ŠTO JE AMERIKA DALA SREDNJOJ EUROPI?
Mladić koji je iz panonske ravnice doselio u Pittsburgh piše svome ujaku 23. veljače 1906.: „Dragi ujko! Javljam ti da sam sretno stigao u Ameriku…Kamo sreće da sam tebe poslušao i da sam kod kuće ostao! Tu treba raditi svaki dan, i u svetac i u petak. Uhvam se u Boga da ću dobiti plaću kroz četiri – pet mjeseci, pa eto me natrag, jer predviđam da bih prije godinu dana ostavio kosti…“(Narodna obrana, Osijek, 9. prosinca 1905.)
I njegov također tek pristigli sunarodnjak poručuje zemljacima u domovini da ne misle da su u Americi „plotovi opleteni kobasicami i da pečeni pilići padaju.“ (Narodna obrana, Osijek, 27. Svibnja 1906.)
Službena Amerika o useljenicima iz srednje i istočne Europe upravo u to vrijeme ima vrlo loše mišljenje. Prema procjeni US Immigrant Commission iz 1907., austrougarski useljenici u New Yorku odgovorni su za više zločina od bilo koje druge nacije, osim Talijana. Sudeći i po učestalosti raznih bolesti, po higijeni te po visokom stupnju kriminala u odnosu na one koji dolaze iz drugih zemalja, po nalazu Komisije ovi useljenici nisu „dobri građani“ .
Iako s drugačijim naglascima, i sami useljenici u Americi također ukazuju na kriminal, alkoholizam, stradanja i nesnalaženje u Novome svijetu. Naročito se istraživanjima alkoholizma i kriminaliteta među useljenicima posvetio dr. Ante Biankini (1860.-1934.), čije je useljeničko iskustvo umnogome različito od sudbine velike većine sunarodnjaka. On uzroke kriminala i alkoholizma ponajprije vidi u negostoljubivim uvjetima na koje došljaci nisu navikli. Uoči Prvog svjetskog rata povratnik iz Amerike, dalmatinski narodni zastupnik Ivan Frano Lupis, ističe da je polovica od umrlih hrvatskih iseljenika preminula u nesrećama na radu, petina od sušice izazvane siromaštvom i nezdravim životom, a tek petina prirodnom smrću. Kada je 1903. obješen prvi Hrvat, među njegovim je sunarodnjacima nastala određena nelagoda, a nekoliko godina kasnije isti su već morali pomirljivo ustvrditi :„danas je toliko vješanja naših ljudi da ih se tek samo bilježi“. (Ivan Frano Lupis).
| 
Sreću u Americi potražio je i Nick Verzuh (Niko Vržuh). Većina Vržuha u Ameriku
je stigla iz Gorskog kotara, mahom Lukovdola. Nick je bio vlasnik
gostionice u East Heleni u Montani. |
No, ipak, unatoč dramatičnosti ovih primjera, riječ je o manjini nesretnika kojima je odlazak u Ameriku bio koban. Mnogo je više onih koji ovdje nalaze svoj kruh i postupno se uklapaju u američko društvo, dovode svoje obitelji i žive bitno bolje negoli su živjeli u domovini. Mnoge se već na ulasku u Njujorški zaljev i nakon pristajanja na Manhattan duboko dojmilo ono što su ugledali, što se bitno razlikovalo od svega što su dotad vidjeli i upoznali. Ushićenost je započinjala već na ulazu u zemlju kojoj su odlučili povjeriti svoju sudbinu, pri prvom pogledu na Kip Slobode i nebodere Manhattana. Uzbuđeni je dvadesetjednogodišnji Slovenac zapisao: „Budi pozdravljena domovino slobode, bit ćeš moj drugi dom. Bog mi je svjedok da ću te voljeti kao što volim svoju rodnu grudu“.
Slovenski svećenik Alojz Ignac Kastigar 4. ožujka 1893. piše prijatelju u domovinu: „U Americi mi sve dobro polazi od ruke, zadovoljan sam u svakom pogledu… ne trebam žaliti za Europom, i mogu zaboraviti cvijeće koje mi je zadnju godinu tamo cvjetalo.“
Za razliku od mnogih koji se isprva oduševili, a potom razočarali, Nikola Tesla se razočarao prvim dojmovima, a oduševio tek kasnije: „Volio bih kad bih riječima mogao opisati svoje prve dojmove o ovoj zemlji. U arapskim pričama čitao sam kako su duhovi prevozili ljude u zemlju snova, a usput i kroz prekrasne pustolovine. Moj je slučaj bio upravo suprotan. Duhovi su me prenijeli iz svijeta snova u svijet stvarnosti. Ono što sam ostavio bilo je lijepo, produhovljeno i u svakom pogledu čudesno; ono što sam ovdje vidio bilo je mehanizirano, grubo i neprivlačno… „Je li ovo Amerika?“, pitao sam se bolno iznenađen. „U civilizaciji zaostaje Evropom stotinu godina.“ A kad sam 1889. prvi put otišao iz Amerike – pet godina nakon svog dolaska – bio sam uvjeren da je Amerika više od stotinu godina ispred Evrope, i do danas se nije dogodilo ništa zbog čega bih promijenio svoje mišljenje. “ (Moji pronalasci, 1919).
Iako je slavni fizičar svoju autobiografiju objavio trideset i pet godina nakon dolaska u Ameriku, njegovo je uvjerenje o nadmoći “Zemlje zlatnih obećanja“ nad Europom još uvijek bilo postojano.
Jednako je oduševljen građanin Novoga svijeta, još jedan fizičar, Mihajlo Pupin iz Idvora u Banatu, u Vojvodini, koji dolazi već 1874. Nakon studija na Columbija University vraća se preko oceana na daljnje školovanje u Cambridge i u Berlin, no i on je već „inficiran“ Amerikom. U svojoj autobiografiji, kojom je osvojio Pulitzerovu nagradu (1924.), iznosi koje su se njemu misli vrzmale glavom kada se prvi put vraćao na Stari kontinent: „Mihajlo Pupine, najveće blago koje si donio sa sobom prije devet godina u njujoršku luku bilo je tvoje duboko poštovanje i divljenje za najbolje tradicije tvoga naroda, a drugo najveće blago koje sada nosiš sobom iz te luke jest tvoje znanje, duboko poštovanje i divljenje za velike tradicije tvoje druge domovine.“ (Od useljenika do izumitelja, 1923.).
| 
Članovi obitelji Tarabocchia sa Suska naselili su se u Hobokenu (New Jersey)
gdje se bave brodogradnjom. |
Za razliku od onih koji u Americi propadaju, kao i za razliku od onih koji stječu priznanje, slavu ili bogatstvo, većina „običnih ljudi“ ne dolazi osvojiti Ameriku nego stiže s namjerom da zaradi malu ušteđevinu i da se čim prije vrati u domovinu. Iako se mnogi od njih više puta vraćaju u svoj zavičaj, najveći ih broj ipak zauvijek ostaje u Americi. Tako i pomorac iz Halubja, nadomak Rijeke, koji plovi uzduž kalifornijske obale i sve do Aljaske, ima kuću kraj mora nadomak San Franciscu, a u vrtu mu rastu naranče. Uopće i ne pomišlja na povratak u rodni kraj; zadovoljan je svojim životom u Kaliforniji, naročito kad se prisjeti koliko se kod kuće namučio. Naprotiv, poziva i prijatelja da mu se pridruži te ga mami plaćenom kartom i obećanjem da će mu naći dobar posao. Amerika je, kaže, njegov izabrani dom u kojem je savio gnijezdo, zasnovao obitelj i gdje hoće pustiti svoje korijene: „Ča bin sada doma? Oženjen san za jenu Meksikanku. Imamo dvoju decu…oni će bit pravi Merikani. Tako ti je to.“
Najmanje tri četvrtine od svih useljenika zauvijek ostaju u Americi. Djeca im postaju „dobri Amerikanci“, kojima rodni kraj ostaje samo u uspomenama u sve bljeđoj predaji.
No dio iseljenika se ipak, prema prvotnom planu, vratio u domovinu. Većina od njih s američkom zaradom. Po statistikama za razdoblje od 1899. do 1913. od svih se iseljenika iz Ugarske, u koju se ubraja i Hrvatska, kućama vratilo više od četvrtine. Ukupno ih se tih godina vratilo 295.145, a najviše 1908., nakon krize koja je tada gotovo posve zaustavila iseljavanje. Te je godine povratnika bilo više od pedeset i tri tisuće; bilo ih je više od onih koji su te godine odlazili u Ameriku. Masovan povratak potaknule su velike gospodarske krize 1907. i 1929. Tih su godina financijski krah doživjeli mnogi od useljeničkih agenata, poduzetnika i bankara, koji su u propast povukli i ušteđevinu brojnih sunarodnjaka. Propali su, na primjer, i Hrvat Frank Zotti i Slovak Peter Rovnianek i Slovenac Frank Sakser.
Zato je među povratnicima i izvjestan broj onih koji se vraćaju neobavljena posla, bez ikakve ušteđevine. No većina ih je barem donekle ostvarila očekivanja i vratila se ispunjena plana, sa zaradom koja im omogućuje bolji život i poseban ugled. Za svoje sunarodnjake oni zauvijek ostaju – Amerikanci. Osim svoje obitelji i svoj su zavičaj na neki način obasuli „zlatnom kišom“ novčanih doznaka. Brojne su kuće i imanja podignuta upravo ušteđevinama povratnika i novčanim doznakama iz Amerike. Povratnici su sobom donijeli i nov način razmišljanja i modernu tehnologiju i znanja koja u domovini nisu mogli steći, a bila su poticajna razvoju nacionalnog gospodarstva.
Što je Srednja Europa dala Americi?
| 
Boduli i Kirci na vrhu nebodera u Chicagu. |
U Ameriku su odlazili mahom mladi ljudi u naponu radne sposobnosti, najbolji u svojem selu i svome kraju, koji prije dolaska u Ameriku prolaze stroge zdravstvene provjere. Provjeravaju ih prilikom izdavanja putovnice, provjeravaju ih pri ukrcaju u polaznoj luci i pri iskrcaju u New Yorku. Ključnih godina iseljavanja, od 1905. do 1907., najviše odlaze mladići željni boljega života i zarade. Čak 60 % iseljenika iz Mađarske i Hrvatske ispod je tridesete godine života, a odlaze s punim povjerenjem u svoje snage i u šansu koju imaju u Americi.
I po izvješćima američke komisije koja istražuje europska iseljenička izvorišta te obilazi emigrantske luke i američke konzularne službe, u SAD doista odlaze sposobni i ambiciozni mladi ljudi. Iseljenici su uglavnom obrazovaniji od prosjeka u domovini. Stoga odlazak onih koji su upravo na vrhuncu snage možda nije toliko velik dobitak za Ameriku koliko je velik gubitak za domovinu. Najsposobniji mladi ljudi svojega naraštaja većinu radnog vijeka ostaju u Americi.
Iako iseljavanje iz Austro-Ugarske ne dosiže dramatične razmjere poput onih u Irskoj, koja je 1841. imala 8 105 000 stanovnika a 1901. samo 4.705.000, u Ugarskoj, teže pogođenoj iseljavanjem od austrijske polovice Monarhije, rast je ipak bitno usporen jer se od 1905. do 1907. čak tri četvrtine prirodnog prirasta odlilo u Ameriku!
I u nekim je drugim dijelovima zemlje zaprijetila pustoš koju je i u tim krajevima činila još težom činjenica da su otišli najbolji radnici i najsposobniji sinovi svojih obitelji. U Hrvatskom primorju su i svećenici sa svojih propovjedaonica preklinjali puk da ne ostavlja svoja ognjišta (Ivan Barbalić, Počeci iseljavanja iz Vinodola, Vinodolski zbornik 9, 2004.; Vinko Tadejević, Stanovništvo Hreljina u povijesnom razvoju, Bakarski zbornik 1, 1995.).
U Americi se najbrže snalaze obrazovaniji došljaci i postaju iseljenički agenti, trgovci, gostioničari i bankari, koji uglavnom posluju u krugu svojih sunarodnjaka. Osim stjecanja imetka prilično se brzo probijaju i na društvenoj ljestvici. Nekad siromašni europski seljaci i radnici, tek „presađeni“ Amerikanci, postupno se pretvaraju u uspješne američke građane i s najnižih grana prelaze u američku srednju klasu, koja i nadalje ima uporište u krugu sunarodnjaka, u „bratskim zajednicama“, potpornim društvima i političkim organizacijama.
Uz one koji od Amerike samo traže bijeli kruh i dostojan život, kao i uz one koji teže uspjehu i zaradi, u Americi traže i nalaze svoju priliku i brojni intelektualci, znanstvenici i umjetnici. Prvi glazbenici, fizičari, antropolozi i sveučilišni profesori iz srednje Europe već krajem devetnaestog stoljeća počinju utiskivati svoj pečat. I oni koji su se već rodili u Americi ili su stigli kao mala djeca plod su europskih korijena i američkog odgoja. Oni, pak, koji dolaze kao već obrazovani ljudi u Ameriku donose najbolju stranu europskog odgoja potkrijepljenog vlastitom kreativnošću i ambicijom. Neki dolaze već ugledni i samo nakratko, poput Antonina Dvořaka, kojega američki ambijent nadahnjuje na djela podjednako važna za obje strane oceana (simfonija Iz Novoga svijeta).
| 
Teslina hidrocentrala na Niagari bila je svojedobno ravna svjetskom čudu. |
No dobar ih dio dolazi u mladosti i zauvijek; za svoj rad upravo u Americi nalaze najplodnije tlo. Među takve spada i češki antropolog Aleš Hrdlička, koji je prvo obrazovanje stjecao u Češkoj, medicinski fakultet završio u New Yorku, a specijalizaciju u Parizu. Među takve još više spadaju i fizičari Nikola Tesla i Mihajlo Pupin.
Sukob Amerikanca Thomasa Alve Edisona čiji su izumi, poput fonografa, osvojili Europu, i Nikole Tesle, europskog intelektualca i fizičara koji je natjerao Amerikance da prihvate izmjeničnu struju i koji je Americi i svijetu ostavio niz genijalnih izuma, sukob je američkog pragmatizma i europske tradicije. I slavni novinski magnat iz Mađarske, Joseph Pulitzer, osnivač modernog američkog novinarstva i Pulitzerove nagrade, donio je sobom dah srednje Europe protkan njemačkom, mađarskom i židovskom tradicijom svoje obitelji.
Već prvo izdanje Who is Who in America, objavljeno krajem devetnaestoga stoljeća (1899.-1900.), uvrstilo je u svoj popis 32 „Austrijanca“ po čemu su useljenici iz Habsburške Monarhije bili na sedmom mjestu među Amerikancima rođenim u inozemstvu, ispred Italije, Rusije i Švedske, koje su na popisu imale samo po petnaest uvrštenih.
Unatoč znatnom broju umjetnika i znanstvenika pristiglih u razdoblju od kraja devetnaestoga stoljeća do Prvoga svjetskog rata, najviše je onih koji dolaze 1930.-ih, bježeći od nacističkih progona. Među njima najviše Židova, ponajviše iz Beča, no također i iz drugih područja bivše Carevine. I neki su od najslavnijih umjetnika i znanstvenika dvadesetoga stoljeća prebjegli u Ameriku – poput brojnih Austrijanaca, skladatelja Arnolda Schönberga, filmskih redatelja Otta Premingera, Freda Zinnemanna i Fritza Langa te glumice Hedy Lammar, poput mađarskog slikara i fotografa Lasla Móholy Nágya te fotografa Andre Kertésza. Dolaze i dva znamenita moderna arhitekta, Richard Neutra i Marcel Breuer.
I Tršćanin, također Židov, Leo Castelli, budući slavni njujorški galerist, najzaslužniji za uspjeh pop-arta, naročito Andyja Warhola i plejade njujorških umjetnika, bježao je pred fašizmom i nacizmom, kao i slavni Opatijac, otkrivač valijuma (apaurina), farmaceut Leo Sternberg. Obojica su svoj uspjeh u punoj mjeri mogli ostvariti jedino u Americi.
Iako je Amerika u više navrata čvrsto zatvarala svoja vrata, najviše nakon izbijanja Prvog svjetskog rata i nakon Velike depresije 1929., mnogi su se intelektualci i umjetnici ipak lako probili do Obećane zemlje, naročito oni koji su ugled već stekli u Europi.
Neki se umjetnici, poput mađarskog skladatelja Bele Bartóka, katkad ubrajaju i u Amerikance, iako je njihovo rad u Americi bio skroman jer su veći dio života proživjeli u svojoj domovini, nadahnjujući se nacionalnom baštinom.
I poslije Drugoga svjetskog rata dolaze brojni iseljenici iz Srednje i Istočne Europe koji, poput hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, bježe od komunizma ili od sovjetske dominacije. Meštrović je već prije Prvog svjetskog rata stekao glas i svojim kiparstvom i protivljenjem Austro-Ugarskoj i zalaganjem za južnoslavensku zajednicu. U naponu snage, 1925., u Zagrebu radi monumentalni spomenik Indijancima koji je, poput Kipa slobode, brodom krenuo preko Oceana i potom postavljen u Chicagu. No Meštrović je tek poslije Drugog svjetskog rata preselio u SAD te odmah postao sveučilišni profesor i akademik. Iako mu je u Europi slava ubrzo potamnjela, u Americi je još dugo bio cijenjen „nacionalni“ umjetnik.
I jedan je Riječanin, sportaš, doživio brz američki uspjeh. Nogometaš, vratar Gino Gardassanich (u Americi Gino Gard), Fiuman rođen na Sušaku (1922. – Westchester/Chicago 2010.), igrao je prije rata u brojnim riječkim klubovima, a igrao je i u Zagrebu. I poslije rata u Rijeci brani vrata Kvarnera, domaćega prvoligaša no, željan međunarodnog uspjeha, ubrzo odlazi u Italiju te igra u Fiorentini, Marsali i Regini. U Ameriku odlazi 1949. u klub Chicago Slovak, a već je 1950. proglašen najboljim američkim vratarom. Kasnije dobiva svoje mjesto i u Američkoj nogometnoj kući slave (U.S. Soccer Hall of Fame).
Ako se nespornu američku nadmoć nad Europom uspoređuje s antičkim primjerom, s rimskim osvajanjem Grčke, onda se može reći da je Amerika osvojila Europu, no da joj je Europa uzvratila tihom „kulturnom invazijom“, na način sličan onome kojim su stari Grci svojom kulturom nadjačali Rim. U tom je novom „tihom osvajanju“ naročito bitna uloga Srednje Europe, koja dobrim dijelom obilježava američku kulturu narednih desetljeća.