Težište svjetske brodogradnje pomaknulo se posljednjih godina iz Europe prema zemljama Dalekog istoka, pa su neke tradicionalno jake brodograđevne zemlje potpuno napustile tu djelatnost (Velika Britanija, Švedska, Danska). Jedan od razloga tome je što brodogradnja znatno utječe na okoliš, a donošenjem oštrih ekoloških standarda i drugačijim vrednovanjem obalnog pojasa (to je razlog nestanka rezališta brodova s europskih obala) on se iz industrijskog pretvara u stambene i gospodarske zone te prostore za potrebe odmora i rekreacije. Primjer za to je Glasgow u Škotskoj, gdje je bilo više svjetski poznatih brodogradilišta koja su prestala postojati 60-ih godina prošlog stoljeća, a danas su na tim prostorima stambeni, turistički i gospodarski objekti.
Prva takva situacija u Hrvatskoj javlja se kod Brodotrogira gdje je već odlučeno da se dio visokovrijednog obalnog prostora što ga u ovom trenutku koristi brodogradilište iskoristi za marinu odnosno hotele. Pokušaj da se u Kraljevici nakon prestanka rada brodogradilišta pokrene aktivnost rezanja brodova odbijena je bez oklijevanja zbog ekoloških razloga.
Južna Koreja je najveća brodograđevna sila na svijetu (2011. godine držala je 51,2 posto tržišta, više od 12 milijuna GT) ne samo po tonaži izgrađenih brodova već i u izgradnji najsofisticiranijih brodova (High-tech) kao što su brodovi za krstarenje, supertankeri, LNG-tankeri, najveći kontejnerski brodovi, brodovi specijalizirani za bušenje (Atlantska plovidba d.d. iz Dubrovnika je, primjerice, izgradila cijelu seriju brodova za prijevoz rasutih tereta u brodogradilištu STX Shipbuilding Co.). Kina je na drugom mjestu s 31,2 posto tržišta, više od 7,3 milijuna GT (Atlantska plovidba tamo gradi svoje bulk carriere u brodogradilištu Jiansu Eastern Shipyard), a slijede Japan (4,7 posto tržišta, 1,1 milijuna GT), Filipini, Njemačka, Rumunjska, Vijetnam, Turska, Tajvan... Hrvatska je na tom popisu 2007. godine bila na desetom mjestu. Danas to više nije.
Povijest kazuje da je od 1690. godine na današnjem Trgu bana Jelačića u Rijeci djelovao jedan brodograditelj, a od prvih desetljeća 18. stoljeća upotrebljavan je i stari škver pred gradom, o kojem je brigu i nadzor vodila Bratovština sv. Nikole. Popravak starih brodova i gradnja manjih uzeo je takvog maha da su već 1814. godine gradu počele pristizati pritužbe da su razni brodograditelji zauzeli svu obalu od kazališta (današnji Palazzo Modello, nasuprot tržnice) pa sve do mosta na Rječini. No, i taj se prostor pokazao nedostatnim, pa se sljedećih godina grade brodogradilišta na lijevoj obali Rječine, na Pećinama, kod Mandraća, starog Lazareta, a 1870. godine na području Kvarnera djelovala su brodogradilišta: na prostorima Ponsal (braća Schiavon, osma generacija brodograditelja), al Pino (Giovanni Baccarcich), Pescheria (Pietro Brunello i Luigi Rosa), Susak (Giacomo Brazzoduro), Pećine (Vincenzo Brazzoduro i Giuseppe Bacich), Martinšćica (Casimiro Jacovich), Bakar (Mattia Matrljan) i Kraljevica (Ignazio Orchianin).
......