. Akcijom gašenja rukovodio je prvi poratni zapovjednik DVD Split Ante Kuzmanić, kojeg pamte po hrabrosti i požrtvovnosti.
Opet su se pojavili ljudi u crnim kaputima, uslijedila su hapšenja i istraga. Odmah je u zatvor odveden kapetan Partizanke Vranković i pripadnici brodske straže. U zatvoru su proveli na ispitivanju četiri dana nakon čega su pušteni. Brod Partizanka više se nije spominjao, odtegljen je na jedno zabačeno mjesto brodogradilišta, gdje je ostao dok se nije naplatila odšteta od osiguravatelja. Početkom pedesetih godina brod je izrezan u staro željezo.
Kapetan Filip Vranković nikada više nije dobio brod, poslan je u Egipat kao agent poduzeća Jugolinija Rijeka, a interijer koji je skinut s broda Partizanka raspodijeljen je te ugrađen na ostale brodove Jugolinije.
Parobrod Partizanka bio je jedini putnički brod u floti kompanije Jugolinija Rijeka.
Sličnu je sudbinu doživio parobrod Radnik - rashodovan je 1952. godine zbog starosti i dotrajalosti.