Otto von Bismarck, najveći europski političar svog doba, bio je kancelar pruskoga kraljevstva (1862.-1890.), ujedinio je Njemačku serijom ratova poslije kojih postaje prvi kancelar njemačkoga carstva (1871.-1890.). On je uveo 1866. g. Prusku u rat protiv Habsburške monarhije tako spretno, da je poraz Austrije kod Kraljičinog Graca (Königgrätz) 3. srpnja 1866. bio neminovan.
Rezultati tog rata bili su dvojaki – s jedne strane ujedinjenje Njemačke, a s druge dualizam u podunavskoj monarhiji. Tijekom 1866. g. došlo je do uspostave Austro-Ugarske. Pokušaji dogovora između Ugarske i Hrvatske od 1861. g. do 1866. g. bili su jalovi, a Hrvatskoj je, potom, sugerirano da se nagodi s Ugarskom. Važno je spomenuti da je zamjenik banske časti, barun Levin Rauch, proveo takve izbore da je dobio nagodbenu većinu u Saboru. Mađarski pregovarači bili su podijeljena nastupa: Franjo (Ferenc) Deák zalagao se za veće ustupke i financijsku neovisnost Hrvatske, dok je grof Julije (Gyula) Andrassy koristio slabost Sabora za provođenje znatno čvršće politike.
Kako nije bilo dogovora o Rijeci, koju su Mađari željeli kao svoju luku!, Deák ju je provizorno izvukao iz nagodbe. Prijedlog nagodbe, koji je Sabor prihvatio 24. rujna 1868., u članku 66. navodi: „U smislu predidućih paragrafa priznaje se, da na teritorijalni opseg kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije spada: 1. savkoliki prostor, koji za sada sa gradom Bakrom i njegovim kotarom riečkoj županiji pripada, izuzamši grad Rieku i njegov kotar, glede kojih među oba kraljevinska odbora nagodba uspela nije...“
Saboru je kasnije vraćen tekst s izmijenjenim člankom 66., koji je postao poznat kao riječka krpica (jer je riječ o priljepljenom tekstu), koji kaže da je Rijeka posebno s ugarskom krunom spojeno tijelo (separatum sacrae regni coronae adnexum corpus). Takvim riješenjem Rijeka je od 1868. do 1918. u provizoriju, pod direktnom mađarskom vlasti. Na nivou Hrvatske sva politika nakon 1868. usmjerena je protiv Hrvatsko-ugarske nagodbe.
...