SUŠAČKA REVIJA broj 111/112

 


identitet

RIJEČKI IDENTITET

Kristian Benić

od plavo-bijele konstrukcije 1970. do igre s „fantastičnim”

Danas mi u slobodi sa svojim sadržajima i svojom zbiljom zaustavimo na čas otkucaje životnih promjena. Primimo stup gradskog riječkog barjaka kao podsjet, kao pruženu ruku historijskog dosluha, kao predanje, zalog i predskazanje da će Rijeka biti i ostati grad gord i slobodan, grad srčan, neumoran i mudar, grad postojan i preobraziv. Grad zdravlja, rada i zanosa stvaranja, grad vjerna ognjišta i sretna zavičaja”, iz svečanog teksta pročitanog na Trgu Riječke rezolucije u svibnju 1970. povodom podizanja nove gradske zastave na gradski stup ponovno postavljen na Trg Riječke rezolucije.

Pitanje identiteta određene sredine ujedno iritira, i škaklje, i tjera, i nervira, i ljuti, i veseli ‒ i potiče. Sve je u njemu, a opet kao ništa. Identitet pokazuje tko smo i time je predmet komunikacije s drugima. Gradovi već desetljećima smatraju pitanje identiteta jednim od svojih središnjih razvojno-komunikacijskih izazova jer o njima uvelike ovisi pokretanje ljudi, investicija, talenta. Pitanja identiteta najkompleksnija su suština svih suvremenih teorija menadžmenta destinacija kroz koje se određuje imidž određene sredine i time oblikuje cjelokupan turistički posao. 

Ipak, identitet nije samo priča koja se konstruira kroz simboličke akcije. Svaka sredina želi stvoriti svoj identitet na temelju uvjerljive podloge koja leži u stvarnosti. O identitetima i našem doživljaju kod drugih ovisi želi li netko doći živjeti u vaš grad, poslovati, umiroviti se, zabavljati ili, pak, kakvo je samopouzdanje njegovih stanovnika. Identitet je središnje pitanje urbanističkog i komunalnog razvoja ‒ vide li građani identitet svog grada kao mjesto nečistog, nedovršenog, grubog, nezaposlenog te povećava li se broj odlazaka. Prema potrebama konstruiranja identiteta u određenom pravcu lokalne sredine se odvažuju na najveće javne investicije arhitektonskog tipa koje će postati njene prepoznatljive atrakcije s Instagram fotografija i TikTok videa. „Želja za boljim imidžom neće učiniti jednu zemlju boljom, ali stvaranje bolje države rezultirat će boljim imidžom.” ‒ jedan je od središnjih zaključaka fenomenalne knjige Destinacija kao brend, skupine autora Nigela Morgana, Annett Pritchard i Rogera Pridea. 

U Rijeci dobro razumijemo što znači konstruiranje identiteta kada govorimo o gradu kao luci različitosti, tolerantnoj sredini, gradu znanja, suvremene urbane kulture i sl. To su smišljeni narativi za koje želimo da ih netko drugi primi, razumije i, zapravo, prihvati, a ne pojavljuju se tek tako i u korespondenciji su sa stvarnošću ‒ govor o gradu znanja pojavio se s razvojem sveučilišnog kampusa, o toleranciji sa spletom karakterističnih društveno-političkih procesa u Hrvatskoj, o urbanoj kulturi i „gradu rocka” s evolucijom specifične generacije „punkera” osamdesetih godina... Sve odrednice identiteta nikada ne prepoznaju i ne priznaju svi ‒ ovismo o raspoloženju, njihovom stupnju istinitosti, a, na kraju krajeva, i o slaganju s pošiljateljem poruke. 

Identiteti se ne pojavljuju odjednom i njihov razvoj također ima svoju povijest, faze, a proces razvoja narativa o gradskim sredinama zanimljiva je priča za sebe. Ovo je samo crtica i doprinos tom povijesnom istraživanju i promišljanju koje je u suvremenoj Rijeci relativno rijetko ‒ koja je i, kako izgleda, zapravo povijest konstrukcije riječkih identiteta? Pitanje je ovo koje se nalazi na raskršću povijesti marketinga, dizajna, ideja, uprave, politike i urbaniteta, a što su rijetki spremni prihvatiti kao interdisciplinarno pitanje.

Usmjerit ćemo se na 1970. godinu koju vrijedi prepoznati kao pravi početak formiranja suvremenog riječkog identiteta, najrelevantniju ishodišnu točku u kojoj se pokušalo kroz ozbiljne marketinške komunikacijske prakse definirati riječki identitet i utjecati na oblikovanje riječkog imidža. Naravno, procesi u stvarnosti nakon 1970. godine razgradit će većinu tada zaključenog i postignutog, ali Rijeku toga i dalje živimo.

Godina je 1970., a u Rijeci, tada gradu koji je postao čvrst dio socijalističke Jugoslavije, nastoji se utvrditi i kreirati novi identitet. I to sa snažnim povodom koji ima veze s našim uvodnim citatom i govorom o „slobodnom gradu”. Naime, upravo 3. svibnja te godine obilježavao se tzv. srebrni jubilej oslobođenja Rijeka od nacizma 25 godina od važnog dana ulaska partizana u grad, koji će u biti promijeniti njegovu demografsku, ekonomsku, političku i kulturološku sliku. Rijeka je na razini pitanja o suštinskom identitetu nakon dvadesetpetogodišnjeg egzistiranja u novostvorenoj državi trebala odgovoriti na pitanje ‒ tko sam ja? Austro-Ugarska je nestala, ali su ostale njene palače i srž tada oblikovanog lučkog posla, Italija i dobar dio Talijana otišli su, ali su ostale njihove stambene zgrade, ostaci jezika, crkve (veći dio riječkih crkava izgrađen je u dvadesetak godina izravne talijanske vlasti nego u vrijeme nakon nastanka „Riječke krpice”), a došli su novi stanovnici upogonjeni prije svega u industrijsko uzdizanje grada ‒ iz neposrednog zaleđa i okolice (Kastavština, Grobinšćina, Istra, Gorski kotar…), sa zadarskih otoka i Ravnih kotara, dalmatinskog zaleđa, Hercegovine, Bosne, Slavonije, Crne Gore, uže Srbije.... Postojala je Rijeka, ali što je točno ono i što su novi Riječani tek je trebalo odrediti. Politika je itekako toga bila svjesna zbog političkih i ekonomskih razloga, a prvih dvadesetak godina egzistencije u novoj državi nisu pružali ništa više od uobičajenih ideoloških parola koje se moglo pronaći u svim gradovima. Novi ljudi i novi grad trebali su novu sliku o sebi. 
...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana