Na najjednostavnija pitanja ponekad je teško dati jasan i uvjerljiv odgovor. Jedno od takvih pitanja nesumnjivo je: «Tko je bio Frano Supilo?» Početak dobrog odgovora mogao bi biti: «Čovjek zaveden iluzijom o tome da svojom energijom i političkim djelovanjem može sam razriješiti vrlo složene južnoslavenske prijepore.»
| 
Frano Supilo, 1906
|
U hrvatskoj, balkanskoj i europskoj politici na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće on je bio jedna od najdojmljivijih figura. Iako nije imao odgovarajuće preduvjete, uspio je izrasti u važnog političara u razdoblju uoči urušavanja starih europskih carstava. I oni koji ga nisu voljeli, uvažavali su njegova promišljanja – čak i kad su bila pogrešna.
Iz današnje perspektive njegovi rani uvodnici odveli bi ga pred Sud za ratne zločine u Haagu, a njegovi kasni tekstovi odveli bi ga u sanatorij. Ustvari, ne iznenađuje da je završio pomračena uma jer je broj spletki, javnih i tajnih pregovora, pisanja pod pritiskom i razočaranja bilo odviše čak i za jednog tako prekaljenog borca.
Samo mjesec dana prije smrti, 22. kolovoza 1917., pisao je iz Londona svojoj dobroj prijateljici Gini Lombroso-Ferrero:
«Primio sam jedno Vaše pismo. S bolju Vam moram saopćiti žalosnu vijest. Ja sam (od jučer) pod promatranjem jednog slavnog specijaliste, mislim na živčane bolesti. Moji prijatelji, a napose gosp. Wickham-Steed, opazili su abnormalne pojave, ne u riječima nego u pokretima. Opažanja nisu još završena, ali ja osjećam, da nisam više onaj. Meni stvar nije nova: učinio sam dvije velike opstrukcije u Pešti i obje su bile praćene teškim živčanim slomovima, koje sam jedva svladao. Ovoga puta, kako se čini, veliki posao, osobito u pitanju srpskog preobražaja i propagande na talijansko-srpskom sporazumu morao je dati udarac.
Što će samnom učiniti, ne znam, jer promatranja nisu završena. Svi su optimisti osim mene, jer se osjećam starijim. Međutim ne smijem raditi ni primati politička pisma i slično…»
Iako je među njegovim protivnicima bilo onih koji su smatrali da žilavi i energični Supilo simulira, bio je primljen u psihijatrijsku instituciju, a već 25. rujna 1917. preminuo je od moždane kapi. Imao je tek 47 godina…
U vremenima prve velike europske klaonice urna s njegovim pepelom ostala je nekoliko godina zaboravljena u krematoriju, a potom ju je preuzeo njegov prijatelj, bankar Pavle Mitrović. Kod njega je ostala do 1927. godine, kad je parobrodom Srđ prenesena od Londona do Sušaka. Na Sušaku je bila svečano izložena na odru 29. prosinca, a potom je parobrodom prenijeta u Dubrovnik, gdje je pohranjena u gradskoj vijećnici. Time je bio zaokružen jedan životni put, koji je i započeo na hrvatskom jugu.
Frano Supilo rodio se 30. studenog 1870. u Cavtatu, nedaleko Dubrovnika, od oca Ive, zidara, i majke Mare Guglielmović, koje je potekla iz genovske talijanske obitelji Guglielmi. Već s petnaest godina, kao đak građanske škole, ušao je u politiku jednim manjim, ali znakovitim incidentom. Prilikom boravka nadvojvode Rudolfa Habsburškog u Dubrovniku u ožujku 1885. godine, dogovorio je s prijateljima, od kojih je najvažniji bio Melko Čingrija, da neće pozdraviti prinčevski par skidanjem kape. Koliko god to izgledalo tek kao prostodušna gesta, ipak je izazvalo burne reakcije. Bilo je provedeno i saslušanje prilikom kojeg je izašlo na vidjelo da je zanesen idejama Ante Starčevića i njegove Stranke prava.
Poslije tri razreda građanske škole Supilo je nakratko pohađao dubrovačku Nautičku školu, ali kako nije dobio stipendiju, uz pomoć bogatog i utjecajnog Pere Čingrije 1887. godine upisuje dvogodišnju Poljoprivrednu školu. Dovršio ju je s lakoćom, no to je bio i kraj njegovog formalnog obrazovanja.
Budući da je u Dubrovniku na izborima 1890. godine pobijedila autonomaško-talijanaško-srpska koalicija, 7. veljače 1891. pokrenut je list Crvena Hrvatska, a njegov izdavač, upravitelj i glavni urednik u dvadeset i prvoj godini postao je Frano Supilo.
U uvodniku prvog broja napisao je sljedeće retke:
«Cijelim, bilo živim, bilo mrtvim svijetom, vlada jedan zakon. Taj zakon jest: borba za opstanak…
Ime hrvatsko, kojim se ponosi Crvena Hrvatska, nema da ti bude zazorno, o Dubrovniče! Hrvatsko je ime slavno ime, hrvatska je misao rodoljubna, misao dostojna tebe, o Dubrovniče! Za hrvatsku misao ti si se borio od kad si stupio na poprište narodne borbe, pa sve do najnovijeg doba, kad ti šaka ljudi, najprije, čini zamrzjeti na sve što je hrvatsko, opisujući ti Hrvata najcrnjim bojama, pa te onda zavede u srpsko-talijansko kolo da igraš nedičnu ulogu među slavenskim gradovima.»
Ponesen svojom plamenom prirodom vrlo brzo Supilo je otvarao različita pitanja i iznosio svoje stavove kao jedine ispravne, ne trpeći nikakvo dublje analiziranje problema. Stajao je poput novovjekog templara na zidinama drevnog grada i mahao je idejama oštrijim od svakog mača. Iza njega bjesnio je požar političkog paleža…
Samo nekoliko dana poslije svog prvog teksta već je iznio prijedlog o federalnom uređenju Austro-Ugarske i tako započeo dugogodišnju borbu s Bečom i Budimpeštom. Njegov glavni, no posve nedohvatljivi protivnik, car Franjo Josip, koji je vladao od 1848. do 1916. godine, nerado je koristio telefon, više je volio svijeće od električne struje, a novine uopće nije čitao. Kao okoštala svijest učinio je cijelu Austro-Ugarsku podjednako tromom i tako je odveo u propast. Supilo je bio podjednako autokrat poput Franje Josipa, no u svom svijetu redakcije i tiskarskih strojeva.
Neka od najpoetičnijih sjećanja na njega ostavio je dr. Niko Bonetić, koji ih je zapisao 1937. godine na Sušaku.
«Supilo je bio žurnalist dušom i tijelom. Sve što je zasijecalo u žurnalističku struku silno ga je zanimalo te je dugo promatrao novine svih naroda, ne toliko radi sadržaja koliko radi formata, rasporeda građe, anonsa itd. Osobito je pomno pazio na korekturu te je po štamparskim greškama sudio o kvaliteti novine. Neue Frei Presse koju nikako nije simpatizirao, imponirala mu je radi toga što decenijama nije imala nikada ni najmanje štamparske greške dok su npr. francuske novine bile pune lapsusa.»
Supilo je bio samouk, pokretan žudnjom za znanjem i razumijevanjem složenih zbivanja u svijetu. U stvari, od velikog političara udaljavali su ga tek odviše velika impulzivnost i neugodna isključivost. Realna politika, u prvom redu, pitanje je osjećaja za pravovremenost poteza, a ne razmatranje apstraktnih ideja. Supilo je veći dio života bio malo ispred, a ponekad i malo iza vremena, što mu je donijelo brojne probleme.
Starčevićevu Stranku prava smatrao je jedinom prikladnom za rješavanje tadašnjih političkih prilika u ujedinjenoj Hrvatskoj, pa je radio na njenom utemeljenju u Dalmaciji. Bio je potpredsjednik za Južnu Dalmaciju na osnivačkom skupu u Zadru, u kolovozu 1894. godine. Tada je bio imenovan, zajedno s Antom Trumbićem i Ivom Prodanom, u Središnji odbor Stranke prava, u kojem je ostao do 1897. godine.
Godine 1898. pisao je vrlo precizno o situaciji u Hrvatskoj i o nužnim pravcima djelovanja.
«Danas je uopće stanje vrlo teško. Događaji se slijede grozničavom brzinom. Hrvatski narod može sve da proigra ako ne bude dorastao položaju, ako hrvatski vođe hrvatskim okom ne budu promatrali situaciju. A opet, hrvatski narod može i mnogo da se okoristi…
Hrvatska politika ima točno opredijeljeni cilj: da se okupe u jednu skupinu Hrvatska, Slavonija, Dalmacija i Istra, a zatim okupirane zemlje Bosna i Hercegovina. Iz ovoga da se – u okviru Habsburške Monarhije – načini jedna država s hrvatskim narodnim obilježjem, rješavajući s ostalim narodima i zemljama Monarhije dogovorno neke poslove, koje će uglaviti kao zajedničke. Centrum ovog narodnoga sklopa ima da bude naš Zagreb, koji je ionako središte duševnog života Hrvatstva.»
| 
Prva stranica Supilovog Novog lista. Broj jedan, tiskan na Sušaku u utorak 2. siječnja 1900
|
Uvijek je bio dobro upoznat s činjenicama iz zemljopisa, statistike, sociologije i povijesti, te je mogao lako dominirati u političkom razgovoru. Povijest je pažljivo iščitavao nastojeći pronaći uzroke problema, ali i način kako bi se neka ranija rješenja mogla primijeniti u novim okolnostima. Njegov tiskani trag odgovarao je njegovu izgledu.
«Supilova fizička pojava bila je karakteristična: njegovo odijelo bilo je direktno upadljivo u svojoj jednostavnosti. Zimi i ljeti, na ekskurzijama, u teatru i na večernjim primanjima, uvijek u tamno-sivom, skoro crnom odijelu, sa crnom, sašivenom kravatom. Ali zato šešir! Velika glava, ogroman šešir. Kupovao je šešire po mjeri negdje u Italiji!» ( Bonetić )
Prilikom raskola Stranke prava, 22. listopada 1895., na Starčevićance i one koji su se priklonili Josipu Franku i njegovoj Čistoj stranci prava, Supilo je ostao vjeran izvornoj ideji. Smatrao je da je hrvatska država izvan Monarhije krajnji cilj, tako da je za dr. Franka vjerovao da radi u dosluhu s Bečom, a protiv interesa naroda. Svojom vatrenošću izborio se da mu ponude mjesto glavnog urednika lista Hrvatska, središnjeg glasila stranke, no ipak je prihvatio ponudu odvjetnika Rude Linića i preuzeo je Hrvatsku slogu na Sušaku.
Tako je Supilo u tridesetoj godini, već iskusan u javnoj i zakulisnoj politici, potpisao ugovor s predstavnicima Primorske tiskare. Prvi broj Novog lista pod njegovim uredništvom izašao je 2. siječnja 1900. godine na Sušaku.
«Program Novog lista bit će i ostati hrvatski program na načelima Stranke prava. Nastojati ćemo samo da se taj ne sastoji u vici: Živila slobodna, samostalna i ujedinjena Hrvatska! - nego u polaganom ali sustavnom i neprekidnom radu da se uskoro i postigne taj ideal svakog Hrvata, koji Hrvate narodom smatra.»
Supilov dolazak na Sušak bio je tek prijelazna faza prije djelovanja u Rijeci. Treba se prisjetiti da je od 1868. do 1918. godine Rijeka bila direktno pod Budimpeštom, kao izdvojeno tijelo ugarske krune, dok je Sušak bio pod Hrvatskom, pa je dvadesetak metara široka Rječina predstavljala graničnu crtu jaču od pokrajinske, no slabiju od državne. Kako je u Rijeci bio na snazi znatno liberalniji zakon o tisku, Supilo je, uz pomoć Riccarda Zanelle, u to vrijeme tajnika lokalno vrlo utjecajne Autonomne stranke, uspio registrirati Novi list sa zapadne strane Rječine. Zanella mu je sredio i dobivanje mađarskog državljanstva, umjesto austrijskog. Ubrzo je prebacio i tiskaru i redakciju u kuću Ružić na Trgu Ürmany, uz impresivno kazalište Fellnera i Helmera, podignuto 1885. godine.
| 
Frano Supilo, 1910.,
na karikaturi Saše Vereša.
|
Zašto je Supilo napustio Dalmaciju i nastavio djelovati u Rijeci? Odgovor se krije kako u vrlo povoljnoj financijskoj ponudi hrvatskih domoljuba, tako i u broju stanovnika te ekonomskoj snazi grada. Naime, Split je pred prvi svjetski rat imao 18.000 stanovnika, a Zadar i Dubrovnik i manje. U tom razdoblju Rijeka je, sa Sušakom, imala 65.000, a Zagreb 75.000 stanovnika. Kad znamo te brojke, jasno nam je da je Supilo procijenio da mu dinamična luka i grad u velikom razvoju – što je bila Rijeka – otvara najveće mogućnosti za političko djelovanje u onom obliku koji bi ga zadovoljio.
Rijeka je imala pred Prvi svjetski rat 20 hotela i 7 kina, a Zagreb 3 hotela i 3 kina. Osim toga tu je bila najveća rafinerija nafte u Europi, luka je po prometu bila osma na Starom kontinentu, tvornica duhana bila je najveća u Monarhiji, tvornica torpeda donosila je nevjerojatan profit, tvornica papira Smith & Meynier bila je svjetski poznata, brodarska kompanija Adria bila je najveća u istočnoj polovici Carstva, a jaka Ungaro-Croata stajala je iza njega. Sve je to ambicioznom Supilu otvaralo brojne mogućnosti. U malom velegradu Supilo je zadržao žestinu iskaza i pronicljivost promišljanja.
«U članku o južnodalmatinskoj željeznici, koja se jučer otvorila, istaknuo je naš zagrebački drug Agramer Tagblatt da je sad Hrvatska onaj most preko kojeg će Austro-Ugarska prijeći na Balkan. Agramer Tagblatt hoće da dokaže da je ova misija Hrvatske sasvim opravdana…
Hrvatska kao most na Balkan, to je negacija svakog narodnog ideala, svakog najprimitivnijeg pojma narodne slobode. Hrvatska kao most na Balkan (i kome još most!) to je najponiženija uloga koja se može namijeniti jednom narodu. Povijest ne poznaje takvih primjera. Prestanite, za milog boga, s tim mostovima, inače će Hrvata biti stid reći da je Hrvat.»
Supilo je političko djelovanje shvaćao na dva načina: javno, putem novina, te manje javno, kroz brojne sastanke s istaknutim predstavnicima raznih političkih opredjeljenja. Od 1901. godine gajio je simpatije prema Mađarima jer su se oni udaljavali od politike Beča i tražili sve veća prava za sebe. Preko riječke masonske lože Sirius, utemeljene 1900. godine, imao je pristup do najviših slojeva mađarskog plemstva i zapravo tada je počeo postavljati temelje Riječke rezolucije.
Kad je, pak, u rujnu 1902. godine, došlo do demonstracija protiv srpske politike u Zagrebu, nakon članka Srbi i Hrvati koji je u zagrebačkom Srbobranu bio preuzet iz Srpskog književnog glasnika, Supilo je pokazao najviše odmjerenosti u smirivanju strasti, ukazujući na prave probleme hrvatsko-srpskih sporova.
Krajem ljeta 1902. godine došlo je do hrvatsko-mađarskih napetosti u Rijeci zbog inzistiranja da se na brodovima hrvatske brodarske kompanije Ungaro-Croata moraju na prvom jarbolu izvjesiti mađarske zastave. Supilo je opet odigrao razložno-pomirljivu ulogu. U kolovozu 1903. godine obišao je Zapadnu Europu, zadržavši se najviše u Italiji kako bi dobio političku podršku. Iznenadio se kad je uvidio da su Talijani vrlo rezervirani prema Hrvatima, koje su držali za žandare Austrije zbog događaja iz 1848.-1849. godine kad su hrvatske jedinice, pod zapovjedništvom feldmaršala Radetzkog i Lavala Nugenta, ugušile u Venetu talijanske slobodarske težnje.
Ipak, u Torinu je uspostavio dobre odnose s uglednim povjesničarom Giuglielmom Ferrerom i njegovom suprugom Ginom, kćerkom u svijetu poznatog kriminologa Lombrosa. S njima je ostao prijatelj do smrti.
«Kažite u Milanu, Firenci, Rimu i Napulju, da u Dalmaciji nema niti 2% Talijana, svi će vam vjerovati; ali kažite da je u Istri 60% Hrvata i nitko vam neće vjerovati. Nitko. Sveučilišni profesor ili narodni zastupnik, kao ni posljednji građanin…
Više puta se trefilo da smo s nekojim učenim Talijanima ( među njima je bilo ljudi svjetskog glasa ) izvezli iz Rijeke u obližnju Opatiju. Svi znadu da je Opatija u Istri. Ali koje njihovo čudo kad po opatijskim ulicama opaze hrvatske natpise. Kako? U Opatiji! Da, ovo je hrvatska općina. Što? Ovdje žive Hrvati? Dakako! Pa one kuće gore, onaj grad? Ono je Kastav, u Istri. Hrvatski grad? Čisto hrvatski. A ona sela po brdima? Čista hrvatska sela.
Ljudi od čuda ne mogu da se snađu… U Istri!…»
Ova primjedba odnosi se upravo na Giuglielma Ferrera. Inače, 1904. godine je Nikola Pašić, tada ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije, boravio također u Rijeci i Opatiji.
Supilo je nastojao od Novog lista napraviti najvažnije novine na hrvatskom jeziku u Hrvatskoj i to mu je ubrzo uspjelo. Početkom 1904. godine list je počeo izlaziti i na sve blagdanske dane, a budući da je to bilo izvan uobičajene prakse, o događaju je riječki gradonačelnik Francesco Vio izvijestio mađarskog guvernera. Rezultiralo je time da je praktično udvostručena kaucija koju je Supilo morao položiti da bi novine mogle nesmetano izlaziti. Krajem iste 1904. godine Supilo je poduzeo još jedan radikalan potez te je od večernjih novina – koje preuzimaju vijesti iz drugih monarhijskih dnevnika – prešao na jutarnje izlaženje s najsvježijim vijestima. Time je zadao najjači udarac tršćanskom Il Piccolu, no nije bitno utjecao na položaj La Bilancie, najvažnijeg talijanskog glasila u gradu, s tradicijom od 1869. godine. Sve ozbiljne redakcijske poslove Supilo je odrađivao sam, maksimalno koristeći telefon kao način dobavljanja aktualnih informacija iz Beča, Budimpešte i Zagreba.
«U riječkom Caffe Grande (danas Gradska knjižnica) postojao je decenijama jedan jedini štamtiš. Oko tog stola sastajala se je stalno grupa riječkih Hrvata. Ni za najveće gužve nitko drugi, pa bio Hrvat, Mađar ili Talijan, nije se usudio sjesti za taj stol. Supilo je bio ovdje svagdašnji gost, rijetko kad po danu, ali zato stalno oko ponoći kad je svršio svoj telefonski razgovor s Peštom, jer je Supilo sve redakcijske poslove obavljao uglavnom sam te je mogao tek negdje u četiri ujutro leći na počinak. Dok su vladala mirna vremena stol je u te ure bio slabo posjećen ali je zato u burnim vremenima svaka stolica bila zaposjednuta i sve je čekalo njegov dolazak.
Važnije od samog događaja bio je njegov nadasve pronicav komentar: svakom političkom potezu znao je približno za uzrok i za svrhu…» ( Bonetić )
| 
Frano Supilo na magarcu u društvu braće Ružić, Gjura (gradonačelnika Sušaka), Viktor (bana Banovine Hrvatske), industrijalca Zvonimira i domara planinarskog doma Kronprinzessin Stefanie Adriana
|
Tijekom 1905. Supilo je prvi put boravio u Beogradu te je preko ranijeg riječkog gubernijalnog činovnika, doktora Edmunda Kohn-Horvatha, koji je u tom razdoblju radio u austrougarskom trgovinskom predstavništvu, došao i do petminutnog, uzaludnog, susreta s predsjednikom srpske vlade Nikolom Pašićem. Uplitanje u taj tip političkog djelovanja već dva dana kasnije donijelo je Supilu prvi put da njegovo ime osvane u tajnim izvješćima na stolu Goluchowskog, ministra vanjskih poslova Austro-Ugarske, ali i na stolu nadvojvode Franje Ferdinanda, drugog čovjeka Monarhije.
Sredinom kolovoza 1905. održan je u Dubrovniku sastanak opozicijskih zastupnika iz Dalmacije, Banske Hrvatske i Istre, kao priprema za konferenciju u Rijeci. U zajednički odbor ušla su između ostalog i dvojica starih Supilovih prijatelja: gradonačelnik Dubrovnika Pero Čingrija i sve utjecajniji Ante Trumbić.
Odbor se potom sastao u Opatiji, od 11. do 13. rujna, i na tom sastanku prihvaćen je Trumbićev prijedlog koji je išao za cjelovitom reorganizacijom Austro-Ugarske. U rujnu je, na sastanak sa Supilom i Trumbićem, u Rijeku došao i dr. Justh, predsjednik Ugarskog parlamenta.
Dana 2. i 3. listopada 1905. održana je u Rijeci, u velikoj, raskošnoj, freskama oslikanoj dvorani Narodne čitaonice na Korzu, plenarna konferencija pod predsjedanjem Pere Čingrije. Idejni začetnik Riječke rezolucije bio je Supilo, no kako nije bio saborski zastupnik, formalno nije sudjelovao u radu za razliku od dr. Melka Čingrije, njegova prijatelja iz školskih dana.
Ključni dijelovi teksta glase:
"Hrvatski zastupnici drže da su današnje prilike u Ugarskoj nastale uslijed borbe koja ide za tim da kraljevina Ugarska dođe postepeno do potpune samostalnosti. Hrvatski zastupnici smatraju tu težnju opravdanom već stoga što svaki narod ima pravo da slobodno i nezavisno odlučuje o svom biću i svojoj sudbini…"
Situacija je bila obrat u odnosu na 1848.-1849. godinu kad su Hrvati spašavali zaljuljanu Monarhiju u korist Beča, uništivši Lajosa Kossutha i mađarsku revoluciju. Sad su Hrvati pomagali Budimpeštu nasuprot Beča.
Pomoću riječke masonske lože Sirius Supilo je dogovorio sastanak hrvatske delegacije na čelu s dr. Perom Čingrijom i dr. Antom Trumbićem s najjačom mađarskom ekipom u grofovskom sastavu: Ferencz Kossuth (sin Lajosa Kossutha), Gyula Andrassy, Albert Appony, Geza Polony i Theodor Batthyany. Riječka rezolucija trebala je biti temelj promjenama Monarhije, no car Franjo Josip, shvativši njenu suštinu, na dan 19. veljače 1906., kad je trebalo doći do sastanka dviju delegacija u Rijeci, jednostavno je raspustio Ugarski parlament.
Supilo je postigao veliki uspjeh u politici nakon izbora koji su se održali od 3. do 5. svibnja 1906. godine, a koji su donijeli Hrvatsko-srpskoj koaliciji, učvršćenoj nakon Zadarske rezolucije (donesenoj 17. listopada 1905.), značajan uspjeh. Time je postao glavni ideolog, organizator i predlagač ljudi za ministarska mjesta u vladi Banske Hrvatske. Ovo je bio jedan od vrhunaca njegovog djelovanja, jer se o njemu moralo ozbiljno razmišljati u Beču, Budimpešti, Zagrebu i Beogradu.
I u tim trenucima Supilo je uvijek nalazio vrijeme za sebe i svoja mala zadovoljstva.
«U ponedjeljak Novi list nije izlazio te bi se Supilo znao i više sati zadržati u kavani, jer nije bio vičan da rano odlazi spavati. Ja (Niko Bonetić) sam onda bio momak i također nesklon ranom spavanju i tako sam mu činio društvo, katkad sam, a katkad s još nekim od nas mladih. U tim časovima rijetko kad se govorilo o politici: za to smo mi mlađi bili premalo kompetentni. Bilo je govora o putovanjima, o narodima, o gradovima i zemljama, a katkad čak i o modi i o ženama. Na tom polju imao je Supilo osebujan, rafiniran ukus i tako originalne, duhovite i pronicave nazore da je slušati ga bilo uživanje. A nikad mu nitko nije mogao dokazati ni najmanju avanturu, iako je predratna Rijeka bila plodno tlo za takve stvari…
Ljeti nije, dakako, bilo tih kavanskih razgovora, jer bi već u nedjelju ujutro Supilo nestao. Pravio je ekskurzije. Uvijek pješke i uvijek sam, ili se negdje kod Kantride sunčao i kupao po čitav dan. I čudnovato, nikad ga nisu njegove šetnje vodile na istok grada, nego uvijek na zapad. Učka gora i njezini obronci imali su za njega osobit čar.» (Bonetić)
Kao prvi čovjek Hrvatsko-srpske koalicije Supilo je imao stvarnu političku moć od svibnja 1906. do kraja 1908. godine. Politiku je vodio posve samostalno, često pregovarajući sa saveznicima i protivnicima u četiri oka, što je izazvalo dosta sumnjičavih komentara i među istomišljenicima. Neovisno od unutrašnjih trzavica, Hrvatsko-srpska koalicija pobijedila je na izborima u veljači 1908. godine. Tada je u Hrvatskoj bilo oko 48.000 birača - opće pravo glasa uvedeno je tek 1918. godine. Proglas upućen mađarskoj vladi od 20. ožujka iste godine bio je posljednji Supilov akt u ime Koalicije.
Poslije trideset godina austrijske okupacije Bosne i Hercegovine proglašena je 6. listopada 1908. aneksija, što je uzrokovalo velike napetosti i unutar države, ali i u odnosima sa Srbijom. U Beču je procijenjeno da je Supilo neprihvatljiva osoba na čelu Koalicije, pogotovo u kontekstu njegovih povezivanja s Budimpeštom i Beogradom. Ugledni bečki list Reich Post donio je tijekom jeseni 1908. godine šest nepotpisanih tekstova protiv mađarskog ministra trgovine Ferencza Kossutha i njegove Nezavisne stranke te Frana Supila, Svetozara Pribičevića i Edmunda Lukinića, trojice uglednih članova Koalicije. Supilo je bio optužen da prima novac iz Beograda i da održava veze s mađarskom opozicijom.
Prilično zamršena politička igra na najvišoj razini još se više zakomplicirala tekstom dr. Heinricha Friedjunga u bečkom listu Neue Frei Presse protiv Kraljevine Srbije i hrvatske politike. Friedjung je optužio Supila da je veleizdajnik i kao dokaz naveo i dvije publikacije o velikosrpskim planovima u Monarhiji. Supilo je tužio Friedjunga, no proces je išao protiv njega, pa je istupio iz Koalicije.
Supilov odlazak iz prostorije u kojoj je zasjedalo vodstvo Koalicije sve je ostavilo bez riječi, osim Svetozara Pribičevića, koji je od tog trenutka započeo otvoreno usmjeravati politiku Koalicije prema Beogradu – posve suprotno hrvatskim interesima.
Nakon niza pravnih bitaka te promjene odvjetnika, 22. prosinca 1919. godine Friedjung se povukao. Supilo je bio moralni pobjednik, no u stvarnosti posvemašnji politički gubitnik.
Upravo iz tog vremena sačuvano je dragocjeno svjedočenje Antuna Gustava Matoša, najutjecajnijeg hrvatskog književnika, ali i nemilosrdnog komentatora aktualnih društvenih događaja.
«Na Rieci posjetih gosp. Supila. Dva puta se s njim nađoh: prvi put u njegovom uredništvu, drugi put na ulici pred njegovom gostionom Campana, kraj luke… Razgovarasmo naravno o politici… Snaga i slabost Supilove politike je u tome što u politici nikad ne smeće s uma osobni momenat.
On ugarske političare osobno pozna, pa zato sva njegova borba nije drugo no osobna borba. Ideja on skoro i nema, kao ni stila. Shvaćajući političku borbu u prvom redu kao borbu osobnu, on je kao praktičar politički faktično snizio niveau našeg novinarstva, pošto je borbu ideja sveo na borbu ljudi, borbu misli na borbu strasti. Taj demokrat neuredne, gotovo plebejske spoljašnosti, u stvari nije vodio nikad otvorenu, demokratsku, nego uvijek zakulisnu, nedemokratsku politiku, vrlo neskrupuloznu, bez stalnih načela.
…Svoje uspjehe može gosp. Supilo zahvaliti realnim, neporecivim vrlinama: on je trijezan i on je marljiv kao pravi Primorac. Hrvatsku Rijeku pomaže već samom eksistencijom svog lista i širenjem hrvatskog jeftinog štiva proti talijanskome… Premda u Koaliciji, on nije ni u kojoj stranci. On sam je stranka…»
Matoševa je analiza odmjerena, iako mjestimično vrlo oštra. Ne želi izreći konačnu ocjenu o Supilu, jer uviđa da je njegova energija izuzetna, a da mu je politika jedina strast. Zamjera mu odviše čvrstu povezanost s grupom hrvatskih kapitalista oko brodarske kompanije Ungaro-Croata, kao i nagle i teško objašnjive političke zaokrete.
Godine 1911. Supilo je tiskao izbor svojih članaka iz Novog lista u knjizi Politika u Hrvatskoj.
U Rijeku je u veljači 1912. doputovao ugledni škotski povjesničar Robert Seton-Watson, kojeg je službeno dočekao ostarjeli Erazmo Barčić. Seton-Watson bit će najvažniji Supilov zagovornik u Londonu.
| 
Frano Supilo na karikaturi 1907.
|
U Rijeci se pred Prvi svjetski rat zbivaju sve važnije i važnije stvari. U to vrijeme je Bernardin Škrivanić, gvardijan kapucinskog samostana, nadmašio cjelokupno lokalno izdavaštvo na talijanskom jeziku svojom tiskarom i izdavačkom politikom Kuće dobre štampe. Napokon je Škrivanić odlučio pokrenuti katoličke novine i doveo je dva vrhunska mlada intelektualca: pravnika Petra Rogulju i doktora znanosti Rudolfa Eckerta - i posve promijenio intelektualnu atmosferu u autonomaško-antihrvatskoj-liberalnoj Rijeci.
Dnevnik je počeo izlaziti 8. prosinca 1912. godine kao Riječke novine, na četiri stranice velikog formata 44x60 centimetara.
«Najveći protivnik lista bio je Supilo. Taj genijalni no nesretni čovjek neprestano je udarao na svećenstvo, pa i Crkvu, i vjeru, i Krista. Bio je zatrovao već čitavo Primorje. No puštao je Riječke novine najprije na miru, kao i one njega. Ali kad su krasno napredovale, govorio je da su mu klerikalci ukrali i format i ime, budući da su se čitala ista slova, kad su se novine previle: Riječ (ke) Nov(ine) i Riječ(ki) Nov(i list). One su k tome bile tiskane na boljem papiru, pa su počele potiskivati Supila.» (Josip Badalić)
U stvari u tom trenutku u Rijeci su izlazile obje najtiražnije novine na hrvatskom jeziku u Hrvatskoj, u tiraži između 10 i 12.000 primjeraka. Supilo, koji je počeo gubiti trku s Riječkim novinama u pogledu tiraže, naglo je preokrenuo situaciju u svoju korist sa Svetom Johancom.
Pastirica Johanca Jeroušek napasala je krave kod benediktinki. Pročulo se da joj se događaju neobične stvari - da se pojedinih dana znoji krvlju, poput Krista. Uskoro je pobožan narod bio obuzet njenim čudom, a Riječke novine su o svemu detaljno izvješćivale. No, ispostavilo se da je sve prijevara. Ona je imala vrećicu s telećom krvi koji bi stiskala ispod pazuha, a krv bi potekla. To je Supilo iskoristio i nekoliko mjeseci redovito je optuživao kapucine da oni stoje iza cijele prijevare. No, ni Riječke novine nisu bile bez žalca, pa su izdale i brošuru Frano Supilo i sv. Johanca: Povijest jedne bezobrazne laži, a za 1. travnja 1914. donijeli su cinično-duhovitu vijest: Zaručna objava. Frano Supilo, Johanca Jeorušek – Zaručeni.
Na neki način u ove ozbiljno-neozbiljne rasprave uklapa se i jedna mala epizoda koju je od zaborava sačuvao veliki Supilov prijatelj i štovatelj dr. Niko Bonetić.
«Bilo je to tadanje nedjelje karnevala u Rijeci. Onaj stari talijanski običaj karnevalskog veselja na ulici bio je i u samoj Italiji već na umoru. I u Trstu ga nije bilo. Jedino u Rijeci, gdje su mađarski došljaci unijeli novu, raskalašeniju notu u te saturnalije, karneval je još bio u punom jeku. Na Korzu je te nedjelje bilo svijeta da se nije moglo prolaziti; lokali puni maski i dima, muzike i buke. Dosadila mi buka i potražih mira u jednoj kavani gdje nije bilo muzike, u Caffe Schenk ( na mjestu današnje zgrade Euroherca ). Kavana prazna, jedini gost – Supilo, a čita neku knjigu. Kad opazi mene spremi knjigu u džep.
-Da nije kakva državna tajna, upitah ga u šali – ili kakva zabranjena knjiga?
Supilo mi pruži knjigu i čitam joj naslov: Stotinu načina za pripremu rižota.
-Pa zar se vi razumijete i u kuhanje?
-Da li se razumijem? To je jedina stvar u koju se ja razumijem. Trebao sam biti kuhar a ne političar.» (Bonetić)
Prvi svjetski rat neminovno se približavao. I u Rijeci je uslijedio upozoravajući prolog.
U ožujku 1914. Riccardo Zanella, militantni protalijanski autonomaš, izabran je za gradonačelnika. Nezadovoljan time guverner Wickenburg organizirao je lažni atentat na samog sebe, bombom koja je eksplodirala ispred Guvernerove palače, a za sve je optužio Zanellu. To je bio dobar izgovor caru Franji Josipu da ne potvrdi njegov izbor, shvaćajući da su riječke autonomaško-liberalne ideje opasne za cijelu, vrlo složenu Monarhiju. No događaji su pretekli ostarjelog monarha.
U Sarajevu je 28. lipnja 1914. godine ubijen prijestolonasljednik Franjo Ferdinand i Europa je naglo došla do kraja tzv. dugog XIX. stoljeća.
Supilo je shvatio da sve postaje neusporedivo ozbiljnije i da bi i sam mogao biti među prvim žrtvama režima koji klizi u rat, pa je 14. na 15. srpnja neprimjetno napustio Rijeku. Objavio je da je krenuo na ljetni odmor, no ubrzo je prešao u tada još neutralnu Italiju. Za njima je vlast objavila tjeralicu tek u studenom. Njegov Riječki novi list tiskan je po inerciji do kraja 1915. godine, kad je državnim dekretom ukinut.
Prvo što je Supilo napravio kad je stigao u Veneciju bilo je da rasporedi gotovinu u pet različitih banaka i tako si osigura financijsku budućnost u nesigurna vremena. Upravo to je i naglasio u pismu Nikoli Pašiću, svom glavnom, ponekad vrlo udaljenom sugovorniku u svim pokušajima da se iskoristi veliki ratni sukob za rušenje Austro-Ugarske i formiranje Jugoslavije. Pri tome je Supilovo mišljenje o Pašiću išlo iz krajnosti u krajnost. Ono je najviše zavisilo od stanja u Jugoslavenskom odboru, utemeljenom u Londonu 30. travnja 1915., koji je okupljao političare izbjegle iz Monarhije na Zapad.
| 
Zgrada na Sušaku, Strossmayerova 5, u kojoj je uređen i tiskan prvi broj Novog lista.
|
Supilo je polazio od interesa Hrvatske, a Pašić je imao samo jednu ideju –kako doseći granice zamišljene Velike Srbije bez obzira na zapreke i cijenu. Nalazeći se na čelu srpske vlade tijekom Prvog svjetskog rata uspio je u pregovorima osigurati potpunu srpsku dominaciju. Sve to rezultiralo je formiranjem Kraljevine SHS 1. prosinca 1918. godine, uz ključnu pomoć Svetozara Pribičevića.
Upravo stisnut između Pribičevića, koji ga je izgurao iz Hrvatsko-srpske koalicije, i Nikole Pašića, koji ga je nadigrao preko Trumbićevog Jugoslavenskog odbora, Supilo završava kao najtragičnija figura i cijeli njegov život slama se u vremenima koja su lomila milijune ljudi.
Prvi susret Nikole Pašića i Frana Supila, u Beogradu 1905., trebao je biti upozorenje da se njih dvojica nikad zaista neće razumjeti. Pašić, koji je znao sve o njemu kao pravaškom novinaru koji je stvorio Crvenu Hrvatsku i Novi list, pravio se, kao i često u razgovorima, prilično nevješt:
«A, vi ste iz Fijume? Poznam ja Fijumu, lepo mesto. A Abacija? Bio sam ja u Abaciji. A vi ste novinar? Pa lepo vidim mladi ste… Jest, da, ovaj Fijuma, Abacija…» i otpratio ga je do vrata a da mu nije dao priliku za bilo kakav ozbiljniji razgovor.
U osnovi, iako su vodili znatno duže i ozbiljnije razgovoru u Nišu 1915. godine i izmjenjivali dopise tijekom rata, Pašić je jednostavno ili koristio Supila, u pitanjima u kojima su imali slične nazore, ili ga diskretno izigravao kad su se sukobljavali oko bitnih sadržaja ujedinjenja i budućeg političkog ustroja Jugoslavije. Ne iznenađuje da je Nikola Pašić postao najmoćniji političar novostvorene Kraljevine SHS i to ostao sve do smrti 1926. godine, a da je drugi najmoćniji političar prvih godina bio Svetozar Pribičević. Uz njih je, uglavnom kao alibi, bio i Ante Trumbić, koji je za Jugoslavenski odbor potpisao Krfsku deklaraciju 20 srpnja 1917. i bio kasnije nagrađen ministarstvom vanjskih poslova novostvorene države.
Ipak, Supilu kao izvanvremenska utjeha ostaju snažne podrške Seton-Watsona i Wickham-Steeda, dvojice tada najutjecajnijih britanskih povjesničara i publicista koji su se bavili Balkanom. Supilova ostavština su i njegove sljedeće misli:
«Hrvatska je jedna od najstarijih, ako baš ne i najstarija država u Europi. Kontinuitet hrvatske države datira od sedmog vijeka bez prekida. Istina je da je taj kontinuitet ponekad plamsao samo kao baklja, a zatim su austrijske i mađarske spletke, pritisci i prijevare zadržavali njegovu snagu, stvarajući je sve manjom, tako da joj sada ostaje samo malo od njene državne suverenosti. Ali luč te državne suverenosti, ako je i postala jedan žižak, nikad se nije ugasio sve do danas…»
Ovo je bila istina 1916., a istina je i 2007. godine. Iz Supilovog pepela pohranjenog u Dubrovniku ipak je proplamsala nova vatra...