SUŠAČKA REVIJA broj 65

 


naši ljudi

TERRA NAUTA

Joško Božanić

DOPRINOS HRVATSKIH RIBARA SVJETSKOM RIBARSTVU

Iliri ne ostaviše na našem području značajnijih tragova ni u jeziku ni u kamenu. Tek imena Dalmacija, Istra i Liburnija čuvaju spomen na drevne starosjedioce istočne jadranske obale.

Grčka civilizacija prodire na Jadran u IV. stoljeću prije Kr. i na istoistočnojadranskim otocima podiže prve gradove (Vis, Hvar, Korčula). Ali Grke ne zanima dubina istočnojadranskog kopna. Tragove svoje civilizacije ostavljaju samo na otocima i na tankom uzmorskom prostoru. Temelj njihove egzistencije bio je brod kojim su plovili i trgovali.

U dubinu Ilirika prodirala je rimska imperija koja svoj civilizacijski prostor osvaja putovima i bedemima čuvajući njima osvojene oaze civilizacije od barbara. Na obali Istočnoga Jadrana nastaju moćni romanski gradovi čije građanstvo doseže visok kulturni i civilizacijski nivo.

Potkraj šestog stoljeća započinje prodor Avara i Slavena na Balkan. U tom naletu barbara iz dubina kontinenta bivaju uništeni početkom sedmog stoljeća mnogi romanski gradovi na jadranskoj obali (Scradona, Salona, Narona, Epidaurum). Ipak te nomade zaustavili su moćni bedemi nekoliko romanskih gradova kao što su Jader (Zadar), Tragurium (Trogir) i Spalatum (Split).

Ti dramatični događaji zaprijetili su uništenjem jedne bogate kulture koja je stoljećima cvala na obalama istočnoga Jadrana, ali male urbane oaze, koje su se u tom srazu Istoka i Zapada, kontinenta i Mediterana uspjele očuvati, postale su punktovi kulturne iradijacije za nomade koje je, u njihovu kretanju iz dubina kontinenta, zaustavila velika slana voda. Došavši na obale Jadrana Hrvati su, jedini u golemom slavenskom svijetu, došli u neposredan dodir s mediteranskom kulturom i postali poznata kao zemlja pomoraca – Terra nauta.

 

GUBITAK VITALITETA MARITIMNE HRVATSKE

Među europskim zemljama, mala zemlja Hrvatska ima jednu od najdužih morskih obala. Njena otočka i kontinentalna obala duga je oko 6500 kilometara, a njena morska površina, ako se računa i epikontinentalni pojas, veća je od površine kopna. Takva zemlja trebala bi biti izrazito maritimna zemlja. Ipak Hrvatska to nije. Ona još uvijek nije otkrila svoje more.

Na četiri i pol tisuće kilometara hrvatske otočne obale živi danas samo stotinjak tisuća pretežno staračkog stanovništva. Na Malti, koja je površinom manja od otoka Brača, živi četverostruko više stanovnika nego na tisuću hrvatskih otoka zajedno. Stanovništvo ove jadranske Terra nauta raspršile su u 20. stoljeću velike migracije na sve strane svijeta, osobito u daleke prekomorske zemlje. Hrvatski otoci izgubili su svoj vitalitet i više ga ne mogu samostalno obnoviti. Otoci su najmaritimniji prostor zemlje Hrvatske, ali na njima se život gasi, a mlade generacije otočana ne vide na otoku mogućnost opstanka.

Ipak taj hrvatski otočni i obalni svijet baštinik je maritimne kulture Mediterana. Od te je kulture učio i u toj kulturi ostavio je svoj vlastiti trag, znatno veći i dublji nego što ga je do danas primijetila društvena, znanstvena i politička javnost ove male zemlje.

Kada Hrvatska želi sebe predstaviti svijetu, kada želi istaknuti svoj doprinos svijetu, redovito tada ističe kravatu, kao modni detalj koji ima ishodište u hrvatskoj ratničkoj povijesti. Pored kravate predstavljači Hrvatske istaknut će rado i penkalu – mehaničku olovku koju je 1906. patentirao Zagrepčanin Slavoljub Eduard Penkala, izum torpeda u Rijeci. Dalmaciju pak predstavljaju svijetu znamenitom pasminom psa dalmatinca, a njenu pomorsku tradiciju gusarskim i uskočkim podvizima.

Nevjerojatno je da ova mala zemlja nije kadra uočiti svoje velike ljude i njihova velika djela koja su postala svojina svijeta. Ovaj tekst nastaje iz potrebe svjedočenja o doprinosu ovog malog naroda velikom svijetu na području maritimne kulture.

JOSIP RESSEL - IZUMITELJ PROPELERA

Na suvremenom ribarskom brodu za oceanski ribolov mnogi važni izumi djela su hrvatskih izumitelja. Nevjerojatna je činjenica da su svi ti ljudi koji su svojim izumima revolucionirali svjetski ribolov mahom neškolovani ljudi, obični ribari, bez tehničkog obrazovanja stečenog unutar školskog sustava i da ih je životna praksa na moru i nevolje ribarskog zanata potakle mijenjati ribolovne alate u svom teškom i pogibeljnom poslu.

Jedini iznimak u tom nizu izumitelja čija su djela mijenjala navigacijsku i ribolovnu praksu svijeta bio je šumar iz Motovuna Josip Ressel koji je diplomirao šumarstvo u Beču. Josip Ressel patentirao je godine 1827. u Trstu brodski propeler. Na parobrodu Civetta u tršćanskoj luci isprobao je svoj izum 1829. godine. Tom prilikom poslije pola milje plovidbe pukla mu je neka cijev u parnom motoru te je pokus obustavljen policijskom zabranom. Svoje eksperimente s propelerom Josip Ressel nastavio je u Šibeniku i tako promovirao svoj izum koji će u svjetskoj povijesti navigacije zauzeti izuzetno važno mjesto.1

 

CRIKVENICA - BAZA SUVREMENOG RIBOLOVA NA MEDITERANU

Novo razdoblje u povijesti ribolova započinje pojavom brodskog motora. San o sili koja bi pokretala brod nezavisno od snage ljudskih mišića ili vjetra star je koliko i brod. Taj san ostvaren je na Jadranskom moru godine 1908. godine.

Ovu novinu uveo je Ivan Skomerža iz Crikvenice. Njegov brod Dinko Vitezić, s motorom jačine 70 Ks, prvi je ribarski motorni brod na Mediteranu za povlačenje koće. Do tada koću su redovito vukla dva broda jedreći niz vjetar. Potom je stavio motore na brodove Ribar i Neptun.

O tom njegovom poduhvatu, čulo se u Italiji i krajem 1911., piše Tonko Šoljan, te dolazi jedna grupa stručnjaka provjeriti tu novinu i iskustvo Ivana Skomerže novim načinom ribolova: Dolaze tako iz Italije u Crikvenicu direktor Venecijanske ribolovne škole iz Chioggie, direktor Nautičke škole Scilla iz Venecije te ing. brodogradnje Brodolli iz Genove.

U narednim godinama Skomerža je stekao čitavu ribolovnu flotu motornih koćarica i osnovao u Rijeci ribolovno društvo Nekton. Bilo je to ujedno prvo dioničarsko ribolovno društvo na Jadranu. Godine 1912. svojoj floti pridružuje Skomerža opskrbni brod Valerija, koji servisira njegovu ribolovnu flotu gorivom, hranom, ribolovnim alatima te mehaničkom radionicom i ambulantom za bolesne ribare. Taj Skomeržin brod bio je prvi brod takve vrste u Sredozemlju.

Skomeržinu ribarsku flotu pratio je transportni brod Kondor s autonomnim rashladnim komorama i bazenima za živu ribu. Skomeržin Kondor prvi je brod tog tipa na Sredozemlju. Pored toga njegov brod, kako piše Šoljan, prvi je brod koji je na Mediteranu upotrijebio daske širilice pri samostalnom povlačenju koće prema uzoru na nordijski tip koće.

Godine 1909. Skomerža je prvi na Jadranu uspješno primijenio tip plivarice na jezik, što prije njega nije uspjelo ni kapetanu Šimi Vučetiću u Vela Luci, ni ribarskom nadzorniku Petru Loriniju iz mjesta Sali na Dugom otoku.2

Iste, 1909., godine Skomerža je prvi na Sredozemlju primijenio u noćnom lovu na plavu ribu feral na petrolej, i to u vremenu kada je feral na karbid bio još uvijek velika novost u jadranskom ribolovu.

Da bi se moglo ocijeniti kolika je zasluga Ivana Skomerže u povijesti jadranskog ribolova u 20. stoljeću, valja imati na umu da je on u svim suvremenim rješenjima u ribolovu pretekao talijanske ribare, koji su imali potporu stručnjaka i države. Njegov motorni ribarski brod pojavio se punih deset godina prije prvog eksperimenta s brodskim motorom na ribarskom brodu koji je izveden u Pescari 1918. godine. Radi usporedbe valja znati da se na Aljasci losose lovilo sve do 1940. na vesla i jedra. U vrijeme kada je Skomerža imao flotu od 20 motornih koćarica koje su lovile pomoću norveškog tipa koće sa širilicom, talijanski koćari lovili su povlačnim mrežama koje su vukle dvije ribarske barke na jedra.

Uspon Ivana Skomerže, koji je sanjao o gradnji cijele nove flote od šezdesetak motornih ribarskih brodova, prekinuo je prvi svjetski rat. Ugašeno je njegovo ribarsko društvo Nekton. Ostala je uspomena na čovjeka koji je u jednom dinamičnom vremenu kada se mijenjao svijet, bio najaktivniji sudionik tih promjena u ribarstvu ne samo na Jadranu već i na Sredozemlju.

 

RIBOLOVNA EKSPEDICIJA – LAMPEDUSA

Siromašne ribolovne godine na Jadranu u drugoj polovici 19. stoljeća razlog su što će se dalmatinski ribari otisnuti daleko od svojih obala. Carlo Marchesetti piše 1882. godine da su hvarski ribari s 34 barke lovili u vodama talijanskog otočića Lampedusa u blizini Tunisa i dobivali 12 – 14 tisuća barila slanih sardela u sezoni. Marchesetti piše da ovi ribari love i u blizini afričke obale, te da posoljenu ribu prodaju na Levantu i u Italiji.3

Istaknuti hrvatski ihtiolog i povjesničar ribarstva Šime Županović, opisujući ovaj mediteranski pothvat dalmatinskih ribara, govori o otkriću bogatog ribolovnog područja oko otočića Lampedusa Hvaranina Tomasa Novaka. U luci Patras, navodi Š. Županović, parun Tomaso Novak vidio je brod nakrcan slanim sardelama koji je pristao uz njegov jedrenjak Moise i od posade saznao da je riba ulovljena u vodama otočića Lampedusa te je odmah organizirao ekspediciju svojim jedrenjakom na Lampedusu. U ovom poduhvatu kasnije su sudjelovali i drugi ribari iz Starog Grada na Hvaru, iz Jelse, iz Trpnja, Vela Luke i Komiže. Kapetan Šime Vučetić iz Vela Luke sa svojim sinovima, kako navodi Š. Županović, organizira ribolovnu ekspediciju škunom Mileva u vode Tunisa i Alžira, a kapetani Vicko i Jakov Novak iz Hvara napuštaju vode Mediterana i odlaze na atlantsku obalu gdje će osnovati tvornicu za preradu ribe u Lagosu na jugu Portugala, koja je i do danas aktivna i u vlasništvu obitelji Novak.

 

KOMIŠKI RIBARI NA KRAJU SVIJETA

Dalmacija je kolijevka industrijskog ribolova na Jadranu. Godine 1870. osnovana je u Komiži na otoku Visu prva tvornica za preradu ribe na nanteški način (ad uso Nantes) – prženjem u maslinovu ulju i konzerviranjem u limene kutije. Ekspanzija ove najstarije industrijske proizvodnje u Dalmaciji rezultirala je otvaranjem sedam tvornica u Komiži, a komiški tvorničari otvaraju niz tvornica za preradu ribe po Dalmaciji. Da bi mogli opskrbljivati ribom sve te tvornice i u godinama kada je ribolov na Jadranu bio slab, upućuju oni svoje poduzetne ljude u Portugal i Španjolsku da tamo organiziraju ribolov i barake za soljenje ribe.

Tvornica Mardešić iz Komiže podiže tako krajem 19. stoljeća barake za soljenje sardela u Španjolskoj, na rtu Finisterre. U tom pohodu prema bogatim morima izvan Jadrana Komižani su otišli najdalje – sve do kraja svijeta – do Fisterre, kako se na jeziku galego naziva Finisterre (od lat. finis terrae – kraj svijeta). Tu na toj kobnoj punti – Cabo Finisterra, na tom najopasnijem europskom rtu, i najzapadnijoj točki Europe, kako su stari moreplovci mislili, podigoše komiški tvorničari barake za soljenje sardela i inćuna. Na toj punti koja je na dno mora potopila dvadeset brodova slavne španjolske Armade 1556., na obali čije ime Costa da Morte izaziva strahopoštovanje, a sika Centolo jezu moreplovaca koji brodeći u magli osluškuju s lanterne kako riče Vacca de Finisterra – finisterska krava, kako je pomorci zovu – to jest sirena koja brodove upozorava na opasnost, posoljeni su krajem 19. stoljeća prvi barili slane ribe na atlantskoj obali Španjolske.

Danas je La Coruña, galicijski grad u blizini Finisterre, najveća ribarska luka Europe. Početak je bio u komiškim barakama za soljenje ribe na Obali smrti podno lanterne na kraju svijeta iz koje riče u gustoj oceanskoj magli Vaca de Finisterra prema beskraju Mračnoga mora (Mare Tenebrosum) kako su ga nazvali rimski osvajači Galicije.

Kapo tih baraka podignutih na Obali smrti bio je od godine 1903. do I. svjetskog rata komiški ribar Dinko Božanić Pepe. Kada se vratio u Komižu sa svoje galicijske ekspedicije, pripovijedao je priče koje su ostale u usmenoj predaji starih Komižana i njegove obitelji. Priče su to o nevjerojatnim ulovima sardela i inćuna, o tome kako su galicijski ribari volovima izvlačili na pješčane plaže mreže pune ribe, kako su tom ribom gnojili voćke u svojim poljima ne znajući što bi s ulovljenom ribom. Pričao je o početcima riblje industrije u Španjolskoj čiji su pioniri bili dalmatinski ribari, o olujama i o kraju svijeta gdje počinje Mračno more sa svojim nezamislivim čudovištima. Pričao je Obali smrti – Costa da Morte koja na dno šalje brodove i mornare.

Taj poduzetni duh naših ribara i tvorničara ispisao je stranice jedinstvene ribarske epopeje, posve neistražene i gotovo nepoznate u hrvatskoj ribarskoj povijesti. Bio je to početak svjetske promocije hrvatskih ribara.

 

RIBARSKI FERAL

Stoljećima je na provi svjećarica u lovu plave ribe gorjelo svićalo. Veslač u svjećarici morao je tijekom dana iscijepati golemu količinu borovine koliko je potrebno da bi cijelu noć na provi svjećarice gorjela vatra. Na svićalu (željezna rešetka koja bi se postavila tako da strši iznad mora s lijeve strane prove svjećarice) zapalila bi se vatra od borovih cjepanica. Svjetlom te vatre svjećarica je privlačila jata sardela, inćuna i skuša. Kad se riba zgusne u tamnim noćima pod vatrom svjećarice, leut bi zapasao mrežom ovu barku sa svjetlom, a mrežu bi onda ribari s obale vukli prema plićaku. I tako se lovilo od prastarih vremena. Naziv šijavac označuje veslača u svjećarici, a ta riječ dolazi od riječi šijavat što znači veslati unatrag. U vrijeme svićala, kada je na provi gorjela vatra, veslač je morao cijelu noć održavati poziciju barke veslajući nasuprot vjetru, i to natraške kako bi vjetar koji puše s krmene strane nosio dim i plamen izvan broda – preko prove. Kada bi veslao naprijed, na vjetar, tada bi plamen i dim nošeni vjetrom ulazili u barku i bilo bi nemoguće opstati u brodu. I tako taj šijavac danju bere i cijepa borovinu, a noću vesla do zore, bez obzira ima li ispod njegove vatre ribe ili je nema, jer uvik je nade dok je svićalo priko prove!, kako kaže stara komiška poslovica. I tako je to trajalo stoljećima. Danas je to zaista nezamisliv radni napor. A problem je bio i u tome što se šume borova zbog stalne sječe nisu mogle obnavljati te su mnogi naši otoci ogoljeli. Komižani su bili prisiljeni čak u Italiji kupovati borovinu, na poluotoku Gargano. Bracerama i velikim falkušama donosili su oni u Komižu borovinu za noćne vatre u ribolovu i za brodogradnju jer su komiška brda posve bila ogoljela od sječe borova koja je trajala stoljećima.


Ivan Dellaitti iz Rijeke 1898. godine je napravio prvi stroj za proizvodnju acetilenskog plina od karbida i konstruirao prvu svjetiljku za ribolov. Još je trebalo uvjeriti ribare da je to svjetlo bolje od onog koje daje vatra.

Vapneni karbid otkriven je u Americi 1891. U doticaju s vodom on proizvodi acetilenski plin koji gori i daje sjajno svjetlo. To otkriće omogućilo je mnogobrojne aplikacije karbida u rasvjeti.

Godine 1898., kako piše Petar Lorini 4 , Ivan Dellaitti iz Senjske Rijeke (nekad se govorilo Rijeka kod Senja) napravio je stroj za proizvodnju acetilenskog plina od karbida i konstruirao prvu svjetiljku za ribolov. Trebalo je sada tu napravu provjeriti i uvjeriti ribare da je to svjetlo bolje i efikasnije od tradicionalnog načina svijetljenja pomoću vatre od borovine.

Petar Lorini pomogao je Ivanu Dellaittiju sudjelujući u eksperimentima. On se obratio Pomorskoj upravi u Trstu s molbom da pomogne a Uprava je zatražila da se taj novi izum dobro provjeri u ribarskoj praksi. Petar Lorini tada organizira eksperiment s novim svjetlom u Saliju na Dugom otoku. Tim povodom on piše: "Ne ćemo za života zaboraviti što osjetismo pri času kad smo užegli tu prvu svjetiljku u svom rodnom mjestu, naime kad je prvi zrak acetilenskog svjetla iz naše ruke pao na to naše lijepo more! Srce kucalo u grudima, oko zablistalo gledeći u to prozirno more obasjano silom novoga svjetla, a iz pune duše došao na usta usklik zahvalnosti: Slava ti Bože! Svanuo dan našem bijednom ribaru; naše je glavno ribanje spaseno!"

Otprilike u isto vrijeme započeo je eksperimentirati s acetilenskim svjetlom i komiški ribar Jakov Kuljiš Amerikana. U njegovoj rodnoj kući u Komiži još postoji prototip karbidnog ferala što ga je on konstruirao prije odlaska u Ameriku. Komiža je u to vrijeme bila posve iscrpla sve zalihe borovine. Fotografije stare Komiže s kraja 19. stoljeća pokazuju u pozadini posve gola brda, pa je u toj situaciji Kuljišev eksperiment dočekan s velikim zanimanjem. Njegov izum brzo se raširio i pokazao se vrlo uspješnim.

Ali izumitelj novog ferala sanjao je o bogatijem moru o kojemu su dolazile vijesti iz pisama komiških iseljenika u Americi. Ponesen emigrantskim valom i on je napustio vesla i težak život ribara po dalekim škojima Viškog arhipelaga i uputio se u Ameriku noseći sa sobom nacrt karbidnog ferala.

Početkom dvadesetog stoljeća već su bili napravljeni u Americi eksperimenti s podvodnim električnim svjetlom napajanim iz generatora u barci. Ali ta novotarija nije još bila u širokoj upotrebi ponajviše zbog straha što ga je izazivala električna struja.

Ta situacija pogodovala je Jakovu Kuljišu i on je u USA uspio patentirati svoju napravu – acetilenski feral za noćni ribolov godine 1903. Za tu je zaslugu dobio priznanje državne vlasti i proglašen počasnim građaninom Sjedinjenih Američkih Država.

 

CRIKVENIČANIN OTVARA VRATA OCEANSKOG RIBOLOVA

Od pamtivijeka ribari su opasivali jata riba i vukli mrežu prema obali. Trate, mreže potegače, iskonski su ribolovni alat. Taj način ribolova nije se mijenjao od antičkih vremena. Ribolov je bio vezan za obalno područje i zavisio je od konfiguracije morskog dna. Dno je moralo biti ravno i pjeskovito kako mreža ne bi pri povlačenju prema plićaku zapinjala. Na antičkim crtežima prizora iz ribolova moguće je vidjeti potpuno isti način ribolova tratama kakav je na Jadranu trajao sve do sredine 20. stoljeća. Isto tako antika je poznavala visoke promatračnice za tunolov iste onakve kakve su se sačuvale do danas na hrvatskoj obali u području Kvarnera.

Već početkom 20. stoljeća pojavili su se prvi eksperimenti s plivaricom na jezik. U tome je jedini bio uspješan, kako smo već rekli, Ivan Skomerža iz Crikvenice. Njegov sugrađanin Petar Dragić usavršio je u Kaliforniji ideju plivarice, mreže koja ne zavisi od obale i od konfiguracije podmorja. On je bio ribar u San Diegu i novac što ga je uštedio od ribolova uložio je u novu mrežu – tuneru tipa plivarice. Vjerovao je da je tune moguće loviti i dalje od obale te je 1917. u blizini San Diega organizirao prvi eksperiment sa svojom mrežom. Ta Dragićeva tunera bila je kao i sve dotadašnje mreže napravljena od pamuka koji se konzervira katramiranjem mreže. mreža nije smjela biti velika jer bi pružala prevelik otpor u moru. Dragićeva plivarica bila je duga 520 metara a visoka 57.

Prvi zapas novom mrežom bio je uspješan. Petar Dragić ulovio je prve tune mrežom na otvorenom moru. Taj događaj značio je otvaranje vrata oceana, a golemo riblje bogatstvo svjetskih mora i oceana postalo je dostupno.

Dragićeva mreža vrlo se brzo proširila svijetom i postala poznata kao tunera kalifornijskog tipa na svim morima i oceanima. U Jadran je došla 1929. Boljanin Ante Viličić te je godine svojim upravo sagrađenim tunolovcem Napredak opremljenim mrežom tunerom kalifornijskog tipa ulovio prve tune na ušću rijeke Neretve. Bio je to početak suvremenog tunolova na Jadranu i cijelom Sredozemlju.

Dragićev izum izazvao je pravu revoluciju u svjetskom ribolovu. Grade se veliki tunolovci koji mogu isploviti na otvoreno more. Povećavaju se dimenzije mreže i brodova. Podižu se tvornice za preradu ribe.

Ante Viličić iz Bola na otoku Braču u svojoj knjizi o razvoju tunolova opisuje svoj doživljaj prvog susreta sa ribarskim svijetom u luci San Pedro u Kaliforniji. On kaže: «Neopisivo sam se iznenadio kad sam vidio tamošnje moderne ribarske brodove razne veličine, a osobito velike tunolovce i na njima također velike tunolovne mreže plivarice. Dok sam s oduševljenjem gledao ribarske brodove, promatrao sam njihovu posadu, koja je s velikim elanom obavljala radove, a govorili su hrvatski, tako da mi je izgledalo da sam u nekom ribarskom mjestu naše domovine.»5

Viličić spominje velike mreže plivarice koje je ugledao na krmi tunolovaca. U tom trenutku bile su prošle samo tri godine otkako je Petar Dragić iz Crikvenice konstruirao tuneru – veliku mrežu plivaricu s kanistraelama (alkama) na dnu mreže kroz koje ide debeli konop za stezanje mreže odozdo kako bi bilo moguće spriječiti bijeg opasane ribe prema dnu.

Upravo u isto vrijeme kad je Petar Dragić promovirao nov način ribolova, Komižanin Martin Bogdanović uložio je svoju ušteđevinu od ribolova da bi podigao tvornicu ribljih konzervi na Terminal Islandu u San Pedru.

 

IMPERIJ MARTINA BOGDANOVIĆA U KALIFORNIJI

Bogdanović je rođen 1892. godine na otočiću Biševu blizu Komiže. Živio je kao i svi otočani od teškog vinogradarskog i ribarskog posla. Bilo je to vrijeme kada se gajetama falkušama odlazilo na vesla ili jedra do dalekih pučinskih otočića u lov na sardele.

Priča o ovom znamenitom Komižaninu, koju je sačuvala komiška usmena predaja, kaže da je jednoga dana Martin kopao vinograd i kopajući slomio držalo motike. Bio je u dvojbi – da li popraviti motiku ili otići u Ameriku. I donio je odluku da motiku baci u more i ode u Ameriku. Upravo je bio odslužio austro-ugarsku mornaricu i bio je slobodan napustiti svoju domovinu.

U San Diegu postao je ribar. Od ušteđenog novca 1914. kupuje u ribarskoj luci San Pedra u požaru oštećeno poduzeće za trgovinu svježom ribom California Fish Co. Kad je povećao svoju zaradu od trgovine ribom, odlučuje 1917. osnovati tvornicu. Te godine, skupa s kompanjonima Josipom Mardešićem, Jakovom Mirkovićem i Nikolom Viličićem na Terminal Islandu u San Pedru, s kapitalom od deset tisuća dolara, podiže malu tvornicu ribljih proizvoda French Sardine Co, na površini od samo 600 četvornih metara. Bilo je to vrijeme kada se otvaraju vrata oceanskog ribolova, što je omogućila Dragićeva tunera. Ali da bi bio moguć lov na većim udaljenostima od obale, bilo je potrebno konzervirati ribu na brodu. U monografiji The Port of Los Angeles piše da se Martina Bogdanovića smatra inovatorom koji je prvi upotrijebio zdrobljeni led za konzervaciju ribe.6  Ta inovacija koincidira sa otkrićem plivarice koja omogućava ribolov daleko od obale.

Ova tvornica doživljava svoj nagli razvoj u godinama drugog svjetskog rata kada je silno porasla potražnja za konzerviranom hranom. Bogdanovićeva tvornica postaje poznata u svijetu pod imenom Star Kist Foods.

Godine 1944. Martin Bogdanović iznenada umire, a njegov sin Joe preuzima rukovođenje tvornicom. Kada je godine 1952. Bogdanovićeva tvornica proširena velikim i u svijetu najsuvremenijim pogonom za preradu tonida, njena je površina na Terminal Islandu tada obuhvaćala oko 13 tisuća četvornih metara. Tada se njen razvoj naglo ubrzava.

Ova moćna kompanija osniva nove tvornice u Puerto Ricu, Peruu i na otočju Samoa u Pacifiku, a svoje pogone otvara i u Gani, Japanu, Novoj Gvineji, Australiji, Novom Zelandu i Panami. Godine 1973., kako piše A. Viličić 7, proizvela je ova tvornica 120.000 tona ribe, što je otprilike količina koju kompletna hrvatska ribolovna flota ulovi u pet godina. Tako je nastao Bogdanovićev riboprerađivački i ribarski pogon bez premca u svijetu.

Autor monografije Hrvati i more Šime Županović piše o Bogdanoviću sljedeće: «I tako malo po malo on preuzima, tako reći, čitavu riblju industriju SAD u svoje ruke. Podiže na području Terminal Islanda – San Pedro – Kalifornija, najveće poduzeće za konzerviranje ribe u SAD i u svijetu. U toj tvornici radilo je više komiških i viških ribara, nego što danas Vis ima stanovnika.» 8

Snaga njegove tvornice temeljila se i na izuzetnoj radnoj sposobnosti i iskustvu ljudi iz njegova zavičaja za koje su vrata Star Kista uvijek bila otvorena. «Fabrika Bogdanovićeva je za nas Komižane bila mama» govori komiški ribar iz San Pedra Vjeko Giaconni prisjećajući se početka svog emigrantskog života u San Pedru. Gotovo da nije bilo Komižanina koji nije svoj život u Americi počinjao zapošljavanjem u Bogdanovićevoj tvornici. To je i glavni razlog što danas u San Pedru ima nekoliko puta više Komižana negoli u Komiži na otoku Visu.

Martin Bogdanović ponio je u iz svog zavičaja u svijet izuzetno ribarsko umijeće stečeno u pučinskom ribolovu Viškog arhipelaga, ali isto tako nevjerojatnu upornost, izdržljivost i hrabrost pučinskih ribara svog zavičaja iz vremena kada su ribarski brodovi bili pokretani vjetrom i snagom ljudske muskulature.

Martin Bogdanović došao je iz siromašne zemlje u svijet koji je nudio šansu sposobnima, izdržljivima i hrabrima i od siromašnog ribara s otoka Biševa postao najveće ime američke ribarske povijesti.

Senator kalifornijskog Senata u Sakramentu George N. Zenovich potpisao je 27. srpnja 1978. Rezoluciju broj 867. koju upućuje Gradu Komiži, a povodom 150. obljetnice osnutka Osnovne škole u Komiži. U Rezoluciji se, između ostalog, kaže da se ona izdaje s obzirom na to što su iz Komiže potekli «dobri Amerikanci koji su dali značajan doprinos Kaliforniji i San Pedru uključujući takve ribare kao što su Martin Bogdanović, Vincent Evich i Joe Mardesich.»9

Dakle, jedna mala škola, na jednom malom otoku, u jednoj maloj zemlji, dobiva priznanje od kalifornijskog Senata zbog toga što je odgojila ljude koji su dali doprinos razvoju najmoćnije zemlje svijeta.

VELIKI BEZ S OTOKA BRAČA PUT U OBEĆANU ZEMLJU

Nikola Bezmalinović (Nick Bez) rođen je u Selcima na otoku Braču 1895. godine. Kao mladić posvetio se ribolovu. Ali priča o Obećanoj zemlji s druge strane Oceana privukla je njegov poduzetan duh i on se uputio u svijet. Bez i jednog dolara u džepu, bez ikoga poznatog kome bi se mogao javiti u nepoznatoj zemlji, iskrcao se jednoga dana godine 1910. ovaj korpulentni Bračanin iz parobroda u New Yorku odlučan da uspije, a jedini početni kapital koji je imao bila je njegova iznimna fizička snaga, ribarsko iskustvo stečeno u najranijoj mladosti i silna volja za uspjehom. Uputio se odmah na Zapadnu obalu jer je znao da tamo ima mnogo Hrvata koji se bave ribolovom.

U Americi započinje svoj životni put kao ribar. Samo šest godina ribarenja bilo mu je potrebno da bi postao vlasnik velikog ribarskog broda plivaričara za lov lososa.

Kao vlasnika ovog novog ribolovnog alata – plivarice, odlučio se na ribolov u bogatim vodama Aljaske. U to vrijeme plivarica je bila novost. Kao i na Jadranu lovilo se tratama, obalnim potegačama. Te su mreže vukli konji i bilo je potrebno puno radne snage za ovaj tip ribolova koji je uz to bio limitiran konfiguracijom morskog dna i blizinom obale. Kada se pojavila plivarica, pobunili su se vlasnici trata jer je ovaj novi, mnogo efikasniji ribolovni alat, ugrozio njihovu egzistenciju. Nastao je otvoreni sukob između plivaričara i tratara. Nick Bez organizirao je plivaričare i predvodio ih u sukobu s tratarima. Bio je to žestok sukob u borbi za egzistenciju i afirmaciju novog ribolovnog alata koji će ubrzo revolucionirati ribolov. U tom sukobu Nick Bez izlazi kao pobjednik, a tom pobjedom započinje novo razdoblje u povijesti ribolova – razdoblje emancipacije ribolova od obalnih pozicija, kada će po prvi put riblje bogatstvo otvorenog mora postati dostupno ribarskim mrežama.

Godine 1945. Nick Bez ukrcao je jednom prilikom na brod predsjednika Amerike Harryja Trumana da bi ga poveo u lov na losose. Bilo je to u tjesnacu Puget Sound blizu Seattlea. Ovaj poduzetni i simpatični Bračanin ostavio je snažan dojam na američkog predsjednika i oni su postali dobri prijatelji. Tom prilikom nastala je fotografija predsjednika Trumana kako vesla u barci s Nikolom Bezmalinovićem. Ta fotografija, koja se odmah pojavila u svim medijima, doprinijela je njegovoj popularnosti, a prijateljstvo s Trumanom dovest će ga u poziciju da uđe u politiku. Kao član Nacionalnog demokratskog kluba i Ministarstva trgovine branio je interese ribara. Postoji anegdota o njemu kako je znao doći na sastanke Ministarstva u radnoj ribarskoj odjeći kada je trebao protestirati zbog zakona koji su ugrožavali interese ribara. Zbog toga su ga nazvali Dirty Bez – Prljavi Bez. Ribari su pak ovog korpulentnog Bračanina od milja nazvali imenom Big Bez.

Big Bez, vrlo se brzo obogatio te je kupovinom novih brodova stekao veliku ribolovnu flotu. Kao ribolovni magnat počeo je ulagati novac i u druge djelatnosti. Godine 1931. postaje vlasnik aviokompanije Alaska Southern Airways.

Nikolu Bezmalinovića zaokupila je ideja da zbog uštede počne s preradom ribe na svojim brodovima. Eksperimenti u preradi ribe na brodu pokazali su se uspješnim i on pokreće 1931. veliki projekt – stvaranje prvog broda-tvornice. Bila je to novina za koju je Nick Bez dobio pomoć američke Vlade, koja želi postići svjetsku superiornost u ribarskoj industriji. Od države dobiva veliki teretni brod i adaptira ga u tvornicu za preradu ribe. Razlog za pomoć koju je Bezmalinović dobio od države jest želja vlasti da USA postane superiorna Japancima koji su u godinama prije drugog svjetskog rata lovili i prerađivali 66 procenata svjetskog ulova brodovima–tvornicama.10 Eksperiment je, kako kaže, A.S.Eterovich, potpuno uspio i završen je 1948. godine. Tada Bezmalinović počinje s intenzivnim lovom svojim brodovima prilagođenim za preradu ribe.

Ovaj izuzetno poduzetan ribar s otoka Brača postao je jedan od najutjecajnijih i najbogatijih hrvatskih iseljenika u Americi. Prema navodu A.S. Eterovicha, Bezmalinović je posjedovao niz ribarskih brodova, četiri velike tvornice za preradu lososa, dva rudnika zlata i jednu aviokompaniju.

Dvadesetpetogodišnji mladić Nikola Bezmalinović s otoka Brača nije ni slutio što će u životu postići kada se je jednoga dana 1910. iskrcao u newyorškoj luci iz parobroda bez i jednog dolara u džepu. Big Bez ostvario je svoj američki san o uspjehu.

 

NAJVEĆA PLUTAJUĆA TVORNICA ZA PRERADU RIBE NA SVIJETU

Lov sardela na zapadnoj obali Amerike razvili su također hrvatski emigranti. Upravo je njihovo iskustvo u lovu, konzervaciji i preradi sitne plave ribe u njihovu zavičaju bilo veće negoli u bilo kojoj drugoj vrsti ribolova. U SAD-u oni su upoznali nevjerojatno bogata lovišta.

Najznačajniji punktovi za lov sardela bili su San Diego, San Pedro, San Francisco, Montery i otoci Vancuvera. Lovilo se posve blizu obale. U San Pedru brodovi su tratama i kasnije plivaricama lovili uz samu obalu goleme količine sardela. To bogatstvo sardela mnogim je našim ribarima omogućilo da brzo po dolasku u Ameriku osiguraju dobru egzistenciju. Područje San Francisca osobito je bilo bogato sardelama. Na vrlo plitkim brakovima u blizini obale San Francisca na oceanu lovilo se goleme količine sardela, te je dolazilo povremeno do zasićenosti tržišta ribom.

Adam S. Eterovich u svojoj knjizi Croatians in California 1849 – 1999 opisuje jedan izuzetan poduhvat.11 Eterovich navodi sljedeća imena: M. Botica, J. Botica, N. Mezin, S Gargas, A. Zitco, C. Gaspar, P. Dragić, N. Dragić, N. Perich, F. Mezin i V. Giaconni. Ti ribari bili su vlasnici ukupno deset brodova za lov sardela.

Svi su oni lovili sardele na brakovima u vodama San Francisca. U to vrijeme tržište konzerviranom ribom bilo je prezasićeno, a još nije bila stvorena navika potrošnje konzervirane ribe. Dakle, tržište konzerviranom ribom tek se formiralo, pa je ponuda na tržištu bila znatno veća od potražnje.

Situacija za ribare koji su lovili sardele, kako piše Eterovich, znatno se pogoršala kad je kalifornijsko zakonodavstvo donijelo propis kojim radikalno limitira lov sardela za konzerviranje. Taj propis ovim je ribarima potpuno ugrozio egzistenciju i oni su se suočili s propašću.

Opisujući poduhvat koji je poduzela ova grupa ribara, Eterovich piše: «I sada urođena sposobnost i snalažljivost ovih ribara dolazi do izražaja. Oni ujedinjuju svu svoju imovinu, zalažu svaki dio svojih posjeda i skupa s Amerikancima J. Berstenom i J. Lockheadom i kapetanom Hansenom broda «Lansing», teretnjakom od osam tisuća tona nosivosti, formiraju poduzeće Fisherman Produce Company, Inc. Kupe oni Lansing i adaptiraju ga u tvornicu (vrijednost broda Lansing i cijele opreme bila je blizu 200.000 dolara) za preradu sardela u konzerviranu hranu i riblje ulje. Usidre brod Lansing tri milje dalje od kalifornijske obale u namjeri da izbjegnu primjenu kalifornijskog zakona i počnu sardelama koje su lovili svojim brodovima snabdijevati Lansig da bi se na njemu riba preradila u hranu i riblje ulje.»12

Tako je ova grupa poduzetnih, u trenutku krize koja je prijetila uništenjem njihove egzistencije, pronašla izlaz i afirmirala nov model proizvodnje ribe na otvorenom moru u Americi. Zakon ih nije mogao spriječiti u poslu jer je brod bio lociran izvan teritorijalne jurisdikcije države Kalifornije, a zakon nije zabranjivao da se proizvedena roba donosi na obalu, tako da su oni mogli legalno transportirati proizvedenu robu sa svoje plutajuće tvornice, tri milje udaljene od obale, do tržišta u Kaliforniji.

Kao što se vidi iz popisa ribara, koje navodi A.S. Eterovich, Petar Dragić (iz Crikvenice), izumitelj mreže tunere, sudjeluje i u ovom pionirskom poduhvatu hrvatskih ribara skupa sa svojim bratom Nikolom Dragićem.

«Danas», kaže Eterovich, «ovi ribari ponosno ističu da je Lansing bio najveća plutajuća tvornica na svijetu.»13

 

BRAČANIN MARIO PURATIĆ MIJENJA RIBARSKU POVIJEST SVIJETA

Mario Puratić napustio je svoj rodni otok Brač 1938. godine. Bio je ribar na mnogim tunolovcima koji su lovili po Pacifiku. Oni koji su ga poznavali kao ribara pričaju da je stalno maštao kao na brodu povećati efikasnost u procesu lova.

Izum mreže tunere 1917. godine otvorio je vrata oceanskog ribolova. Počeli su se graditi veliki tunolovci, a za njih su bile potrebne i veće mreže. Prva tunera tipa plivarice, koju je promovirao Petar Dragić 1917., bila je duga samo 570 metar i 57 metara visoka. Takvom mrežom nije se moglo efikasno loviti na prostranstvima oceana. Nužno je bilo napraviti ne samo veće brodove nego i veće mreže. Ali ta veličina bila je limitirana materijalom od kojega su mreže bile pravljene, a to je bio pamuk, i brojem članova posade koju bi mogli izvući mrežu na palubu broda skupa s ulovom. Povećanje mreže zahtijevalo je nužno i povećanje ribarske radne snage. Mreže su bile ispletene od pamučne niti koja je morala biti debela i katramirana radi konzervacije. Takva mreža u moru pružala je velik otpor pri jakim morskim strujama te je najveći problem bila fizička snaga potrebna za manualno izvlačenje mreže na palubu. Povećanje broja članova posade smanjivalo je ekonomičnost poslovanja, a pamučna mreža često je pucala pri velikim ulovima.

Ta situacija bila je izazov Mariu Puratiću koji je maštao o tome kako da olakša užasan napor ribara pri izvlačenju mreže. Došao je na ideju da konstruira napravu koja bi svojom vrtnjom podizala mrežu iz mora i tako poštedjela ribare ekstremnih napora.

Prototip je bio dovršen 1944. Puratić je tražio pomoć za istraživanje svoga prototipa. To još nije bila hidraulička naprava kakvu poznajemo danas na ribarskim brodovima, već se bubanj okretao pomoću konopa.

Komiški ribar iz San Pedra Tone Mihovilović pričao mi je o Mariju Puratiću s kojim je bio prijatelj. Sjetio se trenutka kad je Puratić došao k njemu da ga pita za savjet o svom izumu. Priča tako meni pokojni barba Tone: Govori Mario meni: Niman pinez, kako ću ja ovo patentirat? A ja govorin njemu: Jesi ti sigur da će tebi tu rabotat. Da je sigur. On je viroval meni. Pital je našu Associacionu San Pedro da mu pomoze, ali mu nisu dali. Onda je isal gore u Seattle. Drugi komiški ribar iz San Pedra, Pjerin Bucci koji od 1954. do danas lovi tune na Pacifiku, priča kako je Mario Puratić bio u njegovoj posadi godinama. O njegovu izumu kaže sljedeće: Revolucija u ribolovu nastala je onda kad su se mriže od kotuna zaminile najlonom i kad se počelo ribat power blockom. A ni Mario lako došal do patenta svojega izuma. On je najpri ponudil power block Star Kistu, ali oni nisu bili zainteresirani. Onda je ponudil Antonu Mišetiću, koji je bil poznati ribar u San Pedru, da on na svom brodu proba kako rabota power block. I Anton Mišetić je probal, ali da to ne valja. Onda je Puratić iša u Seatle i ponudil firmi MARCO. Ti je Marin Construction Company ili skraćeno MARCO. Inženjeri u MARCO odma su vidili da je to dobra stvar i tili su kupit patent od Puratića, ali on ni til i pogodil se je na procent. Danas ni ribarskega broda u svitu koji nema power block.

Primjenom Puratićeva izuma, posade velikih tunolovaca mogle su prepoloviti broj svojih članova, a mreže se dobile mnogo veće dimenzije. Takve mreže postale su mnogo efikasnije jer se njima moglo zapasati veća jata tuna, a cijela operacija pasanja ribe postala je mnogo brža. Puratićev power block nalazi primjenu ne samo u tunolovu već u svim oblicima ribolova gdje iz mora valja podizati ribarske alate.

Mreža tunera koju je 1917. promovirao Petar Dragić u San Diegu postupno se usavršavala. Ona je postajala sve veća, a veličina njena zahtijevala je veću brzinu tonjenja. Tome je doprinijela inovacija koju je 1947. uveo Bračanin Josip Viličić iz Bola. On je prvi je zamijenio olovo na mreži čeličnim lancem, čime je postigao da mreža brže tone i manje se kida kad zapne.

Puratićev izum koji je patentiran 1955. godine koincidira s inovacijom u ribolovu koju je uveo iste godine jedan drugi Boljanin - Mike Pulišelić. Ovaj Bračanin prvi je upotrijebio sintetički mrežni teg u opremi svoje plivarice, a iduće godine, 1956. pojavila se prva plivarica potpuno napravljena od sintetskog materijala – napravio ju je Selčanin Ante Nižetić. Tek sada Puratićev je izum mogao doći do punog izražaja jer veličina mreže više nije bila limitirana čvrstoćom pamučnog konca. Power block i najlonski teg suvremenih tunera omogućili su da te mreže postignu goleme dimenzije – do 1400 m dužine i 140 metara visine.14

Država Canada, ovom slavnom Bračaninu dala je posebnu čast stavivši sliku njegova izuma na novčanicu od 5 dolara.

 

ANTE FIAMENGO – LOV NA ARDURU

Komiški ribari koji su stoljećima lovili sardele mrežama stajaćicama (vojgama) razvili su izuzetno umijeće u traženju ribe golim okom noću i mračnim dubinama mora po fosforescenciji ribe. To svjetlo koje proizvodi riba pri kretanju u mračnoj noći nazivali su ardurom, a samo su rijetki ribari znali to umijeće i ljubomorno ga čuvali.

Kako su mnoga ekskluzivna ribolovna znanja hrvatski ribari ponijeli sa sobom u Novi svijet, tako je i ovo umijeće poslužilo komiškom ribaru Anti Fiamengu Borovini da postigne u ribolovu prednost koja dugo nije bila objašnjiva.

O tom umijeću Ante Fiamenga piše Ante Viličić sljedeće: «Jedne tunolovne sezone, dok još nije bio poznat način i mogućnost lova tunja po noći na svjetlucanje mora (na arduru), neki tunolovac, čiji je vlasnik bio Ante Fiamengo rodom iz Komiže, lovio je više dana lijepe količine tunja i nosio ih u San Pedro, a da nitko od tunolovaca nije znao gdje lovi. Budući da je tunje lovio noću, nije se moglo znati na kojem području ih lovi. Ostali tunolovci bili su bijesni što on tunje lovi, a ne mogu doznati i pronaći ga gdje lovi. Poslije više dana uspjelo im je ući u trag. Slijedeći ga, pronašli su da lovi tunje po noći, a ne po danu. Brzo se pročula vijest kako ih lovi i gdje ih lovi. (…). Međutim tunolovac Ante Fiamenga neko je vrijeme i dalje lovio više negoli ostali tunolovci.»

Područje Galapagosa izuzetno je bogato ribom. Na njegovim brakovima ribari su zapasivali goleme količine sardela, šnjura, ali i palamida i tuna. Nevolja je bila u tome što su se često kidale mreže zbog vrlo razvedene konfiguracije dna i oscilacija u dubini mora.

Komiški ribar Tone Mihovilović Bejota mnogo je godina lovio u vodama Galapagosa pa je, suočen s problemom kidanja mreža, odlučio konstruirati posebnu mrežu koju se može skraćivati. Između gornjeg ruba mreže i donjeg, na razmaku od tridesetak metara, stavio je konope za skraćivanje mreže kojima se moglo podesiti koliko će pri zapasivanju potonuti mreža kako bi se izbjeglo njeno zapinjanje za hridine na dnu mora. Takvom mrežom on je mogao zapasati ribu i na desetak metara dubine bez straha da će pokidati mrežu.

Svoj izum Tone Mihovilović nije nigdje patentirao. On je, pripadajući jednom starom vremenu, poučavao druge kako da konstruiraju mreže prema njegovoj mreži. Na Galapagosu još se i danas lovi Mihovilovićevim tipom plivarice.

 

JOHN RESICH FISHMAN

Godine 1990. u San Pedru upoznao sam jednog ribara s kojim sam mogao govoriti komiškim govorom mada je on rođen u Americi, a u Komiži nije nikad u životu bio. Ime mu je John Resich (od Reskušić) a nadimak Fishman.

Roditelji su mu bili Komižani koji su početkom stoljeća došli u Ameriku. Otac mu je bio ribar, dobar ribar, te je dobio nadimak Fishman, a po njemu i cijela obitelj (kao u starom kraju, kako kaže John Resich).

U svojoj mladosti iskusio je nevolje ribolova prije tehničke revolucije u ribarstvu. Najveći je problem bio iskrcavanje tuna. U bazenima je riba bila zaleđena i led je trebalo cijepati sjekirama, macama i dlijetima da bi se moglo smrznutu ribu iskrcati.

Ta nevolja natjerala je Johna Resicha, kako mi je pričao 1990. godine u San Pedru, da počne eksperimentirati kako bi sebi olakšao posao. Primijetio je da morska voda kad se u nju doda određena količina soli, ima niže ledište nego obična voda. Shvatio je da riba može biti zamrznuta a da se oko nje ne stvara ledeni blok koji bi otežao manipulaciju pri iskrcaju. U svom je brodu tada montirao pumpe koje će crpsti dosoljenu morsku vodu s dna bazena da bi ta voda prošla kroz rashladne cijevi i ponovno padala sa stropa bazena na ribu. Tako je slana voda neprekidno cirkulirala i održavala konstantnu hladnoću, a riba je bila zamrznuta i s njom je sada bilo lako manipulirati pri iskrcaju.

John Resich nije ni pomislio da patentira svoj izum. Tek kad je vidio da su i drugi brodovi počeli redom upotrebljavati njegov spray sistem, shvatio je da je propustio zaštititi svoj izum.

Zanimljivo je da se u svojoj priči John Resich rado deklarira kao pravi Komižanin premda ga s Komižom veže samo podrijetlo njegovih roditelja i jezik naučen među ribarima: «Komižoni su bili nojboji ribori. Is njima se nikur ni mogal stavit. Oni koji su dosli iz Komize posli trideset i devete pok napri, ono nisu Komizoni. You know, different raca, different schooling. Postali su kako Amerikonci.» Dakle, u ribarskom svijetu Amerike, do drugog svjetskog rata, pojam Komižanin bio je sinonim za izetno dobra ribara i John Resich rado se s njim identificira, a ističe razliku u odnosu na one koji su došli iz Komiže kada je prošla pionirska faza američkog ribolova, kada je tehnika nadomjestila iznimne sposobnosti ribara koji su bili baštinici milenijske tradicije pučinskog ribolova na Jadranu.

 

KRALJ LOSOSA

Paul Martinis rođen je u Komiži 1893. Pred odlazak na višegodišnju službu u austrougarsku vojsku, odlučuje se na odlazak u SAD godine 1913. Ukrcao se u Trstu na parobrod Martha Washington i poslije osamnaest dana plovidbe iskrcao se u luci New Yorka, bez znanja ijedne riječi engleskog jezika, a s kapitalom od 22 dolara i velikim ribolovnim iskustvom što ga je stekao ribareći sa svojim ocem od ranog djetinjstva.

Stigao je u Astoriju, država Oregon, i zaposlio se odmah u jednom restoranu da bi preživio kao ložač. Čuvši da u Tacomi ima komiških ribara uputio se tamo u potrazi za ribarskim poslom. Sreo je tamo Nikolu Mardešića kojega je poznavao iz Komiže i na njegovom brodu Sunset zaradio prve dolare u lovu na losose. U Anacortesu 1916. kupuje svoj prvi brod Sloga, za lov lososa, koje lovi na ušću rijeke Columbia i u moru Pudget Sound, blizu Tacome i Seatlea. Već je naredne godine poslije uspješne ribolovne sezone sagradio novi dvadesetmetarski brod Northland. Na Northlandu je Pavao Martinis prvi put preuzeo ulogu zapovjednika i uputio se prema Aljaski u Beringovo more. Bio je to riskantan poduhvat za nekoga tko još nije upoznao ovo opasno more. Uspjeh u ribolovu otvorio mu je put prema novim ribolovnim podvizima po kojima će postati poznat u Americi.

Bilo je to vrijeme pionirskog ribolova u Aljasci, kada se još uvijek lovilo brodovima na jedra i vesla. Bilo je to vrijeme za koje pisac monografije o lovu lososa u Aljasci Robert A. Henning kaže: Strašno vrijeme za sjećanje. Vrijeme kada je Ketchikan bio svjetska prijestolnica lososa a 14 tvornica radilo punom parom dva ili tri mjeseca gotovo bez prekida svako ljeto…

To vrijeme najbolje je opisao ribar komiškog podrijetla John Resich u priči koju sam zabilježio u San Pedru 1990.: U ono vrime, kad smo ribali Bering Sea ni bilo motora u skifu nego na vesla. A ujutro kad se ustaneš vaja se prvo popišat na ruke da ti se ruke molaju, da možeš micat parstim. Jerbo ruke se iskordaju, parsti otečeni od rada i zime. Ja nisam veliki, ali ja iman ruke kako John Lwis, oni fighter. Vajalo je u zube vazest čizme, jerbo ih rukama nisi mogal vazest. Ne moreš to virovat. Da je bil tamo niki vapor, svak bi bil utekal. To se ni moglo podnit, to je bilo za ne virovat, a to ni bilo zimi, nego lit i- May, June, July, August. A bilo bi se na dan opasalo i do dvanajest puti. A dan je gore dug liti dvadeset i četiri ure. Spavalo se tri-četiri ure na dan.

Tad su u Bering Sea ribali samo Komizani: Tri brata Martinisa, Dinja, Drinda, Zverce, Konjic, Guja, Kroj, Tetus. Toti su bile pošte od trapih (vrše) kojima su ribali Indijonci. I Komižani su platili Indijoncima da uklone te trape da oni mogu ribat mrižama.

U tim najsurovijim uvjetima ribolova, Paul Martinis postaje najuspješniji ribar. Bio je dobar znalac morskih struja, što je u lovu lososa izuzetno važno. Pričaju drugi ribari o njemu da bi prilikom mirovanja broda u luci pratio na dnu gibanje morske trave i po tome znao predvidjeti promjene morske stuje. To mu je davalo prednost nad drugima u ribolovnoj akciji. I to umijeće kao i mnoga druga baština drevne je tradicije dalmatinskih ribara. Komiški ribari u lovu sardela razvili su vrlo istančan osjećaj za čitanje svih znakova u okolini bitnih za plovidbu i ribolov. To umijeće u novim okolnostima bila je ona diferentia specifica koja im davala prednost nad drugima.

Pavao Martinis ušao je u povijest američkog ribarstva ne samo po rekordnim ulovima lososa u Bristol Bay i Bering Sea već i kao prvi američki ribar koji je otkrio riblje bogatstvo lososa u opasnim vodama Aleuta. Za svoje ribolovne podvige na Aleutskim otocima dobio je državno priznanje Amerike - King of Salmon (Kralj lososa) godine 1958., uz osobno priznanje koje mu je tom prilikom uručio predsjednik USA Eisenhower.

 

BOLJANIN ANTE VILČIĆ – PIONIR
SUVREMENOG MEDITERANSKOG TUNOLOVA

Ante Viličić iz Bola na otoku Braču, kao i mnogi drugi Bračani i Dalmatinci pogođeni ekonomskim neprilikama poslije prvog svjetskog rata, napušta svoju domovinu u potrazi za boljim životom. Imao je brata u San Pedru i na njegov poziv on kreće 1920. u Ameriku. O svom prvom doživljaju ribarske luke San Pedra Viličić kaže: Promatrao sam veliki broj ribarskih brodova kao i ulovljenu ribu, koju je posada broda neumorno i brzo iskrcavala, da bi mogli što prije otići ponovno u ribolov. Gledajući sve to, u duši sam se s jedne strane radovao, a s druge me boljelo, misleći kako smo mi u starom kraju još uvijek primitivni u ribolovu sa brodovima na vesla i zaostalim ribarskim alatom, kao što se ribarilo prije 500 godina. U meni se odmah pobudila želja i misao kako bi se nešto slično moglo primijeniti na naše more. Ta misao i želja pratila me cijelo vrijeme mog tamošnjeg boravka.15

Na tunolovcu Suprim Ante Viličić stječe iskustvo i znanje, prolazi najbolju moguću školu tunolova u svjetskoj ribolovnoj metropoli – u San Pedru. Ali sve je to Ante viličić promatrao s mišlju kako bi tu praksu mogao primijeniti u svom zavičaju.

Stekavši nešto novaca on se 1928. odlučuje za povratak na svoj rodni otok Brač. U Sumartinu dade Sagraditi moderni tunolovac Šimi Kasoliniju, bračkom povratniku iz Amerike, brodograditelju koji je u Americi gradio ribarske brodove.

Brod je sagrađen u pet mjeseci na škveru u Sumartinu 1928., a bio je dug oko 17 metara i u njega je bio ugrađen motor od 75 KS. Ideja da pomogne svom kraju, da unaprijedi njegovo zaostalo ribarstvo i tu je izrazio i imenom Napredak, kojim je kršten prvi motorni tunolovac na Jadranu i na Sredozemlju prilikom porinuća početkom listopada 1928. godine.

Petog lipnja 1929. godine isplovio je Napredak iz Splitske luke u prvi ribolov. To je dan kada na Jadranu i Mediteranu počinje novo razdoblje u tunolovu motornim brodom i plivaricom tunerom kalifornijskog tipa.

Prema Viličićevo plivarici Hvaranin Ante Domančić napravit će prvu suvremenu plivaricu za ljetni ribolov na sitnu plavu ribu. Ta Domančićeva plivarica na kanistrele ( metalne prstenove na dnu mreže), prva je mreža tog tipa na hrvatskoj obali Jadrana.16

Valja znati da u to vrijeme na cijelom Sredozemlju postoje samo dva načina lova tunja: panulom i stajaćim mrežama tunarama (taljanski: tonnara). Ovaj način lova tunja postojao je još u antičko vrijeme i nije se bitno mijenjao do pedesetih godina dvadesetog stoljeća.

Godine 1937. postojalo je na Jadranu samo šest motornih tunolovaca. Pored Napretka iz Bola, bila su tri tunolovca iz Kali na otoku Ugljanu: Vitlov, Tunolovac i Kolega te Sv.Ivan iz Crikvenice. Prvi talijanski motorni tunolovac pojavio se tek 1950. godine.17 U Italiji pedesetih godina još uvijek je obalni tunolov stajaćim mrežama tonnarama dominantan. U Grčkoj se još upotrebljavaju brodovi na vesla u tunolovu mrežama, a u Francuskoj i Španjolsko dominira lov tuna panulom. To je kontekst u kojemu valja sagledati značaj Viličićeva pothvata kad je odlučio svoje iskustvo stečeno u Americi primijeniti u svom zavičaju.

 

MATEO ZLATAR

Kakva je bila uloga hrvatskih ribara u povijesti riblje industrije Čilea, ovom je autoru teško reći. To područje za nas je još nepoznanica. Sigurno je to da su naši iseljenici koji su u Južnoj Americi prisutni u velikom broju od sedamdesetih godina 19. stoljeća dali velik doprinos na raznim područjima ekonomskog, društvenog i kulturnog života. Međutim, nitko se još nije ozbiljnije pozabavio istraživanjem ribarske povijesti ovog kontinenta i udjelom Hrvata u toj povijesti. Prije nego što poduzmemo takvo istraživanje, preostaje nam tek usmena predaja koju smo zabilježili u Komiži od komiških iseljenika u Čileu.

Priča je to o dva Višanina koji su se poslije prvog svjetskog rata zbog filoksere, koja je uništila vinograde, i sterilnog mora, od kojega se nekoliko godina nije moglo preživjeti, pridružili velikom iseljeničkom valu koji je tih godina mnoge Dalmatince raspršio po svijetu. Bili su to Jure Zorotović Lovin iz sela Okjucina i Vidović Sibetov iz Komiže na otoku Visu.

Došli su oni u Čile bez novaca za život, bez ikog poznatog i bez posla. I tako lutali obalom Antofagaste u potrazi za poslom, držeći se uvijek blizine mora u nadi da će im netko ponuditi ribarski posao. Išli su tako dugo bez novaca i hrane, gladni i umorni. Imali su mogućnost zaposliti se u rudnicima salitre, ali znali su da tada imaju slabe nade da se izbave od tog teškog, a slabo plaćenog posla. Nadali su se da će im netko ponuditi ribarski posao jer to je bio jedini posao koji su dobro poznavali.

Jednoga dana ugledaju u nekoj uvali ljude bosonoge sa zavrnutim nogavicama u plićaku. Kad su se približili, vide oni mnoštvo muškaraca i žena kako grabe nešto u moru košarama i pregačama. Cijela uvala bijelila se od mase sardela i inćuna. Muškarci i žene nosili su prema obali pune korpe i pregače ribe. Ovaj Komižanin Ive Vidović imao je na glavi slamnati šešir. I kad je shvatio da je pred njima prilika da se poslije dugo vremena najedu, zavrnuo nogavice i sa šeširom u rukama krenuo u ribolov.

Napunio Vidović pun šešir inćuna i srdela. Našli oni suhog granja na obali, zapalili vatru i na žaru ispekli ribu i najeli se. Došli oni i sutradan, kad vide – more se povuklo, oseka, a po rupama u pijesku, u kamenju svugdje riba zaostala pri povlačenju mora. Vide oni ljude kako kupe tu ribu i nose na obalu. Opet oni uzeli ribe i ispekli. Jedu oni sretni da su otkrili način kako preživjeti u tuđoj zemlji bez ičije pomoći i tako u razgovoru padne im na pamet da pokušaju nabaviti sol i posude i da posole ribu da ne propadne. Sklepaju nekakvu baraku od dasaka i naplavina mora i u njoj posole inćune na način kako su to radili u svom zavičaju.

Poslije nekoliko mjeseci zamirisali posoljeni inćuni, zainteresirali se kupci i naša dva ribara sa klobukom od slame zaradili lijep novac.

Priča dalje kaže kako su tada sreli Bračanina Matea Zlatara iz Povlja na Braču koji je radio u industriji salitre. Zlatar je pokazao veliko zanimanje za njihovo otkriće i počeo i sam soliti ribu. Ribu su im donosili sakupljači ribe po plićacima, a oni su solili.

U Komiži je bio običaj starih tvorničara da dodaju određenu količinu salitre pri soljenju ribe. To su radili kad je tržište zahtijevalo da posoljena riba bude što prije gotova. I ova dva Komižanina pri soljenju stave salitre obilato budući da im je bila dostupna i jeftina, a i zbog toga da bi što prije mogli prodati posoljenu ribu. Mateo Zlatar solio je ribu samo morskom soli. I poslije nekog vremena, kada su očekivali da je riba sazrela, ova dva Komižanina shvate da su napravili pogrešku stavljajući previše salitre. Sva riba koju su tako posolili propala je jer je salitra izgrizla ribu do kosti, a Bračanin Zlatar stekao je novce koji će mu omogućiti da postane pionir riblje industrije Čilea. Komižani potom napuste Antofagastu i u Santiagu otvore trgovinu prehrambenom robom, a Mateo Zlatar postane riblji industrijalac.

Dane Mataić Pavičić u svojoj knjizi Hrvati u Čileu – životopisi o Mateu Zlataru kaže sljedeće: «došao je u Čile, Punta Arenas, 31. siječnja 1926. Ubrzo je odselio u Antofagastu. Počeo je raditi u trgovini i industriji salitre, a kasnije se bavio ribarstvom (…). Počeo je proizvoditi konzerve i potom sardine u ulju, tehnologijom koja je do tada bila nepoznata u Čileu. Postao je tako tvorničar i proizvodnja je išla pod nazivom Sardine Zlatar. Godine 1974. imao je pet ribarskih brodova, skladišta kapaciteta 650 tona i 200 radnika. Godišnja proizvodnja iznosila je tri milijuna limenki sardina i školjaka u ulju, šest tisuća tona ribljeg brašna i petsto tona ribljeg ulja.

 

CRIKVENČANIN DRAGIĆ ZAPOVJEDNIK
AMERIČKE RIBOLOVNE EKSPEDICIJE U KINI

USA pedesetih godina pokreće nekoliko ribolovnih ekspedicija da bi se proširio tunolov kalifornijskog tipa po svijetu. U sklopu FAO programa UN-a, USA šalje poslije drugog svjetskog rata svoju prvu ribolovnu ekspediciju u Kinu s ciljem da američki ribari pomognu kineskim ribarima ovladati umijećem suvremenog ribolova.

Tom prilikom USA poklanja Kini nekoliko suvremeno opremljenih tunolovaca a s njima šalje najbolje ribarske posade koje će educirati kineske ribare u ovladavanju suvremenom ribolovnom tehnologijom.

Te posade sastoje se pretežito od ribara iz San Pedra. Kako navodi A. Viličić u knjizi Tunolov na Jadranu, ekspediciju predvodi Nikola Dragić rodom iz Crikvenice, brat Petra Dragića koji se proslavio konstrukcijom suvremene mreže za lov tuna 1917. godine.

Druga američka ribolovna ekspedicijA poduzeta s namjerom edukacije u ribolovu mrežama kalifornijskog tipa poduzeta je u Australiji, a zapovjednik te flote bio je kalifornijski ribar Kuštre, podrijetlom iz okolice Šibenika. U to vrijeme tunolov u Australiji nije bio razvijen. Bio je poznat uglavnom sportski ribolov na panulu ili se lovilo rozgama.

Kako navodi A. Viličić, i u Australiji je pionir ribolova mrežom kalifornijskog tipa bio Hrvat Ante Lukin iz Kali na Ugljanu. On je 1974. godine promovirao ovaj tip najefikasnijeg lova tuna u Australskim vodama.

U Australiji je i dalje dominirao lov tuna pomoću bambusove trstike i žive ješke, a u tom ribolovu superiorni su ribari iz mjesta Kali na otoku Ugljanu.
Dakle, revolucionarne promjene koje su nastale u svjetskom ribarstvu u 20. stoljeću u velikoj su mjeri djelo naših ribara, neškolovanih ljudi koji su dolaskom u Ameriku dobili šansu da svoje ribolovno znanje primijene u novim prilikama, u uvjetima velikih mogućnosti oceanskih prostranstava i golemih kvantiteta. Upornost, izdržljivost, volja za uspjehom i lucidnost rezultirali su svjetskim fenomenom – neobrazovani ljudi s oskudnim znanjem engleskog jezika, bez završene škole, postaju svjetski učitelji i istraživači u edukativnim i istraživačkim ekspedicijama koje poduzima najmoćnija zemlja svijeta.
Osim navedenih ekspedicija u Kini i Australiji, valja spomenuti i istraživačku ekspediciju na Atlantiku o kojoj govori A. Viličić: «Naši su ribari također početkom 1951. god. Poslani iz SAD-a da istraže ima li tunja u Atlantiku i da li bi se mogao organizirati redovan ribolov. Iz San Pedra pošli su Šime Branko, iz šibenske okolice, kao zapovjednik, a Vido Drušković iz Korčule kao izviđač s nekoliko ribara iz San Pedra. Oni naiđoše na jata tunja koja su s uspjehom lovili.»18

Zanimljiv se događaj zbio kad je Komižanin Mate Martinis iz Everetta (država Washington) godine 1947. doveo u Komižu suvremeni brod iz Amerike kao poklon komiškim ribarima u sklopu poslijeratne humanitarne pomoći UNRRA. Taj poklon komiški su ribari odbili bojeći se da će ta američka novotarija ugroziti njihovu stoljećima utvrđenu ribolovnu tradiciju. Stari svijet još je uvijek bio živ u trenutku kada su oni koji su iskoračili iz njega i oslobodili se njegove gravitacije, svojim izumima izazvali pravu revoluciju u svjetskom ribarstvu. Međutim, tajna njihova uspjeha upravo je bila u iskustvu koje su oni baštinili iz tog starog svijeta, iz stoljeća proživljenih s morem. Ali da bi to iskustvo moglo dati svjetske rezultate, bio je potreban društveni kontekst koji je nudio i poticao za te mlade ljude nezamislivu slobodu poduzetništva i golemo bogatstvo tada još neiskorištenog ribljeg bogatstva oceana.

 

 

LITERATURA

  1. Antić, Ljubomir – Los Croatas y América, Hrvatska matica iseljenika / Fundación para la Emigración Croata, Zagreb, 2001.

  2. Božanić, Joško - Put na Tihi ocean u Komižu, Slobodna Dalmacija, 11. 18. i 25. 7. 1982.

  3. Božanić, Joško - Komiža na Pacifiku, putopis o putovanju u San Pedro – Kalifornija, Zbornik radova “Od Isse do Visa”, pretiskano iz “Mogućnosti”, br. 3-4-5, 1982.

  4. Božanić, Joško – Komiška ribarska epopeja, Čakavska rič 1-2, Split, 1983.

  5. Božanić, Joško – Rupa u željeznoj zavjesi I., Čakavska rič 2, 1993.

  6. Božanić, Joško – Rupa u željeznoj zavjesi II., Čakavska rič 1, 1994.

  7. Božanić, Joško – Rupa u željeznoj zavjesi III., Čakavska rič 2, 1994.

  8. Božanić, Joško - Que Tierra de Dios, Projekt des Schiffahrtsmuseums Dubrovnik, Kroatien, katalog izložbe u Hamburgu X, str. 21., Zagreb 1995.

  9. Božanić, Joško - La Gaeta Falkusa Comisana - Vaso della Memoria Colletiva di una Comunità Organica Insulare alla Fine del Millennio, Zbornik radova sa znanstvenog skupa Seminario sulle Fonti per la Storia della Civiltà Marinara Picena, održanom u San Benedettu del Tronto od 21. do 22. listopada 1995.

  10. Božanić, Joško - Bukve protiv kralja ribara, Feral, 23.8.1999, str. 44-45.

  11. Božanić, Joško - I pescatori delle isole di Diomede; Mare di Corda, Viaggio nel mondo dei mestieri di costa e di mare, katalog izložbe uredila Maria Nazzarena Croci, San Benedetto del Tronto 8.8. do 30.10. 1999.

  12. Božanić, Joško – U sjeni Green Hilla, Književni krug, Split 2001.

  13. Eterovich, Adam S., Jerry L. Simich – General Index to Croatian Pioneers in California 1849 – 1999, Ragusan Press, San Carlos, California 2000.

  14. Eterovich, Adam S. – Croatians in California 1849 – 1999., Ragusan Press, San Carlos, California 2000.

  15. Hutchinson, C. J.: Toilers of the Sea – The Martinis Family, Everett 1947.

  16. Laurence, Freeburn - The Silver Years of the Alaska Canned Salmon Industry, Alaska Northwest Publishing Company 1976.

  17. Lorini, Petar - Ribanje i ribarske sprave pri istočnim obalama Jadranskoga mora, pretisak iz 1903., Dom & Svijet, Zagreb 1995.

  18. Gallant, T. W. – A Fisherman's Tale: An Analysis of the Potential Productivity of Fishing in the Ancient world, Gent, 1985.

  19. Marchesetti, Carlo – La pesca lungo le coste orientali dell'Adria, Trieste 1882.

  20. Mikasović, Drago – Naši ribari u prošlom vijeku, «Naš mornar», kalendar Jadranske straže, Split, 1934.

  21. Queenan, Charles F. - Port of Los Angeles: From Wilderness to World Port, Los Angeles Harbor Department, 1983.

  22. Šoljan, Tonko - Hrvati kao pioniri suvremenog ribarstva, Zagreb, 1942.

  23. Šrajber, Gustav – Kružne mreže, njihove osobine i prednosti, «Ribarski kalendar», Ribarska straža, Split, 1930.

  24. Viličić, Ante – Povijesni razvoj suvremenog tunolova, Split, 1985.

  25. Županović, Šime - Hrvati i more, AGM, Zagreb, 1998.

  26. Pomorska Enciklopedija, JLZ, Zagreb, 1964.

BILJEŠKE

[1] Pomorska enciklopedija, knj. 6., str. 569.

[2] Vidi o tome Gustav Šrajber, 1930. str. 54 – 55.

[3] Carlo Marchesetti , 1882., str. 8.

[4] Lorini, 1995., str.127.

[5] Ante Viličić, 1985., str. 10.

[6] Charle F. Queenan, 1983., str. 70. U tekstu legende za dvije fotografije koje prikazuju Martina Bogdanovića kako promatra iskrcavanje tuna iz tunolovca, i kako nadzire rad u svojoj tvornici, piše:  «Man in grey hat and dark suit in both photos is Martin Mogdanovich, founder of the French Sardine Company and credited by some historians as the first to use crushed ice to refrigerate fish.

[7] A. Viličić, 1985., str.169.

[8] Š.Županović, 1995., knj. 2, str. 102.

[9] Iz teksta The Senate California Legislature Resolution of the Senate Rules Commitee: … whears, the city of Komiza has produced many fine Americans who have contributed significantly to California and to the San Pedro community, insluding such fishermen as Martin Bogdanovic, Vincent Evich, and Joe Mardesich.

[10] Vidi o tome u A.S.Eterovich 2000 a, str. 32.

[11] A. S.Eterovich – 2000 a, str 33.

[12] A.S.Eterovich, i.e.

[13] A.S. Eterovich, i.e.

[14] Vidi : A Viličić, 1985, br. 182.

[15] A.Viličić, 1985., str. 10.

[16] Vidi: T. Šoljan, 1942., str. 12.

[17] Vidi: J. Basioli, 1962., str.144.

[18] A. Viličić, 1985. str.160.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana