Moderna teorija žanrovske književnosti danas barata terminom speculative fiction kojim se obuhvaćaju žanrovski i podžanrovski pojmovi znanstvene fantastike, fantasyja i nadnaravnog horora. Međunarodno priznata i popularna skraćenica SF tako je promijenila značenje: više je ne čitamo kao science fiction, već, kako je rečeno, kao speculative fiction. Sa znanstvenom fantastikom kao relativno čistim podžanrom sveukupne spekulativne fikcije nema većih teorijskih problema, iako znanstvena fantastika obuhvaća još na desetke specifičnih podžanrova. Na probleme u razumijevanju pojmova naići ćemo međutim kod, na hrvatski još neprevedenog, ili čak neprevedivog, internacionalnog termina fantasy. Pojednostavljano rečeno, fantasy književnost podrazumijeva postojanje potpuno oblikovanog i logički uređenog svijeta drugačijeg od našeg, u kome je magijsko i nadnaravno normalan, a ne pomaknuti kontekst. Stoga i postoje dvojbe oko prevođenja termina fantasy na hrvatski, jer, primjerice, u djelima hrvatskih fantastičara ili borhesovaca nadnaravno ili magijsko postoje paralelno s normalnim svijetom, i njihovo uvođenje u književni tekst uvijek predstavlja pomak u ne-normalnost.
Danas je pojam fantasy književnosti opće poznat, ponajviše zahvaljujući filmovima koji su najširoj publici približili Tolkienov roman Gospodar prstenova, a koji se obično smatra začetkom tog književnog žanra. Jedna je od posljedica naglog rasta popularnosti Gospodara prstenova na početku trećeg tisućljeća i zagledanje u povijest svake nacionalne književnosti u traganju za takvim ili sličnim književnim naslijeđem na vlastitom jeziku.
U takvim našim domaćim traganjima za nacionalnim korijenima fantasy književnosti, u javnosti je primat pripao Ivani Brlić Mažuranić i njenim Pričama iz davnine, inače objavljenima 1911. godine. Međutim, tri godine ranije u Ljubljani izlazi vjerojatno najpoznatije djelo iz pozamašnog opusa Vladimira Nazora (1876.-1949.) − kratki roman ili dulja pripovijetka Veli Jože, kome se ove godine navršava okrugli jubilej, stogodišnjica prvog objavljivanja. S podnaslovom Istarska priča, Nazorov Veli Jože je u knjizi prvi put objavljen u Ljubljani 1908. godine, u ediciji Hrvatska knjižnica, u nakladi Matice slovenske. Međutim, prethodne godine, od 1. rujna 1907., Veli Jože je kao podlistak u nastavcima izlazio u tršćanskom dnevnom listu Balkan. Novinska inačica i ona objavljena u knjizi unekoliko se razlikuju, no poznato je da je Nazor poznatu priču o motovunskom divu više puta mijenjao i dotjerivao, a priredio je i posebnu varijantu za djecu – to je ona koja se danas u šestom razredu osnovne škole čita za lektiru.
Kako se književnoteorijska potkrjepa proučavanju i razumijevanju spekulativne fikcije razvijala puno kasnije i puno sporije od literature koja joj je predmetom pozornosti, naravno da se problemi javljaju u književnopovijesnom razumijevanju i razvrstavanju djela koja su prethodila zenitima pojedinih podžanrova. Tako je, primjerice, književni serijal o Conanu Barbarinu Roberta E. Howarda, u vrijeme dok je nastajao, tridesetih godina prošlog stoljeća, bio površno svrstavan u pulp književnost, čak i u znanstvenu fantastiku (science fiction) u širem smislu; no danas, kada se pola stoljeća poslije Tolkiena žanrovskim kategorijama barata puno argumentiranije, Conan se bez problema prepoznaje kao fantasy, ili ako hoćemo – proto-fantasy, čak i kao rodonačelnik pod-pod-žanra mača i magije (sword & sorcery).
U nas akademska književna znanost uvelike kaska za svjetskom, čak se i znanstvena fantastika u nas još uvijek smatra nižerazrednom, trivijalnom književnošću, pa se nama, danas i ovdje, tek treba izboriti za status Vladimira Nazora kao prvog hrvatskog fantasy pisca i Velog Jože kao prvog hrvatskog fantasy romana. Tome bi svakako pomoglo kad bi Velog Jožu poznavala i čitateljska publika drugih jezika (pa da se možemo pozvati na autoritet onih koji znaju više), no, nažalost, Veli Jože osim na slovenski još nije preveden niti na jedan drugi strani jezik!
| 
U svijesti današnjih generacija Veli Jože je motovunski div, iako mu je u Motovun bilo zabranjeno ući. Vladimir Nazor je Velom Joži za zavičaj dodijelio izmišljeno selo Branence.
|
Kroz minulih deset desetljeća prepoznavanju Velog Jože kao fantasy romana stajale su na putu mnoge otežavajuće okolnosti, koje su, u vrijeme izlaska romana, naprotiv, za samo književno djelo bile afirmativne. S podnaslovom alegorijska priča, Nazorov Veli Jože trebao je odigrati ulogu u tada još uvijek aktualnom preporodnom osvješćivanju istarskih Hrvata, državnim uređenjem tadašnje Austro-Ugarske u to vrijeme potpuno upravno odijeljenih od hrvatske matice, te izloženih sustavnom odnarodnjavanju i omalovažavanju bogatijeg i politički nemjerljivo utjecajnijeg talijanskog sloja. K tome, Veli Jože se pojavljuje nedugo nakon jedne gotovo revolucionarne epizode iz narodne borbe istarskih Hrvata. Naime, na izborima za bečko Carevinsko vijeće 1907. godine premoćno pobjeđuju sva tri hrvatska kandidata, a nakon proglašenja rezultata izbora, oduševljeni narod grabi oružje i juriša na Poreč, sjedište Istarskog sabora i pokrajinske vlade, odlučan da protjera ²gospodu Latine². Tih nekoliko tisuća ljudi pred samim Porečom zaustavio je i smirio Matko Laginja, jedan od te trojice izbornih pobjednika.
Veli Jože je, a to je dijelom i bila izvorna Nazorova namjera, trebao simbolizirati taj probuđeni narod, pa stoga ne čudi da je ime diva iz Motovunske šume opet oživljeno u partizanskoj borbi, da su se tako zvale partizanske čete i brigade i da su po oslobođenju i sjedinjenju Istre s maticom njegovo ime dobile mnoge škole, ustanove, ulice, poduzeća. Kao artistička podloga pobjedničke lijeve ideologije Veli Jože kao književno djelo nije, naravno, mogao biti svrstan u neku manje vrijednu žanrovsku kategoriju, već je postao, i dugo ostao, vrhuncem i klasičnim djelom nacionalne mainstream književnosti.
Takav pijedestal je Velom Joži odmogao i na razini internacionalnog prepoznavanja njegove žanrovske vrijednosti. Kod rijetkih talijanskih poznavatelja onoga što su pisali Šćavi istočno od Soče, Veli Jože, ako je uopće bio spominjan, karakteriziran je kao običan nacionalistički pamflet, u kojemu se ²čitava jedna nacija mete s motovunskih zidina². Takve su se karakterizacije Nazorova romana mogle čuti i u Istri posljednjeg desetljeća, no osim što su pamfletističke, potječu i od potpunih neznalica. Naime, u znanoj sceni kada bijesan iščupa drvo i mete male ljude s gradskih zidina, Veli Jože nije pomeo Mlečiće (iz današnjeg rakursa: Talijane) s motovunskih zidina, već je sa zidina divovskoga grada na Psoglavčevom brdu pomeo napadače koji su, nahuškani Civettinim intrigama, došli opljačkati navodno divovsko blago.
Zato bi bilo dobro ogoliti Velog Jožu od bilo kakvih političkih i povijesnih tereta: ako ga danas čitamo kao književno djelo, vrlo ćemo razvidno u njemu prepoznati logički potpuno konzistentno oblikovani svijet u kojemu magijsko i nadnaravno funkcioniraju kao podrazumijevajuća i očekivana sastavnica. Divovi i mali ljudi, vještice i štrige, demoni i šumske vile, ²storuki² div Galeot Ilija, a napose reminiscencije zarobljenog i Velog Jože na davnašnje zlatno doba mira i blagostanja u kome su divovi vladali, to su gotovo kanonski žanrovski elementi današnje, moderne fantasy književnosti.
Više-manje poznato je kako je Vladimir Nazor došao do nadahnuća za Velog Jožu: njegovi vlastiti zapisi govore nam o tome. Osim što je bio upoznat s pučkim legendama i predajama o divovima koje se i dan-danas može čuti u mnogim naseljima u dolini Mirne, a neke je od njih i sam literarno uobličio (poput one o Banu Dragonji), postoji zapis o njegovu izletu u Motovun, iz Pazina gdje je kao profesor službovao na tamošnjoj gimnaziji, u društvu dobrog prijatelja, tadašnjeg pazinskog gradonačelnika Dinka Trinajstića. Dok su Nazor i Trinajstić pili kavu na terasi jedne motovunske gostionice, onuda je prošao seljak ogromne tjelesne građe, noseći na ramenu tešku drvenu gredu. To je moj Veli Jože, uskliknuo je tada Nazor, i bacio se na pisanje djela koje će buduće generacije smatrati čak izvornom narodnom legendom, a ne nečijim autorskim književnim djelom. Povrh toga, u to su vrijeme austrougarski arheolozi u Motovunu ili negdje na području između Motovuna i Brkača (struka danas ne može pouzdano na prvi upit reći o čemu se radi) pronašli kostur čovjeka ili čovjekolika bića dugačak dva i pol metra.
Dok su Vladimir Nazor i Dinko Trinajstić sjedili na terasi motovunske gostionice, prošao je kraj njih seljak snažne tjelesne građe. To je moj Veli Jože!, uskliknuo je Nazor |
Utjecaj Nazorovog diva osjeća se u hrvatskoj književnosti, ali i u općoj kulturi, skoro čitavo stoljeće nakon njegova nastanka. Veli Jože je postao pojam iz svakodnevnih poštapalica, za snagatora se često kaže da je jak kao Veli Jože, a i negdašnja najveća brodogradilišna dizalica na Jadranu nije zalud dobila ime ovoga diva. Začudo, pojam i ime Velog Jože vrlo su slabo iskorišteni u turizmu: tim imenom kršten je jedan kamp u Savudriji, jedna konoba u Rovinju, jedan hotelčić u Puli. Bolje je ovaj div prošao u urbanizmu: skoro svako istarsko mjesto ima ulicu Velog Jože, u Poreču se tako zove gradska sportska dvorana, u Pazinu se kratko vrijeme tako zvala vojarna, a i nekoliko škola diči se tim imenom.
Iako je Nazor Velom Joži za zavičaj dodijelio izmišljeno selo Branence, u svijesti današnjih generacija Veli Jože je motovunski div, mada je on zapravo bio kmet motovunske gospode, njihov sluga, i u Motovun mu je bilo zabranjeno ući. Tu je zabranu prekršio jedino u onoj poznatoj sceni kada prekoračuje gradske zidine i rukama zatrese motovunski zvonik. Taj se prizor, jedna od ilustracija prvog ilustratora Velog Jože, Saše Šantela, 1997. godine našao i na hrvatskoj poštanskoj marki od 3,60 kuna. U svome Motovunu Veli Jože je donedavno imao samo ulicu, ali je početkom kolovoza 2008. godine, u sklopu Festivala fantastične književnosti, koji je bio posvećen baš ovoj stogodišnjici, Nazoru i njegovu divu postavljena i spomen-ploča.
Hrvatski znanstvenofantastični i fantasy pisci najmlađe generacije prepoznali su u liku Velog Jože književni potencijal koji ni izdaleka nije potrošen i koji se može nadograditi motivima koji u Nazorovo doba nisu mogli biti u trendu.
Riječanin Zoran Krušvar Velog je Jožu još 2002. godine upotrijebio kao lik u svojoj već legendarnoj i u mnogim prigodama na oduševljenje publike javno čitanoj priči Dvoboj. U toj priči, smještenoj u neodređeno daleku budućnost, Veli Jože je robot divovskih dimenzija koji se bori protiv drugog divovskog robota, također posuđenog iz starije književnosti, Regoča.
Kad bi naši SF pisci posizali za genetskim inženjeringom i kloniranjem kao temom svojih priča, Veli Jože je neizbježna referenca za, primjerice, arheogenetičare koji u malo daljoj budućnosti u Motovunu pronalaze neobičan genetski materijal i uz pomoć napredne tehnologije rekonstruiraju davno izumrlu rasu divova. U domaćim znanstvenofantastičnim posvetama Motovunu i Velom Joži literarno se više puta eksploatirao i motiv motovunskih zmajevih brazdi, energetskih meridijana koji se u Motovunu sijeku čineći ga tako izuzetnim mjestom i jakim izvorom pozitivne energije, kako je to prije dvadesetak godina predstavio slovenski new age znanstvenik Marko Pogačnik.
Divovi iz doline Mirne oživljeni su i u seriji priča Marine Jadrejčić, književnice iz Kanfanara, objavljivanih tijekom zadnjih desetak godina u hrvatskom SF časopisu Futura. Labinski SF pisac Robi Selan u jednoj je svojoj priči Velog Jožu poslao čak u Japan, i tamo ga suprotstavio strašnom Godzilli!
Veli Jože nije poslužio samo kao lik ili motiv u znanstvenoj fantastici, štoviše, ušao je i u erotsku literaturu. Poznati hrvatski književnik Ivan Kušan u svojoj zbirci erotskih parodija poznatih književnih djela, naslovljenoj Sto najvećih rupa, našao je mjesto i za Nazorovog diva, no kako se priča zove Veli Jožin, možete i sami pretpostaviti o čemu se radi.
Začudo, Nazorov div se, barem koliko zasad znamo, samo jednom našao na filmu. Bio je to televizijski film Veli Jože redateljice Mirjane Samardžić, snimljen 1968. godine u produkciji tadašnje Radio-televizije Beograd. Nažalost, koliko smo dosad uspjeli utvrditi, film nije sačuvan. Jednom se Veli Jože zamalo našao i na crtiću: osamdesetih godina prošlog stoljeća scenarij za istoimeni dugometražni crtani film napisali su Nino Škrabe, Tahir Mujičić i Boris Senker, no film nije snimljen zbog smrti redatelja Zlatka Grgića.
| 
Crtež mletačke teške trgovačke galije, trireme, F.C. Lane, Storia di Venezia
|
Stotinu godina nakon objavljivanja prvog modernog fantasy romana u južnoslavenskih naroda, naslijeđe Velog Jože već je poprilično naraslo, no dosad se u nas zasad jedino obilježavanje ove obljetnice dogodilo spomenutim kolovoškim Festivalom fantastične književnosti u Motovunu i Pazinu.
Uz motovunsku spomen-ploču, plod ovog festivala je i zbirka Priče o divovima, s dvadeset najboljih priča pristiglih na tematski književni natječaj, autora iz Hrvatske i susjednih država. S ovom knjigom Veli Jože je dobio još buket literarnih potomaka, a znanstvenofantastičnoj i fantasy književnosti Priče o divovima drastično su poremetile prosjek stereotipnog prikazivanja divova kao negativaca, kao nasilnih, primitivnih, priglupih i opasnih likova koje glavni junaci uz malo lukavstva i hrabrosti bez muke pobjeđuju u svojim epskim questovima. Autori priča u ovoj zbirci divovima su dali produženi život, izvukli su ih iz drevnih vremena, iz legendarnog zlatnoga doba, i smjestili ih u današnjicu, čak i u budućnost. S običnim malim ljudima ovi divovi žive u skladnom suživotu, otvoreno ili pritajeno, a u mnogim su pričama to baš oni divovi iz legendi, ili njihovi potomci. U nekoliko priča divovi su se, razočarani postignućima civilizacije malih ljudi, sami sakrili, pobjegli su ili u dubine zemlje i u njene najveće špilje, ili čak na druge planete. Literarni divovi iz 2008. godine rezultati su i ljudskih genetskih eksperimenata, ljuti osvetnici ili tužni povratnici na mjesto stvaranja.
Dimenzije divova intrigirale su i tvorce drevnih legendi i suvremene pisce podjednako: jedno od temeljnih pitanja koje treba razjasniti prije nego se razvije priča jest − koliko može ili mora biti velik div da bismo ga smatrali divom? Više prema Šantelovoj ilustraciji nego prema Nazorovom opisu možemo zaključiti da je Veli Jože bio visok dvadesetak metara, no u ovoj festivalskoj zbirci pisci se s veličinom divova igraju u najvećem mogućem rasponu: od relativnih percepcija veličine u mikrosvjetovima još manjima od našeg, do najveće zamislive monumentalnosti u personificiranim planinskim lancima, kada tkivo planeta postaje tijelo razumnoga bića.
Veli Jože je književno djelo koje svatko od nas, stjecajem okolnosti, mora pročitati, barem ako ne želi jedinicu iz lektire, no doista je rijetkost da nešto iz lektire, na takav način kao Veli Jože, stotinu godina nakon nastanka, provocira i potiče na kreativnost. Barem pisce. No, kako nam se turizam polako ipak približava svjetskim trendovima, možda se u motovunskom divu prepoznaju potencijali i za druge sfere ljudskog poduzetništva. Vani bi takvo što napravili već odavno.