Industrijsko arhitektonsko naslijeđe fenomen je koji nabolje karakterizira narav Rijeke jer upravo taj segment našega grada u njegovu postanku i genezi daleko prelazi lokalno značenje. Tu ne mislim samo na arhitekturu kao konstrukciju, ljusku prostora, već i na sadržaj te izuzetno čvrste, a svojedobno moderne opne, na njenu namjenu i funkciju koje su industrijskoj arhitekturi diktirale način i vrstu konstrukcije i materijala, te sljedno tome oblik, veličinu i vanjski izgled pročelja. Kako se povijest umjetnosti, između drugih vidova stvaranja, bavi i arhitekturom, pa tako i industrijskom, za nju je u prvom planu estetski, urbanistički i konstrukcijski aspekt pojedinih gradnji, iako ne zanemaruje ni onaj povijesni te sociološki. Otuda upravo i kreće interes za aktualnu temu – industrijsku arhitekturu, koja je svojedobno bila generator razvoja okolnog prostora, novih gradskih četvrti (izgradnja radničkih naselja, transporta, itd.).
Nekadašnja burza u Amsterdamu, osnovana 1612 godine kao najstarija burza na svijetu,
pretvorena u kulturni centar |
Iako do pred nekoliko desetljeća industrijska arhitektura u svijetu i Europi, kod nas pogotovo, nije bila nimalo interesantna jer je još bila u funkciji, u danas izmijenjenim uvjetima života i rada izuzetno je aktualna tema zaštita, konzervacija, obnova i revitalizacija, poglavito napuštenih, industrijskih objekata. Svijest o njima posvuda je definitivno promijenjena.
Kada su tijekom 19. st. industrijski objekti nastajali, bez obzira koja im je namjena bila, njihovu je vrijednost podrazumijevala samo utilitarnost, a to znači proizvodnja i skladištenje razne robe, dakle – stvaranje profita. Stoga je konstrukcija svakog industrijskog objekta morala biti što funkcionalnija i jednostavnija, a spadala je u sferu građevinarstva, inženjerstva odnosno konstruktora.
Europska povijest industrijske arhitekture započinje počekom 20. st., što je dosta kasno u usporedbi s ostalim tipovima građevina (hramova, katedrala, arena, dvoraca... koji se kao tipovi priznaju od antike nadalje), i to tek uspješnom inkorporacijom takvih građevinskih objekata u područje arhitekture. Najprije je to uspjelo 1908. Berensovom AEG tvornicom u Berlinu, a potom 1911. tvornicom cipela Fagus u Alsfeldu, arhitekata Gropiusa i Meiera, koji su napustili dotadašnju primjenu historicističkih oblika (od neoromanike, neogotike, klasicizma do neobaroka) i secesije. Moderna se svojom jednostavnošću i funkcionalizmom savršeno uklopila u industrijske projekte s rano uvedenom primjenom armiranog betona.
| 
Tate Galllery u Liverpoolu smještena je u kompleksu
Albertovih dokova koji su izgrađeni 1846 godine.
|
Za kašnjenje s valorizacijom industrijskih objekata krivi su u prvom redu negativan stav i osjetljivost istraživača, povjesničara i kritičara arhitekture prema načinu života i rada ljudi 19. st. u nehumanim uvjetima ranokapitalističke proizvodnje, pa čak i iskorištavanju dječjeg rada u tvornicama. Sve se to neugodno iskustvo što prije trebalo zaboraviti, te zdanja mračne prošlosti marginalizirati, srušiti, ukloniti ih pred novim, ugodnijim i modernijim radnim i prostornim uvjetima prosvijetljenog 20. stoljeća. Ponegdje se tako misli još i u 21. stoljeću.
No danas, unatoč potpuno izmijenjenoj, digitalnoj tehnologiji i sofisticiranoj high tech gradnji, u razvijenim sredinama Europe i Amerike ta se stara, sada već povijesna, industrijska zdanja proučavaju, štite, obnavljaju i revitaliziraju, jer se vrednuje njihov povijesni i društveni značaj i oprema, kao i konstrukcijski sistem izgradnje. Generalnom promjenom ukusa, znanja i razmišljanja, izmijenilo se i estetsko prosuđivanje ovih, nekad »ružnih«, zgrada. Njihovi sačuvani dijelovi strojne opreme i konstrukcije mogu biti odličan eksponat i marketinški potez modernom proizvođaču kao nastavljaču i čuvaru tradicije, ali i kao pozitivan uzor i podstrek zaposlenicima u stalnom dodiru s prijašnjim uspjesima (npr. HT Zagreb ima u glavnoj zgradi Poštanski muzej, modernizirana Hidroelektrana Fala u Sloveniji ostavila je konzervirane turbine unutar dijela sačuvanog starog zdanja).
| 
Nekadašnji Mulino Stucky u Veneciji. Bivši mlin pretvoren
je u hotel koji je nažalost stradao u požaru prošle godine
|
Kako to drugi rade...
U gradovima bogate industrijske prošlosti, čiji su sada dotrajali, a nekad veliki i impozantni industrijski objekti s periferije grada njegovom izgradnjom dospjeli u centar, ti su isti industrijski objekti danas najpovoljniji i najželjeniji za potrebe i djelovanje najelitnijih kulturnih, zabavnih, ugostiteljskih, rezidencijalnih i drugih potreba i institucija.
U svijetu je već prije dvadesetak godina zapažen trend preseljavanja, najčešće galerija i umjetničkih muzeja, ali i hipermarketa, šoping centara, hotela, elitnog stanovanja i poslovanja u napuštena lučka skladišta, dokove, tvornice, mlinove, kolodvore ili elektrane, upravo zbog specifičnih armirano-betonskih ili željezno-staklenih konstrukcija s velikim praznim prostorima koje takve zgrade redom imaju, a djela suvremene umjetnosti ih sve češće zahtijevaju. Industrijska arhitektura bila je od početka fleksibilne konstrukcije koja se prilagođavala raznolikim funkcijama.
Poštivanjem zatečene građevinske baštine koju su nam mnogobrojne prijašnje generacije Riječana ostavile u naslijeđe, njenim očuvanjem i predajom u zalog budućim generacijama, poštujemo osnove zaštite spomeničke baštine, a njenim konzerviranjem ili produljenjem života revitalizacijom pokazujemo našim nasljednicima kulturni i civilizacijski doseg svoje generacije. Rijeka se podigla i u svijetu proslavila visoko tehnološkim dostignućima koja su rijetko gdje postojala (torpedo) i sačuvala se (armirano-betonske konstrukcije), a naša je nasljednička dužnost i odgovornost, makar i nakon desetljeća nečinjenja, da ih na jednako visokoj razini očuvamo i prezentiramo na planu dokumentarnih i materijalnih ostataka. Znanstvenim metodama, istraživanjima, analizama, suvislim planiranjem i interdisciplinarnim pristupom izbjegnut ćemo konflikte u prostoru koji mogu nastati ishitrenim, neopravdanim rušenjima ili interpolacijama.