Međuratna arhitektura Rijeke pripada manje poznatom razdoblju cjelokupne povijesti riječke arhitekture. Razloge treba tražiti prije svega u političkim događanjima nakon Prvog svjetskog rata na ovim područjima.
Mađarsku je vladavinu od polovice 19. stoljeća obilježio nagli ekonomski, demografski i svekoliki razvoj Rijeke, kojega prekida tek Prvi svjetski rat. Nakon rata slijede poznata događanja s D’Annunzijem, autonomašima, a 1924. godine Rimski sporazum dijeli grad. Zapadni dio grada, koji je pripao Italiji, potpuno je formiran kao grad za sebe zahvaljujući prije svega činjenici da je skoro kompletna industrija Rijeke bila koncentrirana na ovom području. Istočni dio, koji se tek oblikovao kao rezidencijalni dio, pripao je Jugoslaviji. O arhitekturi ovog istočnog dijela pisalo se često i uvijek u kontekstu hrvatske moderne arhitekture. O arhitekturi onog drugog, talijanskog dijela pisalo se rijetko, ako izuzmemo dnevne novine La Vedetta d’Italia, koje su izlazile u međuratnom razdoblju u Rijeci i redovito obavještavale svoje čitatelje o svakom novoizgrađenom dijelu javne arhitekture. Državno glasilo Opere publiche, službeno je objavljivalo kraće preglede graditeljstva s područja talijanskih provincija, pa tako i Kvarnerske provincije kojoj je pripadala i Rijeka.
| 
Raoul Puhali, Mali neboder, 1939.
|
Tako se tek trideset godina na-kon završetka Drugog svjetskog rata pojavljuju prvi tekstovi o ovom ignoriranom razdoblju, ali još uvijek s negativnim predznakom kao — fašistička arhitektura. Moderna je galerija Rijeka, 1996. go-dine, izložbom Moderna arhitektura Rijeke između dva rata, prvi put sustavno obradila arhitekturu istočnog i zapadnog dijela Rijeke i predstavila je kao jednu cjelinu. Ova je izložba kao i istraživanje koje joj je prethodilo pokazalo koje su to posebnosti međuratne riječke arhitekture.
Događanja na talijanskoj arhitektonskoj sceni odražavala su se jednim dijelom i na riječkim prostorima, ali se udaljenost od centara vlasti, tj. od Rima, pokazala kao prednost osobito u realizaciji ideja moderne što su ih donosili arhitekti sa svojih školovanja na sveučilištima Budimpešte, Milana, Beča i Padove. Rođeni u jednoj tako multinacionalnoj sredini kao što je bila Rijeka, u kojoj su se ispreplitale kulture Hrvata, Austrijanaca, Talijana, Mađara i drugih, postali su otvoreni utjecajima drugih kultura, idejama koje su nadilazile granice nacionalnog i regionalnog. Prihvaćaju internacionalna funkcionalistička polazišta moderne i interpretiraju ih u duhu talijanskog racionalizma, neoplasticizma, ruskog konstruktivizma itd.
Enea Perugini, Poslovna zgrada, R.O.M.S.A. (INA), 1938.
Umberto Nordi, Riječki neboder, 1939.