Porodica Angheben potječe iz sjevernotalijanske pokrajine Trentino, a Bruno Angheben rodio se 1891. u Rijeci, kao prvi sin Albina Anghebena, profesora matematike riječke klasične gimnazije. Bruno je u Rijeci završio mađarsku gimnaziju, a studij Politehnike u Budimpešti prekida 1914. zbog izbijanja Prvog svjetskog rata, nakon kojega, od 1919. do 1921., radi na obnovi talijanskih krajeva (Roveretto).
Po povratku u Rijeku 1921. zapošljava se u Tehničkom uredu grada. Stekavši 1922. diplomu građevinskog inženjera, napreduje u struci i 1928. postaje inženjerom Druge klase. Između ostalih narudžbi, Angheben je 1929., zajedno s riječkim slikarom Romolom Venuccijem, izradio arhitektonsku kulisnu formu velikog izložbenog paviljona za jubilarni, peti, Državni opći sajam (La Fiera Nazionale Generale), koji se od 1925. održavao na prostoru trga Žabica (Piazzale Battisti) kao velika gospodarska smotra Fiera di Fiume. Ta konstrukcija svojim oblikovanjem asocira trobrodno pročelje neke modernističke neogotičke crkve, a isto je oblikovano rješenje Angheben primijenio i za dizajniranje naslovnice kataloga spomenute međunarodne manifestacije, kao i za prigodnu razglednicu.
Ovakav dizajn i ne čudi ako znamo da je u to vrijeme otpočela gradnja nove, monumentalne moderne crkve Svih svetih na Kozali po projektima Bruna Anghebena. Njen je projekt smišljao niz godina (od 1925./1926.), varirajući u više navrata koncepciju i izgled buduće crkve, od neoromaničke, odnosno neogotičke, čiji je uzor bila dvojna crkva sv. Franje u Assisiju, do funkcionalističkih, pročišćenih formi konačnog projekta izloženog na Izložbi Revolucije u Rimu. Upravo je tamo taj projekt zapazio Duce, pa je, uz važno memorijalno značenje (uspomena na sve talijanske žrtve u Prvom svjetskom ratu), projekt nove crkve dobio i potporu vladajućih političkih struktura, što je ubrzalo početak izgradnje. Novogradnja se protegla u dvije faze: najprije 1928. započinje izgradnja donje crkve, dok je gornja završena 1934.
U međuratno vrijeme Angheben izrađuje neke projekte za kolektivno stanovanje, npr. 1926.-1928. velikog kružnog bloka od nekoliko višekatnica na Potoku za činovnike I.N.C.I.S.-a iz Rima (Instituto Nazionale pe le Case degli Impiegati dello Stato), koji uključuje i uređenje dvorišta-parka unutar samih zgrada, kao i regulaciju neposredne okolice ove stambene četvrti. Taj se stambeni blok ne ističe samo po komforu stanova velikih površina, već i po total dizajnu, brizi za detalje stambene opreme unutar kuće i plastične dekoracije njena pročelja, kao što su ukrasi kućnih veža, portala, željeznih rešetki prozora, balkona i ograda zajedničkog dvorišta koje je danas u jednom, devastiranom stanju nalik zajedničkom odlagalištu otpada.