Prije dolaska na mjesto ravnateljice Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, povjesničarka umjetnosti Branka Benčić bila je nezavisna kustosica koja se bavila suvremenom umjetnosti, filmom i videom, eksperimentalnim i konceptualnim umjetničkim praksama i istraživačkim projektima.
U tih je petnaest godina zapažene „slobodnjačke“ karijere postavila više stotina izložbi brojnih umjetnika, surađivala je s muzejima, galerijama, festivalima i umjetničkim institucijama u Hrvatskoj i inozemstvu, objavila više stotina tekstova u knjigama i stručnim publikacijama, uredila brojne izložbene kataloge… Osnovala je i već dvadeset godina vodi istraživačku platformu Cinemaniac / Misliti film koja preispituje odnos kinematografije, pokretnih slika i suvremene umjetnosti.
Umjetnička je direktorica i kustosica Apoteke, prostora za suvremenu umjetnost u staroj gradskoj jezgri Vodnjana, gdje u suradnji s vizualnim umjetnikom Matijom Debeljuhom, od 2013. godine realizira programe kojima predstavlja suvremene umjetničke prakse.
Prije pet godina bila je i kustosica hrvatskog paviljona na 57. Bijenalu u Veneciji, gdje su se u prostoru Arsenala dvostrukom samostalnom izložbom Horizont očekivanja predstavili svjetski afirmirani hrvatski umjetnici Tina Gverović i Marko Tadić. Godinu kasnije sudjelovala je i na 16. izdanju Venecijanskog bijenala arhitekture, kao suradnica u stručnom timu hrvatskog paviljona u okviru rada Pergola Bruna Juričića.
Kormilo riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Branka Benčić preuzela je od velikog Slavena Tolja, i to potkraj godine koju ćemo – umjesto po tome što je Rijeka bila Europska prijestolnica kulture – pamtiti po pandemiji koja je naš svijet, pa tako i sferu kulture, okrenula naglavačke
Muzej ste „preuzeli“ potkraj 2020. godine i uskoro ste na polovici četverogodišnjeg mandata. Kako gledate na dosad obavljeni posao, čime ste zadovoljni, a što biste možda sada drugačije učinili?
U listopadu će proteći dvije godine od mojeg stupanja na dužnost u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. Prethodno je razdoblje bilo vrlo izazovno i kompleksno za cjelokupni kulturni i društveni život kakvog smo do sada poznavali. U raskoraku između želja i mogućnosti bilo je ključno održati stabilnost, kontinuitet i kvalitetu muzejske djelatnosti.
Osim nekoliko tjedana zatvaranja u travnju 2021., od mojeg dolaska Muzej je gotovo cijelo vrijeme djelovao, bio otvoren i proizvodio program prema uvjetima koje su nam određivale mjere. Neizvjesnost i nesigurnost koje su nam uokvirivale radnu svakodnevnicu zahtijevale su veliki trud, angažman i prilagodbu svih u muzeju – umjetnika, suradnika i publike. U tom je smislu razdoblje bilo iscrpljujuće.
Unatoč svemu, pandemija je pokazala koliko je kultura važna u životu, a Muzej je realizirao velike i važne izložbe koje su bile posjećene i izazvale interes široke publike i stručne javnosti – od Baltazara, rođendanske izložbe Ivana Kožarića, Ožiljaka – devedesetih, do velike videoretrospektive Sanje Iveković. Tako da, do sada, vjerojatno ne bih ništa drugačije učinila.
...