Ako je točno da je rock zvuk ulice, kako su ga definirali teoretičari pop-kulture, misleći na grad i gradski asfalt, neće pogriješiti onaj tko se na takvo određenje nadoveže, pa i učini korak dalje, definirajući riječki rock povelikim dijelom kao zvuk industrijskog lica grada, kao kolektivni soundtrack njegovih industrijskih pogona. Onih istih što su već u 19. stoljeću moćnom gestom zauzeli gradski obalni pojas i do današnjih dana ne puštaju ga iz čvrsta stiska. Soundtrack je to urbanog krajolika kojim dominiraju brodograđevni navozi, lučke dizalice i skladišta, tvornički dimnjaci, energetski objekti, prepletene željezničke šine.
Taj krajolik ne treba u Rijeci tražiti, svoga tražitelja on lako nalazi sam. Gdje? Primjerice, u nekadašnjoj zapadnoj gradskoj industrijskoj zoni (pogled na tu djelatne industrijske objekte upozorava da izraz „nekadašnjoj“ valja shvatiti elastično), tom području što se proteže obalnim pojasom od Mlake sve do Kantride. Preciznije, od raskrižja na Mlaki, kojim caruje visoki svjetionik, do tvorničke „žice“ Brodogradilišta 3. maj.
S obzirom na tako čvrstu sponu Riječana i industrijskih eksterijera, ne treba čuditi što su se mnogi među njima našli i u gradskim industrijskim interijerima, kaleći u njima profesionalno vlastitu radnu etiku. S koliko uspjeha, pitanje je koje prepuštamo njima. Nas zanima nešto drugo – je li istina da se neglazbene alatke u njihovim rukama tako često smjenjuju s glazbenim da im, u radno-artističkom žaru, znaju zamijeniti funkcije? Pa u naletima kreativnosti čekići i francuski ključevi postaju glazbeni instrumenti, kojima se zanimljive zvučne slike mogu stvarati i na radnom mjestu? Također, kao što to sredinom osamdesetih svjedoči slučaj riječke formacije Transformatori, takve „instrumente“ koristiti u procesu uobličavanja vlastita artističkog profila benda?
Odgovor je da. I dokaznog je materijala za taj zločin mnogo.
"Rafiniranje" rocka
Krenemo li u njegovo prikupljanje na potezu od Mlake do Kantride, najprije je zaviriti u Rafineriju nafte.
Tu za rukav vuče primjer grupe Transmisia, alter benda kojeg s Rafinerijom veže radni odnos jednog od njegovih osnivača, gitariste Roberta Pausa. Transmisia je riječki proizvod diskografski i koncertno prihvaćen izvan domicilnih granica. Njezini albumi Minching Machine, Dumbshow i Frigid Prose objavljeni su tijekom devedesetih u katalozima diskografskih tvrtki Wide Records i Invisible Records (potonju vodi Martin Atkins, bubnjar Kiling Jokea). O grupi je pisao New Musical Express, svirala je kao predgrupa visoko rangiranom kanadskom alter bendu NoMeansNo. Paus 2000-tih djeluje u industrial grupi FOF.
Drukčiji zvuk njeguje gitarist Miro Vidović, pokretačka snaga grupe En Face. Ako Rafinerija ima svog hit makera, onda je to Vidović. Radiofonične uspješnice Sve se mijenja, U krilu mjeseca, Kad prestane kiša i druge dragulji su svog žanra, premda je En Face ponajviše poznat po uspješnici S dlana Boga pala si, ostvarenoj u vokalnoj suradnji s Damirom Urbanom.
| 
Lučke dizalice na omotu koncertnog albuma grupe Grad, snimljene u trenutku razmišljanja kako podići tamniji, teži dio riječke rock scene do statusa koji mu pripada
|
Iz istog je tvorničkog, ali različitog žanrovskog okružja gitarist Orijen Modrušan, autorska udarna igla skupine Grad tijekom svih poglavlja njezine biografije. U doba mirovanja matične ekipe, Modrušan je svirao u alternativnoj skupini Regoč, također u Letu 3. Uz Grad je dijelom vezana i biografija Zorana Žmirića. Bas u njegovoj ruci grmio je na Gradovu albumu Planet majmuna 1999, također u bendovima Sestre, Laufer i Grč. Robert Paulić izvan Rafinerije gitaristički "rafinira" zvuk skupine Metrobolik. S koliko uspjeha, podsjeća skladba Kada noć padne na grad, s prvog albuma grupe, godine 2003. najslušanija hrvatska skladba Radio Rijeke. Paulić je ujedno urednik glazbenik internetskog portala Ri-rock.com, jedinstvenog gradskog portala te vrste u Hrvatskoj. On od 2004. uspješno brodi na valu zanimanja šire i mlađe populacije za riječkim zvukom, dobrim dijelom ga i potičući.
U generacijski šaroliku popisu imena koji službenu vezu s Rafinerijom preljubnički opstruiraju rock'n'rollom nalaze se također: Ranko Haramija (Uragani), Mario Fićor (VIS Kristali), Zlatko Anić Jack (VIS Elektroni), Vanja Brkarić (Henrik III), Renato Ivančan (Beta Centaury), Mladen Barač (No 1), Emil Žauhar (Termiti, Kaos), Lorin Zović (Tadaima), Roko Katalinić (PXA, FOF, Underground Sky), Sanjin Dimevski (Psi)... Nije manje zanimljiv popis povremenih rafineraca, točnije radnika kooperantskih tvrtki u Rafineriji, koji npr. uključuje Dušana Ladavca Pjera (Paraf, Let 3), Deana Škaljca (Grad), Vladu Simčića Vavu (Laufer, Mone).
Industrija crnog zlata može biti i izravnom muzom, o čemu svjedoči album Peace (1994.) Leta 3, gdje je objavljena skladba znakovita naziva Nafta. Nadrealan tekst uključuje stihove: „Stari spremnik je bio trul i klimav, pa je tata pljusnuo kroz okno / saživio se s naftom i nestao u njoj / tko zna tko se sve vozio na tatu / kapi zvone ding dong, kap po kap ding dong“. Pjesnikova poruka? Neka pristiže bez naše intervencije, sama, kap po kap...
Novi kolektivizam u Torpedu i 3. maju
Na samom završetku Baračeve ulice prostor je nekadašnje tvornice torpeda. To mitsko mjesto riječke industrijske i tehničke svijesti, čije su proizvodne hale odustale od prvotne funkcije u doba hrvatskoga tranzicijskog „čuda“, početkom novog milenija otvorilo je vrata u tom prostoru dotad neviđenoj vrsti djelatnika. Dakako, ako ne računamo fazu koja je tomu prethodila, kada su njenim redovnim zaposlenicima bili pojedinci kao Zoran Štajduhar Zoff, spiritus movens art brut skupine Grč. Zoff je tu prikupljao umjetničku inspiraciju obavljajući strojomehaničarske poslove. Ili Borisa Sarajlića, koji je oduševljenje radom u metalnoj industriji unio u vokalne dionice heavy metal benda Dr. Steel.
Tišina ugaslih proizvodnih hala tvornice torpeda prekidana je 2003. Festivalom nove umjetnosti FONA, sljedećih godina i rockerskim glazbeno-scenskim događanjima organiziranim u sklopu Riječkih ljetnih noći, rame uz rame s akcijama koje su promovirale klasične i šlagerske note. Tako su tu 14. srpnja 2006. Urban & 4, inspirirani životom i radom Nikole Tesle, upriličili hi tech spektakl Tri čvora na trepavici, u suradnji sa simfonijskim orkestrom Alana Bjelinskog. I slovenski stroj Laibach na istom se mjestu 5. srpnja 2008. došao suočiti s lokalnom borbenom jedinicom naoružanom klasičnim instrumentarijem, točnije asimilirati njezine tehničke i ine sposobnosti u svoj kolektiv. Borgovski rečeno, svaki otpor bio je uzaludan.
Nešto miroljubiviji pristup pokazala je riječka ženska vokalna skupina E.N.I. Uzdižući barjakom visoko vrijednosti feminilnog kolektiva, ona je u hali Torpeda snimila spot za temu Oči su ti ocean.
| 
Dio instalacije za nastupe u Harteri, montiran prije nego što će glazbeni prostor preuzeti Klub ljubitelja buke
|
Kompleks tvornice torpeda poslužit će i kao sjedište Kluba ljubitelja buke, zagovornika i realizatora projekta prenamjene prostora bivše Tvornice papira u kulturni centar mladih, uključujući organiziranje Festivala Hartera.
Brodogradilište 3. maj? O njemu na prvom albumu Parafa govori tema Perspektiva („U treću brodsku štivu, došli smo piti pivu / za naše brodogradilište, izgradili smo zabavište / osam sati šljake, pa odmor za junake / velik je to pomak, raditi uz plesni korak / mi smo disko bend, mi smo devo bend“). Ironijski odmak od (fordističke) proizvodne trake? Ili je riječ o čitanju diskografske industrije zabave kao alatu za proizvodnju daljinski upravljana, unificirana, time i dehumanizirana ljudskog materijala? Podatak da je u 3. maju kraće vrijeme radio Zoran Prodanović Prlja, vokal Leta 3, možda je u vezi s činjenicom da su scenografiju videospota za skladbu Dijete u vremenu Letovci potražili upravo u tom pogonu. A za temu Tazi, tazi u istu svrhu iskoristili golem dok Brodogradilišta Viktor Lenac. Uz Prlju, radno je odijelo u 3. maju svakodnevno oblačio Marko Bradaschia. Tu se profesionalno bavio računalima, u riječkim grupama Fancy Lazy i Urban & 4 uzimao je u ruke bubnjarske palice.
Istovjetna priča mogla bi se ispisati preskačući pogledom preko „žice“ industrijskih pogona izvan zapadne gradske industrijske zone. Tvornica Rikard Benčić, primjerice, u jednom je trenutku bila radno mjesto tokara Damira Urbana, prije nego što će on zapjevati u Lauferu te grupi Urban & 4, također radno mjesto Roberta Dumenčića, bubnjara Termita.
Band-aid protiv, žene za
Vlada li na relaciji gradska industrija – dečki i cure s gitarama uvijek suglasje? Ne bi se reklo. Pogotovo znajući tko su glavni protagonisti ekološko-medijske prosvjedne akcije Zvuk za zrak, što ju je 1988. realizirao riječki band aid Ri-val. Zbijeni u redove eko pokreta otpora, bili su to članovi grupa Let 3, Grad, Paraf, Grč, Cacadou Look, Idejni nemiri, Ogledala, Fit, Dr. Steel, Yersey, Denis & Denis, VIA Viktor Kunst, Excess, Porko Dio, Fiume, također Meri Trošelj i Pero Lovšin iz ljubljanskih Pankrta. Dokazujući da se može medijski djelovati suprotno od sustava i u doba tzv. socijalističkog mraka, deficitarnog demokratskim ozračjem, akcija je iznjedrila extended play Zvuk za zrak, s temama Učinimo nešto i Ne za N.E. I riječki rockeri, jasno, žele udisati tvorničkim dimnjacima neuprljan zrak.
| 
Lijepo lice prerade nafte na Mlaki, s rafinerkama iz Putokaza (snimila Mare Bratoš)
|
Ipak, iz akcija poput te ne bi trebalo izvlačiti jednostrane zaključke. Prilog tomu pruža ženska vokalna skupina Putokazi. Pripremajući 2004. trip hop album Androida, Putokazi su promidžbene fotografije za taj projekt odlučili snimiti u starom pogonu riječke rafinerije na Mlaki. Industro-motivi zabilježeni tom prigodom našli su se ujedno na plakatu koji je najavljivao nastupe Putokaza, te na omotu DVD izdanja objavljenog 2006. u povodu 20. obljetnice djelovanja skupine.
Hartera u rukama Strašnih Riječana
Razlog više za naglašavanje pozitivnih spona na relaciji riječka industrija – riječki rockeri krije se pod nazivom Hartera.
Hartera je ključni pogon nekadašnje istočne gradske industrijske zone, koja se protegnula od Školjića duboko u kanjon Rječine. S takvim statusom u svijesti Riječana, ne čudi što je izrasla i u jedan od ključnih simbola impresivne priče o nekadašnjoj industrijskoj Rijeci. Početkom 21. stoljeća, na samo desetak minuta hoda od gradskog središta, Hartera je dovoljno blizu i dovoljno daleko da po gašenju pogona započne vlastito prerastanje u nešto treće, u oazu omladinske urbane kulture. S aktualnoga, postindustrijskog stajališta, prirodan proces.
Tragom toga, riječ Hartera je u najdužoj, prvoj fazi domaći, čakavski izraz za tvornicu koja je pokazivala snažne proizvodne mišiće sve od početne radne sekvence u prvoj polovici 19. stoljeća do devedesetih godina 20. stoljeća, kada je zauvijek zaustavila strojeve, u međuvremenu se upisavši u kolektivnu memoriju grada kao jedan od krucijalnih pogona. Početkom 2000.-ih izraz Hartera značenjski evoluira, te je sve češće u optjecaju kao ime novoutemeljena rock festivala.
Proces se čini logičnim: nakon inicijative gradske administracije za prenamjenom prostora ugasle tvornice 2004., odnosno kupovine trećine njezina prostora u jesen te godine, osniva se Klub ljubitelja buke, koji se prihvaća projekta Hartera kao projekta revitalizacije dojučerašnjeg industrijskog u multifunkcionalan kulturni prostor za mlade. Da bi se okruženje senzibiliziralo za ono što je službeno nazvano Kulturni centar mladih Hartera - prostor je duže od stoljeća i pol bio isključen iz svijesti građana, rezerviran isključivo za proizvodne aktivnosti, pa ga je valjalo iznova ucrtati na mentalnu mapu grada - Klub ljubitelja buke d.o.o. (čine ga arhitekti Idis Turato i Saša Randić, medijski strateg Ivan Šarar, glazbenik Damir Martinović Mrle i diskograf Goran Lisica Fox) odlučio je pokrenuti festival Hartera. U istoimenom prostoru. U dijelu tvornice znanom kao hala Marganovo, na najudaljenijoj točki kompleksa, najdublje uvučenoj u kanjon Rječine.
| 
Nije Proizvodni odjel Tvornice Rikard Benčić, već bend Transformatori s inspiracijom u rukama (snimio Nikola Petković)
|
Već prva Hartera, organizirana 6. svibnja 2005., pokazala se kao jedan od dva najmnogoljudnija riječka festivalska rock-događaja dotad. Kao i na 25. Ri rocku, održanom u Dvorani mladosti 2003., pozivu organizatora odazvalo se šest tisuća pop-glazbom inficiranih duša. Ipak, valja imati na umu kako se taj broj posjetitelja na Marganovu našao u kvadraturom osjetno manjem prostoru. Samo po sebi simbolički značajno, prvo okupljanje u Tvornici papira inicirano kulturnim događanjem uspješno je položilo ispit, pored ostalog zahvaljujući autorsko-izvođačkim imenima s hrvatske i ex-jugoslavenske scene, poput Laibacha, Leta 3, Urbana & 4, TBF-a, Eyesburnea, Fathera, One Piece Puzzlea. Usporedni podij ozvučili su plesnim ritmovima DJ šamani iz Berlina, Beograda i sa slovenskih strana, a ni riječke snage tog profila nisu htjele zaostati.
S koncertnim vjetrom iz Hartere u leđa, a i ne samo nje, riječki NU metal bend Father tu će godinu okruniti albumom prvijencem Inspirita, da bi listopada sljedeće godine uslijedila prva turneja Fathera, ujedno prva turneja nekog riječkog izvođača na britanskom otočju, koja je uključila nastupe u 14 gradova. One Piece Puzzle će se prikloniti nešto kraćem koraku, do Pule, gdje će 2006. postati pobjednici Art & Music Festivala. Na pulskom festivalu dvije godine potom pobijedit će i riječki dvojac Klaus, nedugo prije nego što će i sam nastupiti na recentnom izdanju Hartere.
Festival Hartera 2 usmjerio je lipnja 2006. kompas u ponešto drukčijem smjeru, stavljajući naglasak na gradsku demo scenu. Tragom takve koncepcije, kao popratan projekt Festivala, ugledao je danje svjetlo kompilacijski album Strašni Riječani. Bio je to prvi ambiciozniji presjek gradske scene nakon skoro dvadeset godina, od 1987., kada je objelodanjeno kultno LP izdanje Rijeka–Paris–Texas, također audiokazeta Ritam promjena (manje zapažen uradak, ali zanimljiv npr. zbog premijernog pojavljivanja grupa Laufer i Transmisia na nosaču zvuka).
Pokorena industrija, nepokoren grad
Festival Hartera 3 njegov je organizator, Klub ljubitelja buke, predstavio kao najznačajniji hrvatski festival urbane klupske glazbe. Teško mu je bilo proturječiti. Ako je prvi dan ponudio mahom elektroničku plesnu ekstazu, drugi dan festivala, 9. lipnja 2007., dočekan je s nestrpljenjem, tragom najave da će se na pozornici Marganova dogoditi koncertno uskrsnuće jedne od najprihvaćenijih riječkih rock-družina s kraja tisućljeća, Laufera. I bi tako. Oni koji su se našli u pravom trenutku na pravom mjestu kunu se da je u momentu izvođenja jednog od najozbiljnijih kandidata za gradsku rock-himnu, izvođenja Lauferove skladbe Ovo nije svijet za nas, energetski izboj iz publike zamalo izbacio iz ravnoteže statiku dvorane. Ostalim izvođačima te večeri, poput londonskih Dub Pistolsa, zagrebačkih Rundek Cargo Orkestra i Ede Maajke, te beogradskog Darkwood Duba, uz riječko pojačanje, grupu Morso, ostalo je tek prihvatiti uz Rječinu samorazumljivo stanje stvari – u odmjeravanju snaga između gostujućih i domaćih izvođača, Rijeka ostaje nepokoren grad.
Nekoliko dana po trećoj Harteri, 14. lipnja, riječka skupina Let 3 upriličila je spektakularnu audio-vizualnu proslavu 20 godina vlastitog djelovanja, koja je uključila promociju reizdanja albuma Bombardiranje Srbije i Čačka. Izravno ukazanje pred publikom oduvijek je bio moćan adut iz rukava grupe, a rođendanski nastup osmišljen je kao tour de force Leta 3. S pravom, svi su argumenti te večeri bili na njihovoj strani. Punkorvna, žestoka svirka po tko zna koji put pokazala se podlogom koja uživo s lakoćom nosi brojne teatarske patente družine. U prvom planu su scenski rekviziti koji provokativno podcrtavaju balkansku sastavnicu hrvatske kulture. Razlog? Riječ je o trajno aktualnoj sastavnici, kojoj trajnost pridaje činjenica da je ona jedno od tri ishodišta te kulture (dakle, uz mediteransko i srednjoeuropsko ishodište).
Ne opterećujući se razlikama između pozitivnih i negativnih obilježja balkanskog u Hrvata, možda intuitivno znajući kako razlikovanje uvijek i nije moguće, Letovo artističko žongliranje takvim kulturnim elementima učinjeno je suvremenim glazbenim i scenskim jezikom. Vizualni pečat događaju dala je suradnja s arhitektom Idisom Turatom, koji je za tu prigodu dio publike smjestio u neku vrstu divovskog kaleidoskopa unutar koje se moglo eksperimentirati slikom i zvukom. S grupom se na pozornici našao zbor Jeka Primorja.
Četvrto izdanje Hartere dogodilo se 13. i 14. lipnja 2008., dovodeći na dvije "dugosvirajuće" pozornice (doista "long play", s rasporedom izlazaka na njih od 20 sati jednog do 6 sati drugog dana, pa iznova) čak 38 izvođača, uključujući svjetski relevantna imena.
Uspostavljenim festivalskim kontinuitetom, Hartera je izrasla u simbol ulaska riječkih rockerskih snaga u njima kulturološki bliske industrijske prostore. Bliske zbog činjenice da njihovu glazbu i ugođaj koji je tim prostorima do jučer vladao obilježavaju isti pojmovi: ritmična buka, „metalni“ zvuk, električne alatke u rukama, znoj, kolektivizam. A može se to reći i ovako: dobivajući svoj festival, Hartera je ujedno dobila doslovan i metaforički soundtrack vlastite industrijske biografije.