Pitamo li PR savjetnike o zanimljivim javnim nastupima, zacijelo će vam reći kako je svaki nastup dobro započeti (po mogućnosti uspješnim) vicem, a toga se posebno vrijedi pridržavati kada je tema pred vama teška, daleka od svakodnevnih briga i iskustava... Kako je i pisanje u publikaciji kao što je Sušačka revija jedan, uz to i vrlo drag, oblik javnog nastupa, dosta sam dugo razmišljao kojim vicem započeti temu o projektu Europske prijestolnice kulture, ali jednostavno nije išlo... Mujo, Štef, mali Ivica i svi ostali tradicionalni pomagači u lokalnim vicevima utihnuli su, povukli se iza zavjese i nisu nam od pomoći. Zašto?
Jednostavno, gledano kroz prizmu zabave, Europska prijestolnica kulture i nema velike šanse za uspjeh. Razmatrajući ju kroz formalne polazišne postavke, idejne smjernice i posebno političke diskurse „ljudi u odjelima“ ona je dosadna, dosadna i ‒ dosadna. Jednako takva je i svaka komunikacija sa sugovornikom (a tekstovi su pri tom jedinstvena komunikacija) osuđena na manifestacije koje sežu od zijevanja, koje se javlja već na spomen naziva teme, pa do interesa koji splasne nakon što u stotom redu teksta shvatimo da to nije paunov rep kojim ćemo se hvaliti po svijetu nego nešto sasvim drugačije i kompleksnije. Mislim da je stoga pošteno reći kako onaj kome je već ovo izazvalo dosadu, može slobodno izaći iz „učionice“ jer ovo pisano predavanje nije obvezno, ne nosi negativne bodove, a ni ništa slično... Ono što nosi jest jedan poziv na razmišljanje i akciju.
U ovom tekstu pokušat ćemo objasniti i prikazati slojeve značenja iza pojma jer vjerujemo da ako dopustimo tu mentalnu igru, izaći ćemo kao snažniji i spremniji. Usmjerit ćemo se tada na Rijeku kao predmet našeg glavnog interesa i života, naglasiti neke već istaknute, ali i neprepoznate konceptne linije. Zaključit ćemo s Benčićem kao glavnim projektom, a vidjet ćemo zašto i neovisnim od projekta Europske prijestolnice kulture. Možemo reći da je to pristup od nižeg prema višem, što također nije slučajno – ono na čemu moramo završiti i zbog čega takvi projekti postoje jesu prvenstveno građani i njihova svakodnevica, a ne Bruxelles.
Promatrajući lokalni/riječki virtualni prostor komunikacije, neovisno o kojoj temi govorili, primijetit ćemo izrazitu emotivnu nabijenost sudova te uglavnom otvoreno napadački ili skeptički usmjerene komentare. Dok izvođenje napadačkih strategija ima vrlo jasnu logiku i izvore (suprotstavljeni pogled, konkurencija, različiti interesi, frustrirajuće stvarne svakodnevne situacije i problemi...), skepticizam je neobičnija i složenija biljka koja dijelom ima iste, ali dijelom i potpuno druge korijene. Upravo u tom kontekstu borba za Europsku prijestolnicu kulture vrlo je lijep primjer na kojem među javnim komentatorima kao temeljnu strategiju komunikacijske reakcije prepoznajemo skepsu koja nije „jednoobrazna“ ‒ jednu možemo nazvati nacionalnoskeptičkom, a drugu lokalnoskeptičkom. Prva izražava jasnu skepsu prema samoj Hrvatskoj kao domaćinu prijestolnice kulture (svodivo na formulaciju: zemlja u kontinuiranoj krizi korumpiranih političkih elita i klijentelističkih odnosa) dok je druga vezana uz karakterizaciju lokalnih sredina koje su istaknule kandidaturu te nevjerovanje da upravo njihova sredina ima uopće pravo na navedenu „titulu“.
...