ILI ŠTO JE RIJECI
ANTUN MIHANOVIĆ?
Lijepa naša domovino, o riječka zemljo mila
Hrvatska himna – Lijepa naša domovino – ispjevana je u zgradi nekadašnje Guvernerove palače koja
se nalazila na Jadranskom trgu.
Dobro mi je ostalo u pameti raspoloženje Rijeke za vrijeme, dok su hrvatske vlasti iza sloma god. 1918., grad okupirale. Rijeka je plivala u oduševljenju, a hrvatski govor se čuo, i to gotovo isključivo, na ulici i u dućanima, pa se činilo, da uopće u gradu nema Talijana. Osam dana kasnije, kad su ušle talijanske čete, sve se izmijenilo i uopće hrvatskoga govora nije bilo čuti, kao da su ljudi s tim jezikom preko noći iščezli, a u stvari su ostali isti ljudi, no su poput odijela izmijenili svoj govor i tako se prilagodili spoljašnjim prilikama.
( Filip Lukas,,Geografijska osnovica hrvatskog naroda", Zbornik Matice Hrvatske, Zagreb 1925., str. 78 )
Rijeka je kao pogranično, rubno područje, pokrajina, provincija u svojoj vehementnoj povijesti često prilagođavala svoje interese većim silama slabeći svoje nacionalne osobitosti. Žitelji perifernih oblasti često se opredjeljuju za jednu, drugu ili treću kulturnu sferu, interes ili vanjski pritisak.
Kako su trgovci Rijeci davali glavno obilježje, ostale su zanemarene "više, štoviše uzvišene vrijednosti" koje su u Rijeci dali brojni hrvatski velikani. Naime, u Rijeci nalazimo brojnu svitu znamenitih Hrvata koji u gradu borave kao državnici, činovnici, profesori, vojnici, svećenici i znanstevnici. 
No, Rijeka u svim svojim slobodama i oslobođenjima nije prigrlila sve svoje vrle sinove i kćeri. Jedan od takvih primjera je riječko razdoblje života Antuna Mihanovića.
Antun Mihanović pl. Petropoljski rodio se u Zagrebu 10.lipnja 1796. Naobrazbu je stekao u Zagrebu i Beču. Završivši studij prava u Beču stupio je u vojničku službu, ali zbog lošeg zdravlja napušta carsku vojsku.
Dvadesetšestgodišnji Mihanović, bivši vojni pitomac, stupio je 1823. godine u činovničku, zapravo političku službu kao gubernijalni tajnik guvernera Rijeke i Ugarskog primorja Franje Ürményja. Na nagovor istoga grofa Franje Ürményja odlazi u Požun.
U to doba grad Požun , Pozsony na mađarskom, današnja Bratislava, bio je sjedište Hrvatsko-ugarskog sabora, gdje su Rijeku od 1825. do 1827. godine predstavljali Antun Mihanović, otac hrvatske himne, i Andrija Ljudevit Adamić, znameniti riječki poduzetnik .
Andrija Ljudevit Adamić javlja svom riječkom prijatelju grofu Lavalu Nugentu o Mihanoviću: Sa mnom je drugi zastupnik, stanoviti gosp. Mihanović, Hrvat izvrsnog odgoja i znanja, koji je bio vojni pitomac, a umirovljen je zbog zdravlja....
Ovdje je izuzetno važno napomenuti da je Antun Mihanović, zajedno s Andrijom Ljudevitom Adamićem, bio glasan zagovornik riječkih gospodarskih interesa. Svojim zapaženim nastupima i živošću "mladog lava" uznemirivao je stare konzervativce. Izgledalo je kao da Mihanović drži govore na sjednicama Sabora, a Adamić djeluje iz sjene.
Premda je Mihanović još 1815. godine napisao svoje prvo književno djelo, kajkavskim narječjem napisanu brošuru: Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku, gdje razvija prosvjetiteljsku i romantičarsku teoriju o narodnom jeziku i prvi traži, prije ilirskog pokreta, da se latinski jezik ukloni iz javnog života kao službeni jezik, a da se svuda uvede narodni jezik, Antun Mihanović se ipak za riječkog razdoblja potpisivao Mihanovich Antal Fiumei Követ.
Antun Mihanović pl. Petropoljski je kao dobar činovnik Austrijskog Carstva, kao tajnik riječkog Gubernija, čestito služio svojoj domovini, a napose carskoj kruni koja mu je tu istu službu povjerila. U tom pogledu razumljiva je "zatomljenost" njegovih nacionalnih osjećaja. I tako bi sve do dana 14. ožujka 1835. kada je u Gajevim Novinama horvatzkim, zapravo u književnom prilogu Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka objavio literani prinos "Horvatska domovina". Sve svoje potisnute emocije u Rijeci taj preteča hrvatskog narodnog preporoda izrazio je, na 37. stranici Danice, pjesmom koju će povijest uzdignuti na čast himne hrvatskog naroda. .....