21. prosinca 2011. ljeta Gospodnjeg. Riječka večer. Božićno ludilo trese gradom. Svi užurbani, pretjerano rastrošni, a opet veseli. Pred art - kinom natiskana gomila raznovrsnih coolera, alternativaca, samoprozvanih poznavatelja umjetničkog filma, propalih hipija, neshvaćenih studenata, a i gotovo svi gradski upravljači. Svi važni elementi u mozaiku onoga što se naziva gradska "kulturna scena" ovdje su. Uzbuđeni, prividno opušteni, ali proračunati u druženju. Oko gradonačelnika i pročelnice za kulturu gužva je naročita. Svatko želi pokazati svoj osmijeh i empirijski dokazati da je prisutan. Propustiti i ne biti viđen na riječkoj premijeri filma Nep(ri)znata, kultnog azerbejdžanskog redatelja Mustafe Kutija, značilo bi brisanje s liste onih "bitnih u kuturi". Gradonačelnik napokon sjeda na rezervirano mjesto. Dugo već žudi za stolicom, nastupa kratko olakšanje, ali naglo dolazi neki neodređeni neugodni osjećaj. Umjesto opuštajuće ugode, ispod guzice osjeća vlagu. Ne pada mu na pamet pomaknuti se jer opsjedaju ga uznemirujuće misli. Prokleta upala bubrega, pomisli. Doktor mu je rekao da je moguće lagano "propuštanje", ali na javnom mjestu ono bi moglo biti kobno. Ode ugled, lako za život. Lagani znoj oblijeva lice. Svjetla se gase. Žamor nestaje. Ostaje tišina. Ok je, utješi se. Da je mokraća, već bi i prismrdilo. Nije ni završio misao kada osjeti pad kapljice na čelo. Čudno, pomisli pogledavajući prema gore. Za nekoliko sekundi padne i druga. Obriše rukom čelo, no ništa ne vidi. Prokleti artistički filmovi i njihovo jebeno isfuravanje, tiho kaže komentirajući mračnu atmosferu prvih prizora filma. Kapljice nastavljaju padati u pravilnim razmacima. Prolazi petnaest minuta. Napokon svjetlo. Znatiželjno bijesno pogleda. Krv! Tišinu prekida snažan gradonačelnikov krik. S vrha dvorane visi unakaženo tijelo, a sa stropa kaplje svježom krvlju ispisan broj 111. Vika, panika, plač. Što sve to znači? Zašto sada? Zašto ovdje? Božić straha čeka Riječane...
Organizacija lože
Čitatelji, bez panike. Nisam postao trash književni pisac i tinejdžerke neće imati priliku kupovati moje horor romane. Bilo bi to neprilično od nekoga tko je pročitao valjda pet naslova školskih lektira. Ono što ste pročitali moj je pokušaj uživljavanja u Dana Browna koji ako ne izabere Rijeku kao lokaciju za snimanje filma s temom nove knjige Izgubljeni simbol, nije napravio posao. A evo i zašto. U ulici gdje je početkom devedesetih prošlog stoljeća masa majki doslovno klečala tražeći od JNA puštanje sinova vojnika, relativno do nedavno stražario je naoružani mladić, a gdje danas samo prolazi gomila automobila smjerajući rješavati račune na FINI ili pak stolnotenisač ide na partiju ping-ponga u obližnji klub, smjestila se je jedna od malo razglašenih, ali zacijelo najintrigantnijih hrvatskih zgrada. Riječ je o bivšem sjedištu nekad postojeće masonske lože Sirius čije djelovanje nimalo slučajno koincidira s razdobljem najvećeg industrijskog, urbanističkog, arhitektonskog, tehnološkog, kulturnog uspona i međunarodnog ugleda Rijeke. Iako nas sve više znanstvenika upozorava na opasnosti kvazipovijesti i kvaziarheologije, mješavine besmislica i pseudoznanosti brižljivo upakiranih u ambalažu autentičnosti, a upravo u takvu grupu interesa pripadaju teme o slobodnim zidarima, vrijedi se upustiti u avanturu istraživanja fragmenata priče o riječkim masonima. Pa makar završili viseći s plafona art - kina...
Loža Sirius službeno je postojeća od 21. prosinca 1901. otvaranjem hrama od strane 16 članova osnivača, iako je masonstvo među određenim riječkim krugovima već od ranije imalo svoj utjecaj. Tako je npr. Giovanni Ciotta, valjda najuspješniji riječki gradonačelnik, bio članom budimpeštanske lože Humanitas. Razvoj lože Sirius početkom stoljeća bio je munjevit koliko i razvoj matičnog grada. Na jednom mjestu okupili su se najbogatiji i najugledniji građani organiziravši se prema pravilima Škotskog reda s podređenošću Velikoj simboličkoj loži Ugarske. Na čelu lože stajalo je pet visokih članova koji su za svoje članstvo morali plaćati 100 kruna godišnje, dok je članstvo na nižim stupnjevima moralo plaćati 30 kruna, odnosno 25 kruna, što samo po sebi već otkriva neobičnu hijerarhijsku podijeljenost karakterističnu za masonske lože. Kao i ostale lože, i ovdje je postojao veliki meštar kao njezin čelnik, te braća što je status u kojem su bili svi članovi. Kada govorimo o konkretnim imenima najvažnijma za funkcioniranje Siriusa, na pameti moramo imati da je riječ o "kremi" riječkog društva, zbog čega je teško odlučiti čiji je životopis impresivniji u pogledu doprinosa razvoja Rijeke prije Prvog svjetskog rata. Navedimo samo imena - Samuele Maylander, Andrea Ossoinack, Antonio Vio ml., Giovannia Rubinich, Emilio Rupnick ili Carlo Conighi. Tako se npr. pred Andreom naša "zlatna mladež" može pokriti ušima. Iako mu je otac, bar prema rezultatima službene istrage, unatoč nevjerojatnom bogatstvu život završio samoubojstvom iz lovačke puške, Andrea se nije pokolebao. Kao dvadesetogodišnjak bio je suvlasnikom i ravnateljem Društva za pomorsku trgovinu Adria (monumentalna palača Jadrolinije!), član upravnog vijeća i vlasnik Ljuštionice riže, potpredsjednik Društva prijatelja mladeži, član uprave Konzorcija za gradnju kuća, član uprave Grande cinematografo Parigi, a od 1905. i meksički konzul u Rijeci. Naposljetku pribrojimo tomu aktivnosti unutar Siriusa čiji veliki meštar je neko vrijeme bio upravo Andrea! 
Imali su bogatstvo, imali su moć, zašto im je trebalo još nešto takvo okultno kao što je masonska loža, mjesto na kojem jednog drugog nazivaju braćom te prolaze mističan obred inicijacije? A upravo je mističnost glavno obilježje egzistencije riječke lože koje više pitanja ostavlja otvorenima, nego odgovorenima, s obzirom da u zaključcima nije znanstveno opravdano ići preko granice svjedočanstva povijesnih izvora.
Simbolika
Fenomen masonstva ne može proći bez poniranja u interpretaciju složene simbolike koju je razvila i riječka loža. Kako ne možemo angažirati Brownovog profesora Langdona, a i ne želimo jer čovjek je "najveći svjetski simbiolog", iako mu, ustvari, drugi moraju čitati dokumente s latinskog i talijanskog, moramo sami shvatiti što se razumjeti može. Upravo je fenomen "razumijevanja" kada se govori o masonima ključan - naime, cjelokupna intriga ne bi bila tolikog razmjera da u ostacima njihovog djelovanja novije generacije ne nalaze specifična skrivena značenja s obzirom na vjerovanje da su "masoni htjeli nešto poručiti". Problem se nalazi već u samom polazištu jer je pitanje da li su masoni doista htjeli poručiti određene posebne istine, tvrdnje, nauke ili je bila riječ samo o specifičnom organiziranju ili umrežavanju uglednih i bogatih s ciljem očuvanja vlastitog utjecaja. Iako iz naše pozicije možemo opisno analizirati masonsku simboliku ostavljenu u samoj Rijeci, pitanje je kakva značenja simbolima treba pripisati, pa ćemo mi uputiti na nekolicinu osnovnih odrednica u shvaćanju masonske simbolike.
"Ime nosi znak", stara je izreka čije domete lijepo možemo primijeniti kada razmišljamo o Siriusu. Značenje same riječi Sirius nije bitno samo za astronome, kao oznaka jedne od milijardu zvijezda na nebu. Sirius je jedna od najsjajnijih zvijezda izgrađivanje čije simbolike seže još do starih Egipćana, utjecaj čije religije je dobro dokumentiran kada se govori o masonima. Naime, zvijezda koju mi poznamo pod imenom Sirius nazivana je kod starih naroda Zvijezda pas, dok su s druge pak strane Egipćani izrazito štovali boga Anubisa, označenog od npr. legendarnog Platona kao Pas egipatski. Riječ je o bogu prikazivanom s tijelom čovjeka, a glavom dugouhog psa, točnije šakala, smatranog "čuvarem pakla i hramova", izumiteljem jezika, gramatike, astronomije, istraživanja, matematike, glazbe, medicine i vodičem do svijeta mrtvih. Dakle, već iz naziva možemo zaključiti da riječka loža ime nije izabrala slučajno već na temelju bogatog značenja vjerojatno vezanog uz vjerovanja članova same lože.
Neobična korelacija između imena riječke masonske lože, simbolike zvijezde i staroegipatskog misterijskog kulta time ne prestaje - prošećimo se ispred sjedišta Siriusa i bacimo pogled na neobičnu fasadu na kojoj ćemo iz prve primijetiti glave četiri psa s dugim obješenim ušima. Ne treba nam maštovitost okultnog Tsariona, modernog teoretičara zavjere i masonerije, da uvidimo neobičnu vezu i simbolički slijed kojem više kao zanimljivost možemo pridodati da američki ljubitelji teorija urote, vrlo rašireni u internetskom prostoru, smatraju kako je Deklaracija nezavisnosti donesena od strane masona upravo u vrijeme jedinstvene korelacije zvijezde Sirius sa Suncem!
Fasadne glave psa i značenje riječi Sirius samo su mali fragment bogate igre simbolima koju krije zgrada današnjeg sjedišta Evangeličke crkve. Očito članovi Siriusa ništa nisu prepuštali slučaju, pa je i samu konstrukciju zgrade izveo ugledan član lože arhitekt Giovanni Rubinich, vlasnik vlastitog projektnog i građevinskog društva, ali i djelatnik Tehničkog ureda grada. Zidanje ključnih objekata tako je ostajalo među samim slobodnim zidarima. Kao aktivan mason lože u naglom rastu Rubinich je ostavio djelo koje je jasno davalo do znanja kome pripada, ali i koje je samo tajno upućene uvijek podsjećalo u temeljne postavke njihovog vjerovanja. Fasadni ukrasi otkrivaju autorovu intenciju. Naime, osim četiri glave psa, od kojih je jednom uništena njuška (!) nalazimo na fasadi i cijeli niz drugih neobičnih simbola rijetko vidljivih u hrvatskoj arhitekturi - sove, zmije, pčelinjak, letećeg konja Pegaza, različito cvijeće, kozju glavu unutar pentagrama, bik s nakitom na rogovima, baklje, te najčešći, ali zacijelo najintrigantniji simbol – svastike! Dio simbola je vrlo dobro poznat iz klasične priče o značenju masonske ikonografije. Tako je npr. simbol zmije, osim važnosti za kršćansku priču o postanku, među masonima dobro poznat i značenjem u egipatskoj religiji gdje upravo zmija kroz lik boga Amon Ra sudjeluje u stvaranju svijeta. Važnost zmije dobro je poznata bila i neprijateljima masona, pa su tako Mussolinijevi fašisti, inače politička strana koja je zavladavši Rijekom zabranila postojanje Siriusa, slobodne zidare tradicionalno nazivali zelenim zmijama! Cvijet života, simbol pronađen na Ozirisovom hramu u Egiptu, oko kojeg se često isprepliće tajno djelovanje Leonarda da Vincija i vjerovanje u svetost geometrije, također je našao svoje mjesto na mističnoj riječkoj fasadi. Svastiku pak kao prastari simbol sunca i kao najčešće pojavljajući simbol na fasadi vjerojatno treba tumačiti kao oznaku vrhovnog božanstva, tvorca svega, ali ne na način klasične kršćanske tradicije – već sinkretizma masonskih vjerovanja. Sinkretizam, ideja prema kojoj svako religijsko gledište sadrži fragmente istine koje treba spojiti u cjelinu, u interpretacijama masonskog djelovanja najčešće se ističe kao središnja točka i to tako da se smatra da su masoni izgradili vjerovanja izlučivši elemente židovstva, kršćanstva i islama, ali i vjerovanja starih Egipćana i antičkih Grka. Uostalom, zapisnik jedne sjednice Siriusa najbolje otkriva vjersku poziciju riječkih slobodnih zidara: Masonstvo nije neki filozofski ili društveni sistem, već način postojanja intelektualne i moralne kulture koja putem simbola, te njegovim djelovanjem na duh i karakter svojih pripadnika, izaziva reakciju. Masonstvo manje teži tome da odbrani određene stavove ili doktrine, već da, kao stari mističari, kod svojih članova stvori sklonost, usmjerenost ka istraživanju istine i poslušnost u odnosu na prihvaćenu obvezu. Dotakli smo se ovime možda kroz povijest najisticanije točke priče o masonima - odnosa s Katoličkom crkvom, njenom organizacijom i vjerovanjima.
Odnos s Katoličkom crkvom
Riječki Sirius bio je, a to njegovi članovi nikada nisu sakrivali već samo isticali, izrazito anticrkvena organizacija. Dio članova pripadao je i židovskoj zajednici, što uopće nije čudno kada se uzme u obzir činjenica da kabalistička vjerovanja imaju istaknuto mjesto u masonskom svjetonazoru. U tom kontekstu zanimljivu koincidenciju predstavlja i gradnja, u Drugom svjetskom ratu uništene, masivne riječke sinagoge 1903. godine, upravo u vrijeme uspona Siriusa. Voditelj gradnje bio je Carlo Conighi, istaknuti član te lože.
Prema programu sačuvanom iz 1913. godine cilj je riječkih slobodnih zidara Kultiviranje zidarskog života s osobitim obzirom na ćudoredne i napredne tendencije slobodnog zidarstva i intenzivno gajenje bratimstva, te materijalno podržavanje od strane lože osnovanog Udruženja slobodne misli. Riječ je o grupi proznanstveno nastrojenih riječkih građana koji su se posebno isticali u organizaciji predavanja za šire mase, s temama koje niječu crkvena gledišta o nastanku i funkcioniranju svijeta. Iako su predavanja i teme poput onih o procesu protiv Gallileja i Darwinovoj teoriji evolucije bile izrazito naklonjene vrijednostima prirodnih znanosti, činjenica je da su osnivači, ali i pretežno članovi Udruženja bili upravo masoni – isti oni koji su istine svijeta nalazili u ikonografiji vlastite zgrade! Jednu od većih senzacija u djelovanju Udruženja izazvalo je gostovanje talijanskog socijalista Guida Podrecce koji je u gradskom kazalištu održao predavanja o pogubnom utjecaju Crkve na žene, idealističkoj misli skladatelja Richarda Wagnera te đavlu, izvevši neobičan zaključak: I posljednja molekula najjednostavnijeg minerala i najmanji atom zemaljske materije, sve to uživa u životu; priroda koja slavi život i obiluje plodnošću, sama nas poziva da u njoj uživamo i slavimo je...
Riječki masoni imali su u tim uzbudljivim godinama dostojnog neprijatelja – kapucinski red. Pod vodstvom Bernardina Škrivanića, opsjednutog idejom promicanja čuda iz Lourdesa i izgradnjom masivne crkve, kapucini su razvili djelatnost izrazito suprotstavljenu loži Sirius, koja je ponekad graničila s militantnošću. Tako npr. dok je Podrecca izazivao delirij u prepunom gradskom kazalištu, u kapucinskoj crkvi istovremeno je održana konferencija pod nazivom O neprijateljima Boga i domovine, a oni su prepoznati u ateistima, socijalistima i, naravno, masonima. Bile su to godine kada su upravo mediji prepoznati kao odličan način širenja ideja, a kapucini su toga, s obzirom na poznatu konzervativnost Crkve, u Rijeci bili izvanredno svjesni. U vlastitom tiskarskom zavodu Miriam, osim što su pokrenuli Riječke novine, izravnu konkurenciju Supilovom i s masonima povezivanom Novom listu, prodavane u više tisuća primjeraka, objavljivali su i djela koja masone jasno detektiraju kao neprijatelje. Jedno od najupečatljivijh djela objavljeno 1912. godine zacijelo je rad Sotona i sotonski šegrti koji vrlo eksplicitno detektira "problem" Rijeke i svijeta: Iz sotonske mržnje, kojom danas prate kršćanski živalj židovski framasoni i njihovi saveznici, može se lako zaključiti, kakov bi udes saletio ljudsku zadrugu, kad bi s njome zavladao orijentalni barbarizam uz sav židovski kapitalizam, vjerski nihilizam, politički anarhizam i uz skroz pornografički moral (...) Ali za dugo (masoni) ne ostadoše u tajnosti, već i njihova društva izmiliše na javnost, a da ne budu ometani od crkovnih i državnih vlasti, svojim društvima utisnuše obilježje dobrotvornosti i filantropije, a kasnije prosvjete i naobrazbe... No, kako je sotona nazvana božjim majmunom, tako je društvo slobodnih zidara htjelo da se pokaže s prva majmunom Katoličke crkve... Gotovo je nevjerojatna količina govora mržnje koja se koristi u oslikavanju jedne poprilično ugledne i jake društvene skupine, što svjedoči da je razina ideološkog razlikovanja bila radikalna.
Probližavanjem 1914., uzbudljive godine ideoloških ulično - medijskih borbi koje su već trajale nešto više od desetak godina, bližile su se kraju. Iza brda valjao se krvavi Prvi svjetski rat za kojeg su mnogi teoretičari zavjera spremni prisegnuti da je uzrokovan upravo inicijativom slobodnozidarskih loža. U beskrajnim igrama, manipulacijama, intrigama svoje mjesto, istaknuto mjesto, našli su i članovi lože Sirius, čije jedinstvo nije ostalo očuvano zbog nemogućnosti određenja prema pripajanju Rijeke Italiji. Verzije tijeka događaja razlikuju se, a prema jednoj od njih upravo su predstavnici Siriusa bili zadnji posjetitelji D'Annunzija prije njegovog kretanja u riječku avanturu. Zbog nepostojanja ili nedostupnosti dokumenata istina se za sada nalazi uglavnom u sferama interpretacije, no događaj koji se doista dogodio nakon ulaska trupa D'Annunzija u Rijeku dodatno raspiruju maštu. Arditi, D'Annunzijevi avanturisti, u posvemašnjem metežu i orgijanju po gradu, upadaju u prostorije kapucinske tiskare Miriam, današnjeg art - kina Croatia, pronađene knjige iznose na ulicu i u buktećoj lomači uništavaju djela kapucinskih, a kako smo vidjeli prema sadržaju, izrazito antimasonskih autora! Tradicionalni znanstveni interpretatori u činu najčešće vide trenutak sukoba dvaju nacionalizama – kapucinskog, koji je poticao pripajanje Rijeke Hrvatskoj, i talijanskog, koji je Rijeku htio vidjeti u sastavu Kraljevine Italije. U nacionalizmu zasigurno možemo tražiti valjane uzroke monstruoznog čina uništavanja knjiga i u njima sadržanih znanja, ali u svjetlu gore spomenutih ideoloških borbi između masona i Katoličke crkve sam događaj poprima simboličke konture. Teško da ćemo ikada saznati što je točno bilo u glavama onih koji su naredili i izvršili paljenje knjiga, ali svakako je riječ o trenutku koji u svjetlu procvata (pseudo)znanosti ima izrazitu atraktivnost. Svetotrojstvena obljetnica otvorenja prvog riječkog masonskog hrama sve je bliže. A da ipak sačekamo Browna?