Moje je djetinjstvo obilježeno Novim listom. Čitao ga je moj nono, u jutarnjem ritualu, uz svježi panin iskidan u komade koji su, namazani putrom, uranjani u bijelu kavu i usrkavani. Od Novog lista ne očekujem bogzna što: u Supilovo je doba odskočio od regionalnih okvira, potom još jednom u Vičevićevo, kao jedini opozicijski dnevnik i refugium disidentorum, ali to je u osnovi bila i ostala novina za praćenje događaja na riječkom području, osmrtnica, seoskih sajmova, a u novije vrijeme i skandala i senzacija svih žutih nijansi. Međutim, pred onima koji s tim skromnim real(socijal)ističkim ambicijama zalistaju Novim listom, podastrijet će se čitava serija sasvim solidnih kolumni i, još važnije, prenijetih agencijskih vijesti iz čitavog svijeta. Dakle, tko čita Novi list nije neinformiran čovjek. S takvim sentimentima, iskustvima i poimanjem žurnalistike ja sam ovih dana počeo listati The Salem Evening News, novine idiotskog formata (kao i sve druge ovdje) koji ne pristaje ni u krilo ni u ruke, i dobio nedvojbeno objašnjenje rane opservacije da ovdje uglavnom nitko ne zna što se naokolo zbiva. Dnevnike se ne gleda (osim kada se avioni zabijaju u nebodere), novine se ne čitaju, a što je najvažnije, i kada se čitaju ovakve kakav je The Salem Evenin News, ne doznaje se ama baš ništa o svijetu na deset kilometara udaljenom od trokuta Salem-Ipswich-Peabody, jer, osim seoskih "novosti", tu nema ničega osim oglasa i reklama robnih kuća, magazina, pogrebnih poduzeća i kompjutorskih radionica. Dodamo li k tome da u Americi knjige (s izuzetkom kuharica i krimića, dakle, "knjige" u našem smislu) ne čita nitko osim profesora književnosti, onda je jasno zašto se Jugoslavija brka s "Jugoslovakijom", zašto predsjednik SAD-a brka Sloveniju i Slovačku i zašto, kako priča Ismet Džidić, čitavo srednjostaleško društvo za stolom na brodu na krstarenju Meksičkim zaljevom nije čulo za Hemingwaya. Nije, dakako, da se do informacija ne može doći: postoje sve moguće informacije, sve verzije svih informacija, u specijaliziranim knjigama i časopisima, TV emisijama, internetu, ali ne i u onoj selekciji koja regularnom procedurom (dakle, bez dodatnog napora) stiže do svakoga. Drugi razlog je, dakako, manjak motivacije: znanje ove vrste (dakle, ažuriranost) je, po američkoj pučkoj doktrini, predmet dokolice i viška vremena koji ovdje ne postoji. (Paradoksalno, međutim, kompleks neobrazovanja se često osjeća, osobito kod sredovječnih žena: vjerojatno ipak tek na verbalnoj razini, dakle, kao nekakav atavizam europejstva). Pogrešno bi bilo misliti da je samo The Salem Evening News takav: New York Times nije, kada se radi o izboru informacija, daleko od toga: na svakoj je stranici po jedan tekst, a ostalo su reklame. Postoji rubrika »National News«, koja donosi vijesti iz zemlje, rubrika »Politics«, koja donosi vijeti iz zemlje i rubrika »International News«, koja donosi vijesti iz Afganistana, dakle, i opet iz zemlje: sacro egoismo, systema americocentricum. Na radiju se danima prežvakuje vijest o ulasku Sjevernog saveza u Kabul i pada aviona na njujorški Queens i ništa drugo. Na radiju se, u Bed Time Magicu Davida Allana Boucheta, vrti već tri mjeseca istih desetak pjesama, američkih, dakako: ovdje nitko nije valjda čuo da postoji talijanska pop glazba, a kamo li kakva druga. Televizijske vijesti CCN-a, opet, imaju svoj koncept: spiker danima ponavlja nekoliko istih priča (izabranih, koji se tiču Amerike, dakako), varirajući ih na nekoliko načina i iz nekoliko perspektiva. Istodobno, desno od spikera je trenutna vrijednost indeksa burze, niže se ukazuju naslovi najvažnijih vijesti, a pri dnu ekrana putuje sažetak dnevnih informacija. Rezultat je kombinacije ovakve plime informacija s njihovom amerikocentričnom selekcijom informativna izolacija i perpetuiranje unutar granica jednog samodostatnog narcisoidnog svijeta koji druge ne sluša jer ih ne razumije, a ne razumije ih jer ih ne sluša. Kaže mi Zagrepčanka Mirna K. da, nakon dugogodišnjeg boravka u Americi, više ne može slušati naše vijesti jer »gubi nit« zbog njihove opsežnosti. I njen muž, Emir, koji ovdje vodi biotehnološku firmu i eksperimentira s protezama za vertebralne diskove, fasciniran Amerikom kao i svaki Bosanac, protivi se mom favoriziranju naše kozerske predavačke prakse pred američkom »pragmatičkom«.
U New Yorku ancora una volta
Autor je rođen u Rijeci, gdje je diplomirao medicinu 1993. u Budimpešti je 1996. magistrirao medievalistiku, a u Trstu 2000. doktorirao kognitivne neuroznanosti. Od 2001. radi na Zavodu za Psihijatriju Sveučilišta Harvard u Bostonu, proučavajući fiziologiju spavanja i ovisnosti o kokainu.