Kako urediti Deltu, to teritorijalno srce Rijeke? Srce koje otkucava svoje u gradskom prostoru toliko očito i toliko važno da je u njegovu slučaju valjda svakomu sve jasno i bez obuhvaćanja grada pogledom s Trsatske gradine. S koje se, istina, možda ponajbolje vidi kako trokut što se ugnijezdio točno posred grada, između završnog toka Rječine i Mrtvog kanala, ključno spaja ili razdvaja (kako se komu već hoće) njegov istočni i zapadni dio.
Prijedlozi uređenja Delte i reakcije što ih potiču nisu od jučer. Možda se baš zbog toga čini uputnim podsjetiti na njih u trenutku priprema Rijeke za EPK godinu, u sklopu kojih nam za taj neiskorišteni gradski prostor stižu na stol raznovrsne inicijative, pogotovo što priča o uređenju Delte traje ništa manje nego – 66 godina.
S tom brojkom pred sobom, što mi je zaključiti nego da nam brzina u rješavanju urbanističkih upitnika očito nije pretjerana vrlina. Sva sreća što živim u razmjerno nevelikom gradu, strah me i pomisliti što bi bilo da smo u kakvu megalopolisu. Rješavanjem pitanja Delte bavili su se naši djedovi, potom očevi, a mi sada nastavimo njihov posao, mučeći se s uvijek istim upitnicima. OK, što su to i kada vrli prethodnici naši petljali s Deltom, nadajući se da će nam ostaviti drukčije, što će reći pristupačnije, korisnije i ljepše srce grada?
Priča o novoj Delti ima korijene još u 1947. godini, kada je gradska vlast odlučila staviti na stol svoje viđenje urbanističke budućnosti grada. Prema Regulacijskom planu izgradnje Rijeke, drvna skladišta na Delti i Brajdici trebala su se preseliti na zapadne dijelove lučkog područja, a bude li trebalo, za istu namjenu moći će dodatno poslužiti tereni u Martinšćici i na Žurkovu. Što će se u toj verziji scenarija dogoditi s Deltom i Brajdicom? Novom izgradnjom one bi se pretvorile u administrativnu četvrt.
Plan nije ostvaren. Ipak, Delta i susjedna područja nisu prestajali kopkati nadležne i širu gradsku javnost. Priča se kotrljala dalje, a danas, kada nam se najavljuje konačno rješenje, koje uključuje prenamjenu dijela Delte u gradski park – hvale vrijedna namjera, s obzirom na nedovoljnu zastupljenost zelenih površina u gradskom tkivu – zanimljivo je znati kada se i kako rodila zamisao o Delti kao parkovnoj površini.
Vizionarsko pismo čitatelja Stjepana Jakšića
Zamisao o Delti kao parku nije stigla iz službenih ureda, nego − iz poštanskog sandučića. Za sve je krivo pismo jednog čitatelja Riječkom listu, kako se Novi list u to doba nazivao, a pojavilo se na njegovim stranicama 18. rujna 1953. godine. Pismo je objavljeno pod nazivom Delta – budući park, s potpisom čitatelja Stjepana Jakšića.
„Zapazio sam unatrag nekog vremena“, kaže Jakšić, „nastojanje oko pripremanja i dovršenja plana za uređenje Rijeke kao važnog turističkog centra i kao grada čije stanovništvo u ogromnoj većini sačinjavaju radnici, kojima je potrebno omogućiti da u samom gradu imaju mjesto gdje će moći ugodno i po zdravlje korisno provoditi svoje slobodno vrijeme osobito u ljetnoj sezoni, koja traje prilično dugo. Rijeka ne raspolaže s mnogo slobodnog terena, osobito ne uz obalu. Međutim, za naprijed navedenu svrhu bio bi oprvenstveno potreban baš takav veći teren, koji bi trebalo urediti s parkovima i raznim sportskim igralištima (osim nogometnih, za koja već postoje uređeni tereni). Pokraj toga bi trebali biti sportski bazeni, te veslački i jedriličarski objekti, kao i odgovarajuće kupalište. Vjerujem da bi se svaki Riječanin, a i svaki stanac u Rijeci, vrlo ugodno osjećao kada bi to sve mogao naći na jednom mjestu u gradu. Polazeći s toga stanovišta, mislim da bi se u tu svrhu dala odlično urediti i iskoristiti Delta s dijelom Brajdice, ili točnije – sa obalom od Gradskog kupališta pa ispod sušačke željezničke stanice do tunela.“
Pismo je poduže, pa ćemo preskočiti ostatak formulacija i usmjeriti se onomu što je u njemu najznačajnije. Jakšić predlaže izgradnju parkovne površine, a uz nju sportsko igralište, sportske bazene, jedriličarske objekte i kupalište. Sve bi se to moglo urediti na Delti i dijelom Brajdici, točnije obalom od tadašnjega Gradskog kupališta, pa pored sušačke željezničke postaje do tunela. Ima on i pretpostavku za to: preusmjeriti tijek Rječine iznova u Mrtvi kanal, čime bi se ta cloaca maxima pročistila od kanalizacijskog i ostalog otpada, koji je već tadašnju pomisao na šetnju uz Mrtvi kanal činio odbojnom, vizualno i mirisno. Tako zbori vizionarski Jakšić.
No, ni profesionalci nisu mirovali. Usporedno s inicijativama takve vrste, gradski Urbanistički institut je potkraj rujna iste godine završio svoj prijedlog uređenja toga dijela grada, prema zamisli arhitekata Zdenka Sile i Zdenka Kolacija. Vrh Delte u tom bi viđenju dobio novo lice postavljanjem spomenika palim borcima. Na prostoru bliže mostu podigao bi se akvarij, iza njega izložbeni paviljon. Izgradnju akvarija poticao je Oceanografski institut, a izgradnju paviljona Trgovinska komora, predviđajući na lokaciji organiziranje gospodarskih sajmova. Uslijedila je rasprava gradskog Savjeta za građevinarstvo i komunalne poslove, nakon čega je svoje trebao reći Narodni odbor grada i ostali, uključujući investitore.
Današnji zaključak? Vrh Delte doista je ubrzo potom dobio monument, nazvan Spomenikom oslobođenja (s tom sastavnicom priče nije u praksi moglo biti odlaganja, iz političkih razloga), pa se može ustvrditi kako je projekt uređenja Delte, o kojemu danas tako zdušno raspravljamo, zapravo već dijelom realiziran, i to početkom pedesetih godina. Ovo što nam je sada na stolu jest pitanje rješavanja nastavka, odnosno drugog dijela projekta, koji se otegnuo preko svake mjere.
...