Ma, mi smo se morali sresti.
Katalizator toga, kao i mnogo drugog u mom životu, bio je krčki knez, a kralj svega ostaloga, moj prijatelj Petar Kopanica. U to vrijeme, a pričam o počecima ovog tisućljeća, on je na Puntu organizirao sve, pa i Vojinu izložbu u galeriji Toš u kojoj sam netom izrekao svoje sudbonosno „da“.
Vojo je, inače, bio blizak prijatelj roditelja moje supruge Ines. 
Kao i svi u Rijeci, znao sam što radi.....al', kako i zašto to radi, naučio sam u slijedećih desetak godina intenzivnog druženja s tim majstorom kompozicije i vladarom boja.
Malo po malo, rađalo se to naše prijateljstvo... malo po malo, dobijao sam svoje mjesto u njegovom stanu na Vežici, ateljeu na Pećinama... malo po malo, nalazili smo svoja mjesta po gradu, poput kavana hotela Jadran i Neboder...
Ne znam u kojem trenutku sam ja dobio njega, al', točno se sjećam trenutka kad je on dobio mene... Zlata i Vojo došli su kod nas na pašticadu, donio mi je portret Ide, moje kćeri, za koji sam ga zamolio da mi napravi... i kad sam pitao koliko, rekao je da prijateljima ne naplaćuje slike. U tom trenutku samo sam se rastopio, onako lijepo raspao... onako kad ti se baš i ne da sastavljat te komade nego uživaš u trenutku.
Zlata je ubrzo partila, u te neke bolje svjetove, mada... za nju bih rekao da je i od ovoga znala uzet ono najbolje. Bila je od onih osoba koje znaju uživati u životu, uzimati od života ono najbolje...
Sličan je bio i Vojo, mada... koji put, čini mi se da ga je ipak Zlata tome naučila...
On, onako visok i krakat, bokokotorski Don Quijote, igrom slučaja rođen u Požegi. Ona, Sušićka..., njenima i nije baš iz prve „legao“, al' svejedno ga je provela kroz Scile i Haribde Rijeke, Sušaka, Beča, Begovog Razdolja...
Te neke ključne odluke... nautika ili risanje (kako bi on rekao), Intereuropa ili umjetnost, Rijeka ili Beč... skloniji sam mišljenju da je Zlata donosila te odluke.
Vojo je završio Nautiku u Rijeci (koja se poslije preselila u Bakar), krenuo navigat, ali... nije to dugo trajalo. Vratio se u matičnu luku, zaposlio u Intereuropi. Kad su točno Paul Klee i David Hockney pobijedili Corta Maltesea u njemu, samo je on znao, al' često mi se činilo da bi mu na spomen nekih dalekih mora i luka oko zaiskrilo. Uvijek me fasciniralo to kako kod starca od osamdeset oko može tako dječački zaiskrit'.
S Vojom je u razred išao i Relja Bašić. Znao sam im, tu i tamo, praviti društvo. Sjećam se, jednom, u Thalassoterapiji u Opatiji, njih dva, čila osamdesetogodišnjaka, i ja, duplo mlađi, pijuckamo kavicu... i kaže Vojo da je dan prije bio na sprovodu nekom rođaku u Zagrebu. Pita ga Relja „Gdje je bio sprovod?“, a Vojo kaže „Na Mirogoju, u Krematoriju“, a na to Relja njemu „Paaa, šta si se vraćao?“.
Vojo je dijelio sudbinu Paula Gauguina, samo što je njegov Tahiti bio Beč.
Dijelilo ih je nekih stotinjak godina u toj odluci da ugodan bankarski (tj. špediterski) život zamijene strašću. Slikarstvom.
Beč dijeli sa svojim bratom po bojama, „stovodnim“ Friedrichom Hundertwasserom, koji je život okončao, baš poput Gauguina, negdje na Pacifiku... pokopan na Novom Zelandu.
Povratak u Rijeku... i Begovo Razdolje.
To je možda i najplodnije Vojino doba. Kolaži, grafike, plastika... Hvar naopako, more iznad Dubrovnika, protiv gravitacije, mimo pravila... i puno Rijeke, naravno.
Svaka čast konkurenciji, al' mislim da Vojo apsolutno zaslužuje titulu slikara Rijeke. Vojo je volio Rijeku, a Rijeka je voljela Voju.
Sjećam se ideje da se silosi kod Željezničkog kolodvora oboje njegovim motivima, nešto slično turističkom autobusu koji me oduševi svaki put kad ga vidim. Sjećam se kad se ovaj autobus „radio“, sjećam se izrade broda koji je sada na Pavlinskom trgu... zastora Kazališta lutaka, pizzerije Bracera.
Bilo kao Vojin šofer, bilo kao suučesnik (i učenik), sudjelovao sam u tome. Bilo je neopisivno zadovoljstvo osjetiti iz prve ruke, iz neposredne blizine, tu radost stvaranja.
Tih godina, počeo sam i ja stvarati, osjećati tu istu radost, koju sam vidio kod njega. Usisao sam njegove boje, prelaze iz ljubičatog i plavog u crno, kombinacije ljubičaste i zelene, narančaste i tirkizne.
Vojo mi je otvorio prvu izložbu, piturao neke ribice... napravio mi neopisivu čast da neke moje ribice budu dio njegovih instalacija. Mislim da su mu se ribice sviđale. Jednom, nije stigao na jednu moju izložbicu na Kastvu, al' mi je poslao kartolinu, napravljenu od ambalaže za neki konjak, frankiranu, na kojoj je pisalo ribice su ti ajnc a.
U njegovom sistemu vrijednosti ništa nije bilo više od ajnc a.
Otvorio mi je i izložbu u Buzetu, išao sa mnom po palme na Rab. Puno smo se vozili tih godina. Za Zagreb, od Zagreba... Gorski kotar... jednom smo iz Splita zajedno...
Povremeno sam se osjećao kao njegov Sancho Panza, i bio jako ponosan na tu ulogu. On, fin i uglađen... ja, tipični primjerak rodnog mi grada, bučan.
Splitski jebivjetar. Jednom me tako nazvao, pa se ispričavao... dok ga nisam uspio uvjerit da je meni to strategija, a ne problem..., da je to meni kompliment. Kad sam ga uvjerio, uglavnom me tako i zvao...
Tih godina, u pravilu bi dva-tri puta tjedno došao do njega... u nekim, ne preranim, jutarnjim satima. Sjeo bih na svoje mjesto, na kauč, preko puta njega i najdražih mu slika, rađenih uglavnom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Poslužio bih se sam, iz bifea, ispod televizije... sa radija bi lagano klizila klasična glazba Trećeg programa Radio Zagreba... sebi punu čašu, njemu kvarat... i zaplovili bismo njegovim morima, Londonom i Novim Vinodolskim, Budvom i Bečom.
Lijepo je bilo ploviti tako, s Vojinom čvrstom rukom na argoli, a mojim povremenim laškavanjem jedara... bez sidra.
Nikad, u tim trenucima, nisam osjetio razliku u godinama, koja je onda bila skoro dupla.
Uzeo bi me za ruku i vodio nekim svojim svjetovima. Katkad bi mi dao ruku i pustio da ja njega vodim. Baš, onako, prijateljski...
Osjećao bih se baš poput njega u neki bečkim razgovorima sa Hundertwasserom (mada su oni, praktički vršnjaci). Učio sam od njega baš kao što je i on upijao Friedrichove boje i kompozicije.
Iako, najviše je volio Hockneya.
Volio je, baš poput njega, kolaže, scenografije... okušati se u svemu.
Također, skoro vršnjak... koliko ja znam, nikad se nisu sreli.
Uz ovu dvojicu, Klee je uvijek bio tu negdje. Pričao mi je da je jedan jedini put htio upisati Akademiju. Pokušao je to u Dusseldorfu gdje je Paul, prije Drugog svjetskog rata, bio profesor.
Kad jednom vidite Burg und sonne, bit će vam jasno o čemu govorim.
Samo je Vojo to radio puno razigranije.
Nije volio kad bi mu rekli da je slikar za djecu.
Jednom, bio je neki prijem u Gradu, došao je tadašnji predsjednik Mesić, kojem su gradski čelnici poklonili Vojinu sliku. Njegova prva reakcija je bila „Ajme, vidi šta su mi lijepooo djeca nacrtala“. Poslije se on ispričavao i ispričavao, al' mislim da se nije uspio ispričati.
Često su ga takvim doživljavali, mada, mislim da to može reći samo netko tko nikad nije pokušao složit' sliku i uskladit' boje.
Jednom je Picasso rekao da, kad nema plavu, stavi žutu. Ili obratno.
I to zvuči, nekako, jednostavno, ali... pokušajte to, pa ćete vidjeti. To mogu samo pravi majstori, a Vojo je to mogao.
Kažu da je „barba“ Pablo nosio revolver s ćorcima koje bi ispaljivao na ljude koji bi ga pitali što mu slike znače. Mislim da su i „po tom pitanju“ Vojo i Picasso bili slični.
Obožavao sam tu njegovu crtu, nikad nije objašnjavao što je htio reći, kako je nešto napravio i zašto. Jednostavno, nacrtao je to kako je znao i umio.
Nema tu nekih objašnjenja, to bi se, nekako, samo od sebe posložilo taman kako treba.
Mislim da je to i bio razlog što se i nije previše družio s kolegama, koji uglavnom vole pričati o svojim djelima.
On nije. On je radio.
Koliko god je volio lutati, putovati... biti među ljudima, družiti se... mislim da je ipak najsretniji bio među bojama, s pinelom u ruci.
Sjećam ga se kad je radio zastor za riječko Kazalište lutaka... ja bih došao oko 10, on (sa dvije učenice i profesoricom iz ŠPURa) je već pituravao u nekom skladišu na Žabici... ogromno platno pred njim, more piture i jato pinela oko njega.
Ja sam, među ostalim, napravio Gulivera. I znam da mi je srce tada bilo k'o u Gulivera, zbog toga što mi je uopće i dopustio da mu pomognem kod toga.
Dječji osmijeh i iskra u oku... to je bio Vojo.
Ma, ne bih ja rekao da nas je napustio. Otišao je svojoj voljenoj Zlatici, da Zlatica na miru ocjeni što je napravio bez nje.
Zamišljam ga i gore, s onom starom kožnom torbom, s par šperploča, brodića i mornara spremnih da im on svojim pinelom dâ dušu, kako s „bradatim“, na miru, uz tursku kavicu, priča o dalekim lukama i mirnim morima.
Vavek naprvo, moj kumpanjo...