Slobodan Novak, najveći hrvatski živući pisac, umro je u ponedjeljak 25. srpnja 2016. u Zagrebu. Ispraćaj je bio organiziran na groblju Mirogoj 1. kolovoza, a sprovod isti dan na otoku Rabu. Iz Rijeke je na ispraćaj došla mala književna delegacija: Davor Velnić, koji se službeno oprostio od Novaka ispred Društva hrvatskih književnika, mladi esejist i polemičar Augustin Serdar te ja, koji sam bio zabavljen prikupljanjem utisaka s jednog sumornog događaja za toplog i oblačnog ljetnog prijepodneva, povremeno neuvjerljivo osvježavanog slabom kišom.
Naša prethodna šetnja mirogojskim Arkadama velikog arhitekta historicizma Hermana Bollea dala je ispraćaju dozu promišljene rezignacije, jedno svjedočanstvo o prolaznosti u susretu s nizom nadgrobnih ploča hrvatskih velikana. Nažalost, ovaj ispraćaj nije imao ništa grandiozno u sebi: niti je bilo licemjerja i beskrajnog, zlonamjernog, ogovaranja kao na ispraćaju A. G. Matoša 1914., niti je bilo pompoznosti državnog sprovoda kao u slučaju Miroslava Krleže 1982. godine. Slobodan Novak, koji je živio tiho, tako je i otišao. Mene osobno osupnula je tek jedna pojedinost: dok sam slušao govore, cijelo vrijeme pogled mi je bježao među ožalošćenu obitelj i bilo mi je neobično, kao da gledam Slobodana Novaka kako gleda svoj lijes! Naime, njegov sin Javor silno podsjeća na oca.
Od onih sedamdesetak ljudi koji su bili na ispraćaju mogu se spomenuti Miroslav Međimorec, kazališni i filmski redatelj, koji je snimio film po Novakovoj priči Školjka šumi, a s kojim sam imao vrlo zanimljivih razgovora na jednom književnom skupu u Novoj Gradiški; Pavao Pavličić, najčitaniji hrvatski književnik; Mladen Machiedo, s kojim sam odlutao na toskanske teme, te Antun Pavešković iz Instituta za povijest hrvatske književnosti, s kojim sam otvorio neke jadransko-dubrovačke teme...
Poslije sat vremena ispraćaj je bio gotov, a ostao je jedan neobičan osjećaj da Novak nije dobro odabrao pravi trenutak za odlazak, jer je preko ljeta tako malo ljudi u Zagrebu...
I.
Slobodan Novak rodio se u Splitu, 3. studenoga 1924. godine, od oca Duje i majke Marije Smoje, kao deseti odvjetak stare splitske hrvatske pučke porodice Novakovih. Kršten je u katoličkoj crkvi imenom Ante Slobodan. Pučku školu završio je u Rabu, a klasičnu gimnaziju polazio je u Splitu. Stjecajem ratnih događanja živio je na Sušaku od jeseni 1942. do proljeća 1943. godine, a maturirao je na sušačkoj gimnaziji 1943. godine, u generaciji sa Zdravkom (Ćirom) Kovačićem. O tome je sam zapisao u zaboravljenom zborniku "Slobodan Novak, život i djelo" (Rijeka, 1996.):
Redoviti đaci bili su te godine na Sušaku oslobođeni mature, a mi privatisti polagali smo u kratkom razmaku osmi razred i zatim maturu. Bili smo svega trojica: moj prijatelj s Raba i poslije ratni drug, pokojni ing. brodogradnje Edo (Eduard) Deželjin, i još jedan, treći đak, mislim sin velikog Ivana Meštrovića, obojica realkaši, a ja sam kao klasičar, polagao sve zajedničke ispite. Nisam bio najlošiji od nas trojice, premda u gimnaziji nisam bio nimalo dobar učenik, ni u Splitu, ni na Sušaku. Bio sam dobar đak samo u pučkoj školi na Rabu i poslije na Sveučilištu u Zagrebu... (str. 2)
Slobodan Novak, skroman kao i uvijek, i svoja sjećanja na srednjoškolske dane nekako čini usputnim i nevažnim, smatrajući da je on, kao veliki književnik, ipak formiran znatno kasnije.
Inače, na maturalnoj svjedodžbi kao predsjednik ispitne komisije potpisan je Gino Sirola, i ne znam je li to isti taj profesor, ali sjedio je na maturalnoj komisiji kao Turčin na prediki, dok sam ja dobio, kao za inat, opet jedan grčki slogan, poznatu Heraklitovu izreku panta rhei, ovaj put kao naslov Nazorove pjesme. Odgovarao sam što sam znao o značenju tog naslova, o vrsti i ideji pjesme, i pri tome sam razgovijetno odčitavao u prividno zagonetnom osmijehu profesora Grbca, koji je tu pjesmu, možda izabrao upravo s predumišljajem, ironičnu poruku tuđinskom eksponentu na hrvatskoj gimnaziji: da, da, sve teče i sve prolazi, dragi kolega Sirola, pa će proći i vaša tatalata! A Nazor vam se, znate, još lani prevezao preko Kupe. Mi ovdje lijepo na vaše uši, za dobru ocjenu, o svemu tome raspredamo; hrabri smo jer nas ne razumijete, ali ipak je i ovako neki gušt!
Ne pada mi na pamet da se s talijanskim profesorima izrugujem, pogotovu ne iz ove povijesne distance od preko pola stoljeća; htio sam tek ilustrirati kako su Mussolinijevi prosvjetari ovamo slali svoj trećerazredni kadar…(Novak, S.: Sjećanje na sušačku maturu 1943., iz zbornika Slobodan Novak, život i djelo, Rijeka, 1996., str. 3)
Rat i mladost zaveli su Novaka i posve krivo procijenio je Gina Sirolu. Taj Sirola, bio je u stvari Širola, jedan od zanimljivih likova još iz vremena austro-ugarske Rijeke, tog mađarskog grada u kojem su Hrvati govorili talijanski. Dakle, Širola je savršeno, kao i svi riječki Talijani, poznavao hrvatski, jer mu je to bio materinji jezik, i razumio je Novaka, no u duši je bio demokrat i antifašist, pa se pravio nezainteresiran.