Dok sam se lijepom i ravnom cestom Istarskog ipsilona približavao zapadnom predgrađu Pule, zabrinuto sam promatrao nebo presvučeno sivim oblacima. Zar je moguće da će nakon jučerašnjeg lijepog dana kiša i jugo spriječiti naše ronjenje? A pothvat koji me čekao bio je zaista uzbudljiv – pozvan sam da napokon zaronim na pravu olupinu jedne podmornice! Čemu takvo uzbuđenje oko jedne olupine? Zato što su me u proteklih dvadesetak godina mnogi ronioci obasipali uvjeravanjima kako znaju za lokacije potopljenih podmornica, ali uvijek bi se ustanovilo da se radi o “lažnoj dojavi”, kojom je neozbiljni kolega pokušao privući pažnju i divljenje u ronilačkim krugovima. I tako do danas nisam uspio svojim očima vidjeti niti jednu olupinu neke podmornice.
| 
Talijanska podmornica MEDUSA u plovidbi.
Podmornica MEDUSA porinuta je u more 10. prosinca 1931. u talijanskom brodogradilištu C.R.D.A. Monfalcone. U službu Ratne mornarice uvrštena je 25. rujna 1932. Istisnina joj je iznosila 666 t nad vodom, odnosno 810 t pod vodom, bila je dužine 61,50 m i širine 5,65 m. Pokretala su je dva diesel-stroja FIAT/C.R.D.A. od po 1250 KS, a za podvodnu vožnju dva elektromotora od po 800 KS. Postizala je brzinu od 14 čv. u nadvodnoj, odnosno 8 čv. u podvodnoj vožnji. Naoružanje se sastojalo od 6 torpednih cijevi kalibra 533 mm, jednog topa od 102 mm i dvije protuavionske strojnice. Posada je brojila 4 časnika i 32 dočasnika i mornara.
| |
Naravno, to nikako ne znači da nema potopljenih podmornica u Jadranu. Naprotiv, povijesni podaci govore da je u dva svjetska rata u vodama Jadrana stradalo dvadesetak podmornica svih zaraćenih strana. No njihova mjesta potonuća obično su bila daleko od obale ili na velikim dubinama, i stoga su dugo ostajala tajnom. Međutim, informacija o novom nalazu blizu Pule ovaj put imala je neku osnovu. Zapravo, već se više mjeseci “šuškalo” u ronilačkim krugovima da je blizu Pule pronađena olupina podmornice, ali da je nalaznici-vlasnici nekog ronilačkog centra ljubomorno drže u tajnosti kako bi tamo vodili “svoje” goste. Sreća ih je ipak brzo napustila.
Prije nekoliko dana uzbuđeni poziv starog prijatelja i istraživača olupina Dorijana Mohorovića zapalio je moju maštu: Iskusni ronilac Igor Jelić iz Pule i njegovi prijatelji tvrde da su uz pomoć nekog ribara pronašli tu olupinu! I još nešto - snimili su je video kamerom! Naredne večeri već smo se svi okupili u mom stanu i pregledavali snimljene kadrove na kojima se raspoznavao tamni čelični trup okruglog presjeka, mjestimice dosta oštećen. Nije bilo sumnje – radi se o podmornici, ali - o kojoj? Povijesni podaci koje sam pregledao bili su prilično konfuzni. Naime, na samom kraju Prvoga svjetskog rata njemačke su posade same potopile ispred Pule sedam podmornica kako ne bi pale u ruke pobjednicima (bile su to podmornice U 47, U 65, U 73, UB 48, UB 129, UC 25, UC 34 i UC 53). Između dva rata Talijani su izvadili neke od njih, a poslije Drugog svjetskog rata neke je izvadio i Brodospas. U Drugom svjetskom ratu u vodama oko Pule potonula je 1942. godine talijanska podmornica MEDUSA, a u rujnu 1943. nastradala je i jedna mala podmornica tipa CB. Podaci iz monografije Brodospasa također nisu sređeni, pa se iz svega nije moglo sa sigurnošću zaključiti koje su podmornice bile izvađene. Ipak, nekako sam sumnjao da bi se moglo raditi o MEDUSI.
Preostalo je dogovoriti ronilačku akciju u kojoj bi se olupina bolje pregledala kako bi se pronašao neki osobit detalj što bi pomoglo ustanoviti o kojoj se podmornici radi. Krenuli smo čim je vrijeme dopustilo.
| 
Ronilac pažljivo pregledava trup podmornice ne bi li pronašao neki trag koji bi pomogao u otkrivanju identiteta. Velika je vjerojatnost da se na fotografiji nalazi olupina Meduse, podmornice potopljene 1942. godine.
|
Prve kapi kiše ispratile su nas na more koje je, začudo, odlučilo ostati mirno. Iz kampa Stoja do pozicije treba samo nekoliko minuta, i naš je gumenjak uskoro usporio. Igor je pažljivo pratio konture dna što se ocrtavalo na dubinomjeru dok nas je GPS uređaj navodio na zacrtanu poziciju. Uskoro je dubinomjer “napipao” neku uzvisinu na dnu i preko boka je odmah bačeno sidro kako bismo se zakvačili na samu olupinu. Dubinomjer je pokazivao 38 metara. U rekordnom roku svi su bili spremni za uron. Nismo ni osjetili hladnoću mora koje se u ovim travanjskim danima još nije stiglo zagrijati.
Dok sam uključio fotoaparat, namjestio bljeskalice, provjerio sat, računar i drugu opremu, ostali su mi već skoro nestali iz vidika. Nekoliko jačih zaveslaja perajama i već sam im za petama. U dubini se ne nazire dno iako smo prošli dvadeset metara. Tek na tridesetak metara dubine ispod mene iz polutame izranja neki veliki predmet. Spustivši se ravno na njega, usprkos slabe vidljivosti od samo 4-5 metara, zamijetio sam da je to zaobljeni trup podmornice. Djelomice gladak, a mjestimično obrastao žutim i narančastim spužvama. Plivajući uz trup nailazimo na mjesto gdje je prekinut. Oplata je rastrgana, a u mračnoj unutrašnjosti naziru se razne cijevi, dijelovi opreme i pregrade. Obišavši drugu stranu trupa naišli smo na debelu čeličnu užad s omčama na kraju koje su bile provučene ispod trupa, kao da je netko pokušao podignuti trup na površinu. Plivajući u suprotnom smjeru nailazimo na mjesto gdje se trup koso prekida, a rastrgana oplata izvrnuta je djelomice prema van. U donjem dijelu trupa zamjećujemo dva velika pravilna predmeta, postavljena jedan uz drugi. Prišavši bliže ustanovili smo da se radi o dva diesel-motora, čije su osovine ventila i “klackalice” još dobro očuvane. Između motora pažljivo izviruje veliki hlap, a u cijevi nedaleko od trupa skriva se veliki ugor. Nismo vidjeli osovine koje vode prema propelerima niti drugih predmeta iza motora.
Na mjestu gdje je trup presječen, prepoznaje se osobita konstrukcija podmornice, s posve okruglim unutrašnjim (tzv. “suhim”) trupom i vanjskim “mokrim” trupom, koji je mnogo većeg promjera. U suhom trupu bili su smješteni upravljački uređaji, strojarnica, centrala i prostori za boravak posade, dok su u vanjskom (mokrom) trupu bili smješteni balastni tankovi i druga oprema. Na gornjem dijelu trupa naišli smo na nekoliko granata, koje je vrijeme slijepilo za podlogu. Sigurno su bile pohranjene u nekom od vanjskih (nepropusnih) spremišta koje je u međuvremenu istrunulo. Kalibar im je 102 mm, dakle, za top talijanske proizvodnje, što već jasno upućuje da se radi o talijanskoj podmornici. Nešto dalje, na gornjem dijelu trupa koso je postavljen okrugli otvor, kojemu nedostaje poklopac. To je bio otvor za ukrcaj torpeda u krmeni prostor. U skučenom prostoru podmornice torpeda su se odmah punila u torpedne cijevi, dok su pričuvna torpeda obično visjela iznad kreveta posade! Na vanjskom trupu još se vide okrugli otvori za pražnjenje vode prilikom izranjanja. Njihov osobit oblik također upućuje na talijanski tip. No ipak sam malo razočaran. Nema tornja, nema torpednih cijevi... Dio trupa kojega smo pregledali predio je strojarnice, dužine je oko 22 metra, a budući da je cijela podmornica dužine oko 60 metara, znači da drugi dio ili dijelovi podmornice leže negdje drugdje! Pretražili smo široko područje oko podmornice, ali nismo pronašli nikakav drugi trag.
| 
Na mjestu gdje je trup podmornice prekinut, zjapi veliki otvor djelomice zakrčen polomljenim dijelovima konstrukcije. Na Medusi osim posade plovili su 6 nastavnika i 21 kadet podmorničke škole. Eksploziju torpeda koji je prepolovio Medusu preživjeli su samo dvojica mornara.
|
Poslije našeg ronjenja slijedile su usporedbe s nacrtima, a stručni pregled olupine obavili su i hidroarheolozi Ministarstva kulture. Raspored otvora na trupu, položaj motora i drugi detalji uglavnom odgovaraju nacrtima podmornice klase ARGONAUTA kojoj je pripadala i MEDUSA, ali bit će potrebno još ronjenja da se izmjere dimenzije olupine kako bismo točno utvrdili o kojoj je podmornici riječ. Danas, dakle, još ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je MEDUSA pronađena, no vjerojatnost da se radi o njemim ostacima za sada je vrlo velika.
Priča o MEDUSI koju smo sastavili iz raznih izvora tužna je i, kao i mnoge druge, primjer je besmislenosti rata koji je uzrokom mnogih osobnih tragedija.
MEDUSA je od proljeća 1941.g. plovila u sklopu flotile Podmorničke škole u Puli.
Dana 30. siječnja 1942. ujutro isplovila je na još jednu školsku plovidbu prema Kvarnerskom zaljevu. Osim posade, na njoj je bilo 6 nastavnika i 21 kadet Podmorničke škole. Oko podneva, kada se MEDUSA nalazila u Kvarneru, u blizinu rta Kamenjak doplovila je britanska podmornica THORN, koja je već duže vrijeme boravila na Jadranu. Oko 14:30 h zapovjednik THORNA je kroz periskop zamijetio talijansku podmornicu koja je na povratku iz Kvarnera plovila uzduž obale prema Puli. Postavivši se u položaj za napad, THORN je ispalio lepezu od 4 torpeda. Na tornju MEDUSE u tom se trenutku nalazilo 8 ljudi. Opazili su tragove torpeda, ali prekasno. Tri su torpeda promašila, ali četvrti je pogodio MEDUSU otprilike po sredini. Od strahovite eksplozije svi s tornja odbačeni su u zrak, da bi potom pali u more. Podmornica je odmah potonula. Na površini je ostalo plivati četvero živih, od kojih su trojica bila ranjena, među njima i zapovjednik Enrico Bertarelli. On je, iako ranjen, držao drugog ranjenika na površini sve dok nije pristigao čamac koji se našao u blizini. Usprkos naporima spasitelja, zapovjednik Bertarelli i jedan mornar su preminuli, dok su druga dvojica spašena.
| 
Ronioci istražuju okrugli otvor na gornjem dijelu trupa koji je služio za krcanje torpeda. Otvor je koso postavljen u odnosu na palubu tako da omogući lakši ukrcaj torpeda, koji se obično obavljao pomoću posebne dizalice što se za tu priliku montirala na palubi.
|
U Puli se brzo proširila vijest o nesreći. Pokrenuta je akcija spašavanja, na čelu s kapetanom fregate Ginocchiom, zapovjednikom Podmorničke škole. Iz luke su isplovili brzi čamci, torpiljarke INSIDIOSO, AUDACE, CALATAFIMI i T3 te podmornice MAMELI i OTARIA kako bi što prije došli na mjesto nesreće. Postojala je nada da je netko preživio. Ronioci su pregledali trup podmornice i ustanovili da je skoro prekinuta u visini tornja. Iz unutrašnjosti krmenog dijela trupa dopirali su udarci metalnim predmetima, a morzeovim signalima iznutra dali su do znanja da je u trupu zarobljeno 14 preživjelih. Svi grozničavi pokušaji nisu, nažalost, urodili plodom jer podmornica nije na vrijeme mogla biti podignuta na površinu. Nesretni podmorničari, a među njima i mladi kadeti, ugušili su se prije nego što je dizalica uspjela podignuti taj dio trupa do površine.
Ostale detalje spašavanja nismo do danas uspjeli saznati. Da li je trup ipak bio podignut, pa nakon vađenja tijela članova posade ponovono spušten na dno, ili je ispao prilikom dizanja s dna, ostaje zagonetkom. Možda će odgovor dati arhivski dokumenti ili knjige koje tek trebamo pronaći. U svakom slučaju, olupina MEDUSE bit će zanimljivo odredište za ronioce. Ona je spomenik svim podmorničarima koji su izgubili svoje živote u okrutnom vrtlogu rata, pa kada jednom zaronite na MEDUSU, sjetite se i njihove tragedije.
LITERATURA:
Teucle Mineghini: Cento Sommergibili non sono Tornati” (via Igor Jelić)
Aldo Fraccaroli: Italian Warships of World War II