Tarsatica je bila latinsko ime za naselje na ušću Rječine (Oeneus flumen). Naziv za stanovnike nije sačuvan u pisanim izvorima, no može se pretpostaviti da su oni bili Tersaticenses – Tarsatičani. Dolaskom Rimljana Tarsatica postaje gradsko naselje tipično za to carstvo. Tarsatica je bila grad srednje veličine u Liburniji. Veći od nje bili su Aeonona (Nin) i Iader (Zadar), a manji gradići pod Velebitom. Iako grad nema plansku strukturu, ipak su se do danas sačuvali osnovni pravci dviju gradskih ulica: decumanusa (istok-zapad) i carda (sjever-jug). Grad je imao hram, forum s trijemom, terme, pretorij, a možda i teatar, i bio je opasan zidinama. Kako je Tarsatica dijelom bila sagrađena na rtu, obrambeni zid pratio je liniju obale, pa je grad dobio nepravilnu formu, u obliku pramca, prema jugu. Gradska luka bila je na prostoru današnjeg Školjića - tadašnjeg zaljeva! - a to je bilo zbog toga što je ušće Rječine bilo negdje u razini početka Trsatskih stuba. Na samom ušću morao je biti i ozbiljan, kameni, rimski most. Izvor Zvir, u podnožju Kozale, zaslužan je za nepresušivost Rječine, ali i za stvaranje dodatnih problema prilikom bujica.
Gradska nekropola bila je izvan zidina, na prostoru od današnjeg Riječkog nebodera, prema sjeveru (presjekla ju je željeznička pruga Zagreb-Rijeka 1873.!).
Ekonomska moć počivala je pretežno na trgovini i prometu.
U kasnijim razdobljima carstva u Tarsatici je započinjao obrambeni sustav Alpska klauzura, sa zidovima koji su išli prema sjeveru (Liburnijski limes). Liburnijski limes dizao se od Sjevernih (lučkih!) vrata i uz njega je, znatno kasnije, sagrađena isusovačka Kalvarija. Tarsatica je preživjela avarsko-slavenski nalet u VIII. st., odnosno došlo je istovremeno do slavenizacije stanovništva uz obalu i nastanka nove Tarsatice na brdu, koja je kasnije promijenila ime u Trsat, dok je uz Rječinu uspostavljena Rijeka Svetog Vida (odnosno Flumen Sancti Viti). Drugim riječima, rimska Tarsatica razmrvljena je bezbrojnim pregradnjama, a ne silovitim naletom naših predaka. Rimske zidine održavane su i nadograđivane kroz cijeli srednji vijek i grad je zadržao posve isti oblik, što nam govori da nije bilo nikakvih velikih razaranja. Oblik grada zadržan je unatoč tome što se bitno promijenila obalna linija.
Kako se razina gradskosti života ipak ponešto pojednostavila, tako su nestajale rimske ceste, ali i rimski most. Rječinu, oveći, no hiroviti potok, savladavalo se stoljećima čamcima. Prema predaji, prve Trsatske stube izgradio je, o svom trošku, kapetan Klisa Petar Kružić 1531. godine. Kasnije su više puta dograđivane. Crkveni povjesničar Girolamo Angelita u svojoj povijesti loretskog svetišta (Lauretanae Virginis historia), sastavljenoj između 1532. i 1534. godine, prvi izričito spominje Trsat kao privremeno boravište Nazaretske kućice, u kojoj je, prema legendi, arkanđeo Gabrijel navijestio Bogorodici rođenje Krista. Kružić i Angelita više puta su se sreli u Rimu. To je bitno podiglo važnost crkve Gospe Trsatske, a Trsatske stube bile su u funkciji hodočašća za vjernike iz Ancone (Loreto je posve blizu!), koji su trebali dolaziti brodovima do ušća Rječine, gdje se luka pomakla sa Školjića, i potom stubama otići do crkve.
Na najstarijem sačuvanom prikazu grada, onom Ivana Klobučarića iz 1579. godine, nacrtano je ušće Rječine s brodovima na sidrenju i čamac koji povezuje grad s Trsatskim stubama. Na istom je nacrtu vidljivo da se voda iz Zvira koristi za obrambene svrhe, odnosno da je grad zaštićen opkopom s vodom, kao i da je Rječina nanijela dosta zemlje i kamenja, pa je većim dijelom prekrila nekadašnju rimsku luku, a ostao je mali riječni otok (školjić). Također se vidi da je Rječina donijela dosta zemlje i sa sušačke strane, pa je nastao zametak onog što će znatno kasnije postati Delta. Tada je to bila franjevačka brajda, odnosno vinograd.
...