Ivo Kalina, slikar čijim je imenom nazvana najvažnija godišnja nagrada Grada Rijeke za najuspjeliju umjetničku izložbu u Rijeci, ove godine dobiva svoju novu monografiju u izdanju Hrvatskog muzeja turizma u Opatiji (autori Milan Bešlić, Ervin Dubrović i Berislav Valušek). Iako mu je već davne 1985. objavljena prva reprezentativna monografija, a potom su mu priređene retrospektive u Rijeci i u Zagrebu te posvećeni i pojedini brojevi uglednih časopisa, Ivo Kalina još uvijek privlači pažnju publike, a za njegov se rad zanimaju i najnoviji naraštaji hrvatskih kritičara, učvršćujući time njegovo mjesto u povijesti moderne hrvatske umjetnosti. 
No, tko je i kakav je zapravo slikar Ivo Kalina?
Ivo Kalina (izvorno Kallina, Zagreb 1925. - Rijeka 1995.,) rodio se u u obitelji koja je u Zagrebu vodila uspješnu tvornicu keramičkih pločica i kaljevih peći Kallina, kojom je popločeno i pročelje njihove kuće na uglu Masarykove i Gundulićeve, jedno od najljepših zdanja hrvatske secesijske arhitekture. Kad je Gustavu Kallini, ocu budućega slikara, umrla žena, njegovi su sinovi i kćer već bili odrasli. Kako njegova djeca i rodbina nisu odobravali njegov novi brak s činovnicom iz njihove tvornice, već je 1927. godine sa svojom Štefanijom i malim Ivom preselio u Lovran, na bivšu Austrijsku rivijeru, koja tada pripada Italiji, gdje su unajmili dvije vile na glavnoj ulici i otvorili "penzion".
Ubrzo su se preselili u obližnju Opatiju, središte Rivijere, i otvorili veći Pension Kallina (danas zapadno krilo hotela Istra), u kojem su i živjeli sve do početka rata.
Ivo je zapravo tek ovdje ugledao svijet i prva su mu sjećanja iz najranijeg djetinjstva bila upravo opatijska. Njegovu se ocu činilo da stara Monarhija još živi, gosti su mu bili mahom sjevernjaci, Austrijanci, Česi i Mađari, s kojima je, kao i uostalom sa rođenim sinom, najradije govorio njemački, a promjene koje su bitno narušile stari svijet kao da ga se uopće nisu ticale. No, osjetio ih je mali Ivo koji je morao pojačano učiti talijanski jer je u međuvremenu ovamo stigla Italija, a u školi su ustvrdili da ne poznaje dobro talijanski, jezik nove domovine.
Budući da ga je zarana počelo zaokupljati crtanje i slikanje, već je uoči rata pohađao poduku kod opatijskog slikara Carmela Visintini Butkovicha. Neke od prvih njegovih sačuvanih slika, poput ceste uz more (Volosko, ulje na platnu, 1940.) koja vodi do vološćanskog mandraća, jako podsjećaju na radove učitelja. Nauk nije dugo potrajao jer je nastankom rata obitelj, koja je sve dotad zadržala jugoslavensko državljanstvo, morala iseliti.
Odlaze u Zagreb, kamo je već sedamdesetih godina devetnaestoga stoljeća stigao u vojnu službu djed Josip, austrougarski časnik, i doveo svoju ženu Bečanku Bertu, rođenu Lichtner. Nesvršeni je student arhitekture, trideset i četverogodišnji satnik, časničku karijeru već 1873. zamijenio je neizvjesnom, poduzetničkom, i osnovao Tvornicu bielog posuđa, Chamotte i Fayence pećih u Zagrebu, koja je ubrzo postala ugledna i unosna. Nakon povratka u Zagreb unajmljuju cijeli kat nove i otmjene palače što ju je projektirao znameniti talijanski arhitekt Marcello Piacentini, na Trgu bana Jelačića, između Radićeve i prilaza tržnici na Dolcu. Tu su odmah otvorili pansion za birane goste, uglavnom diplomate i poslovne ljude.
Kada je stigao u Zagreb, Kalina je već imao sasvim pristojna znanja o umjetničkim kretanjima. U Opatiji je već upoznao impresioniste, futuriste, kubiste i moderne umjetnike. Posebno su ga se dojmili Umberto Boccioni i Mario Sironi - pod čijim je dojmom tih godina naslikao i veliki portret oca.
...