Priznajem, nikad se nisam vidio kao dio priče o programima rada, ciljevima djelovanja, strateškim smjernicama za nadolazeća razdoblja i sličnim dokumentima ove ili one političke stranke ili pak osobe iz svijeta politike. Ne zato što bih tvrdio kako je nemoguće da se u nečemu takvom nađe nešto dobro. Jednostavno, mrvu sam odveć individualističkih raspoloženja. Zajedničkim projektima ne podređujem se olako, a i kad to učinim, negdje si u džepu zadržavam pravo da izađem iz njih u trenutku kada zaključim kako u tom zajedništvu ipak ne dišemo svi za isti, pozitivan cilj.
Netko će u tomu prepoznati kako ne vjerujem domaćim političarima, i možda je u pravu. Branim se: nisam ja kriv, nego oni. Zašto, pametnom je suvišno obrazlagati.
Čemu takvi uvodni redci? Pišem ih zato što me zamisao o upoznavanju riječkih osnovnoškolaca s vlastitim gradom na njima primjeren, osmišljen, lokalpatriotski dobrohotan način u polazištu razoružala. Za to je kriv Vojko Obersnel. U svojoj kampanji za nov gradonačelnički mandat, proljeća 2009., riječkim biračima ponudio je u osobnom programu, a poslije pretočio i u smjernice koje valja realizirati u razdoblju do 2013., ono što je nazvao Pokretanje edukativnog programa u osnovnim školama s ciljem povećanja znanja o gradu i jačanja riječkog identiteta. Čim sam tu stavku pročitao, u misli mi je dotrčala serija izdanja za djecu koju sam pokrenuo 1990-ih i – u suradnji s Ivanom Miškovićem (on kao ilustrator, moja malenkost kao tekstopisac) – pretvorio u niz slikovnica posvećenih riječkim temama za riječke mališane predškolske dobi. Seriju sam lapidarno nazvao Riječka slikovnica, a u njoj je objelodanjeno pet naslova, prvi u Nakladi Benja, ostali pod izdavačkom kapom Adamića.
– Pa to je manje-više ista ideja – promrmljah sebi – formulirana tako da se sada ne obraća predškolskoj, nego školskoj djeci. Logičan nastavak priče u kojoj sam već bio kotačić…
Istog trena počeli su me svrbjeti prsti. Rijeka uobličena u klincima simpatične tekstualne brikete, što je negdje u meni već koju godinu mirno spavala, valjda se zasluženo odmarajući nakon pet načinjenih javnih koraka, iznova je počela tražiti put ispod kože van, kao da nikad nije bilo upitno je li njezin (navodno nepresušan) pričalački Zvir doista presušio ili je to tako samo izgledalo. Počela je tražiti put ne hajući za sve ostale poslove koji su me s raznih strana kontinuirano gnjavatorski vukli za rukav i na stotinu načina davali mi do znanja kako im ne pada na pamet da s time ikad prestanu.
A onda je, negdje pred kraj 2011., na scenu stupio gradski Odjel za odgoj i školstvo. Obersnel je davno dobio povjerenje Riječana za još jedan mandat u prvoj gradskoj fotelji, pobijedivši premoćno u prvom krugu, a ono što se u izbornom vertigu obećalo, jednom je valjalo pretočiti u stvarnost. U ovom slučaju, školsku.
