SUŠAČKA REVIJA broj 45

 


književnost

IVO GROHOVAC RIJEČANIN

Irvin Lukežić

Ove se godine navršava devedeseta obljetnica smrti Ive Grohovca Riječanina (Grohovo, 1875. – Rijeka, 1914.), riječkog novinara, feljtonista i pučkoga pjesnika koji se uoči Prvog svjetskog rata isticao po svom hrvatskom domoljublju. U prvo vrijeme radi kao običan radnik, zatim postaje namještenik u Ljuštionici riže i napokon stanovito vrijeme živi u Trstu. Kao samouki književnik pisao je pjesme izrazite rodoljubne tendencije, nastojeći probuditi uspavanu nacionalnu svijest svoga naroda, i čakavske feljtone u Riječkom glasniku, Riječkim novinama (koje sam i pokreće) i Riječkom novom listu. U svom se književnom poslu najviše ugledao na Augusta Šenou i Franceta Prešerena. Objavio je tri samostalne pjesničke zbirke: Riječanke (Zagreb, 1906.), Glasovi sa Kvarnera (Rijeka, 1909.) i Rijekom i Rešćinom (Rijeka, 1912.). Njegovim je imenom prozvana gradska ulica u Rijeci koja vodi od Školjića prema Crkvi sv. Vida.

    U osvit XX. stoljeća Rijeka je, zahvaljujući svojoj političkoj poziciji i složenim lokalnim prilikama, bila grad bez slavenskih nacionalnih obilježja. Umjesto da prema svojoj gospodarskoj moći zauzima vodeće mjesto među tadašnjim hrvatskim gradovima, u kulturnome pogledu ovdje se osjećala postojana stagnacija. U želji da izbriše svaki trag domaće slavenske kulture, mađarska je uprava, vrlo rafinirano, putem obrazovnih institucija, postojano podupirala talijanski jezik i talijansku kulturu. Na taj su način riječka djeca hrvatskih roditelja, na talijanskome jeziku, učila o sebi da su Mađari. O toj paradoksalnoj situaciji govori citat preuzet iz tadašnje čitanke za prvi razred osnovne škole, što se koristila u Rijeci, koji u dopisu Agramer Tagblatta 1903. godine donosi riječki novinar A. Đurski:
    »La patria. Io sono nato a Fiume. Fiume é il mio natalizio, sono per questo Fiumano. Io non sono soltanto Fiumano, sono anche Ungherese, perché Fiume forma una parte d´un paese molto grande, molto ricco e molto bello, chiamato Ungheria. L´Ungheria é la mia patria. Tutti quelli, che sono nati nell´Ungheria, si dicono Ungheresi.«
    U takvoj konstelaciji za hrvatski jezik i kulturu nije moglo biti mjesta. Zanimljivo je pritom da ni riječka gospoda Hrvati, kojih uvijek bijaše priličan broj i koji su u svojim rukama imali glavninu gradskoga kapitala, nisu nikada imali smisla za rodoljubni rad u puku, jer su ga prezirali baš tako kao i Talijani i Ungarezi. Čak ni čestiti hrvatski rodoljub Erazmo Barčić nije imao običaj zalaziti u narod, već je u svojim nastojanjima uvijek ostajao jalovim salonskim političarem i diskretno distanciranim riječkim »gospodinom«.
 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana