Gervais je svjetski poznato ime. Tako se zove vrhunski restoran u kalifornijskoj Saratogi, vinarija u Columbiji u Južnoj Karolini, čitav se jedan grad u Oregonu tako zove. Pod Mont Blancom je skijalište St. Gervais, u Parizu je crkva posvećena tom svecu. I kao prezime je Gervais dobro poznato: jedan je Jacques Gervais kompozitor i aranžer filmske glazbe, neki Daniel Gervais profesor na Pravnom fakultetu u Ottawi i svjetski ekspert za intelektualno vlasništvo. Englezi, opet, imaju popularnog junaka televizijske komične serije, Rickyja Gervaisa. Vlastito, pak, ime Gervais proslavio je Gervais-François Couperin, orguljaš i klavirist koji je svirao za Napoleona. Sve se to nas ništa ne tiče. Sve nas to ostavlja potpuno indiferentnima, baš kao što i ostatak svijeta ostavlja indiferentnim jedan drugi, biografijom i duhom apartni lik iz roda Gervaisovih koji je, u lokalnim ili, u najboljem slučaju, regionalnim razmjerima obilježio književnu dijalektalnu baštinu, a donekle čak i formirao ukus suvremenih generacija.
ZORAN KOMPANJET:
KNJIŽEVNOST INSPIRIRANA DJETINJSTVOM I DJETINJSTVA INSPIRIRANA KNJIŽEVNOŠĆU
Sjećam se, kao da je bilo jučer, glasa Duška Jeličića koji, potkraj ljeta 1998., dok je Marija Trinajstić još organizirala pučke zabave na Dražici, pokazuje na polagano šepesanje Zorana Kompanjeta štrandvegom i najavljuje »živu legendu opatijske poezije«. Tko ga je upoznao pod stare dane, mogao bi Zorana Kompanjeta identificirati s njegovom književnošću – ironijski ležernom, pogodnom za romantične bjegove. Njegov život, međutim, pripovijeda neizmjerno napetiju fabulu.
Rođen je usred ljeta 1919. u Opatiji, koja je prolazila kroz tek nekoliko mjeseci stare traume talijanske okupacije. Talijanska škola, ukinuta 1911. zbog malog broj đaka, te, 1919. godine, obnovljena je ali je zato ukinuta Komunalna mala realna gimnazija, osnovana deset godina ranije, a umirovljen je i prvi svjetovni opatijski učitelj, narodnjak Augustin Rajčić. Općinskim liječnikom 1919. godine postaje Židov Jakob Kurz, a na jugoslavenski se dio Kastavštine krišom prebacuje dr. Kajetan Dabović. U svibnju 1919. Opatijci se, u panici pred epidemijom u Rijeci, moraju cijepiti protiv velikih boginja, a mjesec dana kasnije svečano se otvara Gradska bolnica na Voloskom, prvenstveno zahvaljujući donaciji Adeline Delmestri. Na rubu bankrota, općina Opatija i njen izvanredni komesar, bojnik Augusto de Stadler, traže od Rima zajam od dva i pol milijuna lira za obnovu hotela.