Iako nije bio demokrat, Gabriele D'Annuzio je, zapravo, razumio demokraciju puno bolje od mnogih liberalnih demokrata koje je prezirao. Znao je da ako želite moć u modernom svijetu, morate dati narodu ono što želi - stvoriti ekstravagantnu sliku samoga sebe.
Razgovor sa svjetski priznatom engleskom povjesničarkom kulture Lucy Hughes-Hallett vođen je u njezinom domu u Engleskoj za potrebe realizacije mog dokumentarnog filmskog serijala radnog naslova Fiume crno – crveno Rijeka, u produkciji „Istra filma“ za Hrvatsku radioteleviziju. Lucy Hughes-Hallett odgovarala je na pitanja o životu i djelovanju talijanskog književnika i rodonačelnika diktatorskih režima dvadesetog stoljeća - Gabriela D'Annunzija, o kojemu je prije nekoliko godina napisala svjetsku publicističku uspješnicu pod nazivom The Pike: Gabriele D'Annunzio: Poet, Seducer and Preacher of War. Autorica knjige je članica Kraljevskog književnog društva i dugogodišnja kolumnistica The Guardiana i The Sunday Timesa. Sadržaj razgovora uglavnom se odnosi na D'Annunzijev život prije riječke pustolovine kojoj je posvećen cijeli nastavak dokumentarnog serijala Fiume crno – crveno Rijeka.
| 
Lucy Hughes-Hallett, autorica D’Annunzijeva
životopisa „Pike“ |
Koje su bile Vaše temeljne odrednice i autorske zamisli za pisanje u svjetskim razmjerima cijenjene knjige „The Pike: Gabriele D'Annunzio: Poet, Seducer and Preacher of War“, i koliko je završna verzija rukopisa istovjetna prvotnoj koncepciji?
Moje nadahnuće za The Pike izraslo je iz moje prethodne knjige Heroes koja započinje Trojanskim ratom i proteže se kroz tisuće godina istražujući ideju „velikog čovjeka“ koju smatram veoma opasnim konceptom. U posljednjem poglavlju te knjige bavila sam se načinima na koje su u devetnaestom stoljeću ljudi poput Nietzschea i britanskog mislioca Carlylea pisali o „velikim ljudima“ ili „natčovjeku“, što je stvorilo put diktatorima dvadesetog stoljeća. D’Annunzio je itekako bio dio te priče. Željela sam napisati tek nekoliko ulomaka o njemu jer sam znala da je on samoga sebe vidio upravo kao Neitzscheovog natčovjeka, pa sam počela čitati njegova djela i tekstove o njemu. Pomislila sam kako je ta osoba tako neobična, a građa o njemu tako iscrpna. Toliko se toga o njemu imalo reći da sam ga izuzela iz te knjige i sav taj materijal stavila sa strane za moju sljedeću knjigu. D’Annunzio me zanimao zbog različitih razloga: jedan je što je bio preteča fašizma. Ono što je D’Annunzio radio na razmeđi dvaju stoljeća nagovještalo je događaje u Italiji i u ostatku Europe krajem Prvog svjetskog rata.
Kada ste se i zašto zainteresirali za povijesnu temu Gabriela D'Annunzija kojeg nazivate „pjesnikom, zavodnikom i propovjednikom rata“ („poet, seducer and preacher of war“)?
Bio je pjesnik, i to sjajan pjesnik. Za samoga sebe je rekao da je on najveći talijanski pisac nakon Dantea. Uvijek je bio sklon samohvali. No, istina je. D'Annunzio je stvarno bio sjajan pisac koji je pisao predivne stihove koristeći vrlo zamršene sustave rimovanja i iznimno bogat rječnik. Pisao je romane, bio je sjajan pastišist, mogao je imitirati sve velike književnike toga doba. Kad je prvi put pročitao Dostojevskog, odmah je napisao roman u stilu Dostojevskog, i to izuzetno uvjerljivo. Volio je francuske pisce, bio je veliki ljubitelj Maupassanta, pa kad je njega počeo čitati, također je počeo i pisati priče baš poput Maupassanta. Bio je nevjerojatno svestran i u književnom smislu kao da je bio sposoban za sve. Bio je jako vješt čovjek. I to je to.
Zavodnik? Da, imao je vrlo uzbudljiv i šarolik ljubavni život. S dvadeset godina potajno se oženio s kćeri vojvode koja je imala tek osamnaest godina. Kratko su bili zajedno, ali dovoljno dugo da im se rode tri sina. Tada je D’Annunzio napustio nju i djecu te se upustio u mnoštvo ljubavnih veza, od kojih je najpoznatija ona sa slavnom glumicom Eleonorom Duse.
...