Priča o iseljavanju u Novi svijet i borbi za bolji život pretežno je muška priča. Odlazili su uglavnom mladi muškarci, oni najjači, najsposobniji za obavljanje teških fizičkih poslova koji su ih čekali s druge strane oceana. To nije bio životni put koji su mogle slijediti žene, koje su, baš kao i oni, htjele bolji život.
Sudbine žena u doba velikog iseljavanja bile su različite, ali jednako teške, ako ne i teže od muških. Neke su ostale kod kuće, podizale djecu i preživljavale kako su znale i umjele bez muškarca. Neke su za svojim muževima krenule u Ameriku, gdje ih je opet čekala briga za obitelj i težak rad. Često su u Novom svijetu držale pansione za radnike, pa su se tako, umjesto za jednog, morale brinuti za cijelu skupinu muškaraca. Rijetke su imale hrabrosti u Ameriku doći same i zaraditi za život. One kojima se nije posrećilo vraćali su brodovima u Europu kao „luđakinje“ o kojima su pisale novine. Ali one najhrabrije ostale su zapisane u američkoj povijesti.
| 
Obitelj Lučić
|
Vremena su bila teška, naravno. Na emigraciju su se uglavnom odlučivali najsiromašniji, najugroženiji dijelovi stanovništva. Žene su imale manja prava i manje mogućnosti od muškaraca. Nisu imale dovoljno obrazovanja da bi mogle raditi finije poslove, a nisu bile dovoljno snažne da bi preuzele poslove koji su bili ponuđeni muškim useljenicima: rudarenje, teška industrija, sječa drva… Često su bile dodatno opterećene djecom. Ali sve to ne znači da su bile hendikepirane ni da nisu imale nikakve prilike izboriti se za bolji život. Jednako navikle na težak rad i oskudicu kao i muškarci, dale su značajan prilog priči o iseljavanju u Ameriku.
ŽENE KOJE SU OSTALE U DOMOVINI
Sofija Matešić, iseljenica iz Gorskog kotara, u svom intervjuu kojeg je dala za Muzej useljeništva na Ellis Islandu u New Yorku prisjeća se anegdote iz djetinjstva:
"Sjećam se da je moj djed otišao u Ameriku. Znate, očito su išli da bi zaradili i vratili se. I kad se vratio, moja baka je rekla: 'Zašto si se tako brzo vratio? Ni grah još nije kuhan!' Rugala mu se."
Sofijina je baka bila jedna od žena koje su ostale kod kuće, čekajući svoje muževe da se vrate iz Amerike. Treba istaknuti da su naši Primorci uglavnom iseljavali s namjerom da se vrate i to je, prema podacima koje imamo u Muzeju grada Rijeke, jednoj četvrtini i uspjelo. Njihov model odlaska u Ameriku više je nalikovao nekim kasnijim gastarbajterima nego iseljenicima koji odlaze zauvijek. Otputovali bi u Ameriku, radili tamo nekoliko godina i novac pažljivo stavljali na stranu ili slali u domovinu, te bi se na koncu vratili.
Nije bilo neobično ni da Primorci nekoliko puta idu preko oceana. Tako je muž Kate Lučić, Frane Lučić Borinov iz Marčelji, odlazio tri puta. Kad je prvi put odlazio, već je imao deveteročlanu obitelj koju nije imao čime prehraniti. Otputovao je prvi put 1899. i četiri godine radio u kamenolomu. S ušteđenim novcem sagradio je kuću. Dvije godine kasnije, 1905. otišao je ponovo, a 1910. u Ameriku je otputovao treći i posljednji put. Od zarađenog je novca izgradio šternu i uredio vrtove oko kuće.
Kata Lučić |
Za ocem su u Ameriku otišla i četiri sina koji se, za razliku od njega, nikada nisu vratili. Majka Kata i tri kćeri, Marija, Josipa (Pepa) i Albina, ostale su kod kuće. O tome što je Kata radila i kako je preživljavala dok joj muža nije bilo, nemamo nikakvih podataka. Kad je Frane prvi put otišao, sva su djeca ostala s njom. Nešto novaca joj je Frane vjerojatno slao iz Amerike – ali, valjalo je i štedjeti, jer kako bi inače u roku od četiri godine zaradio za kuću?
Kako god bilo, Kata je uspjela preživjeti s osmero djece. Nije bila rijetkost da su žene u tim situacijama preuzimala na sebe muške poslove, a i stariji sinovi su već bili dovoljno veliki da pomognu majci. Na kraju je Kata sretno dočekala povratak muža – nakon nešto više od deset godina Frane se vratio ostvarivši što je planirao. Do smrti su ostali u rodnom kraju. Ali četvoricu svojih sinova više nikada nisu vidjeli, niti su ikada upoznali svoje unuke rođene u Americi.
Jednako, ako ne i bolje, prošla je žena Antona Kinkele Čonjine iz opatijskog zaleđa. Anton je s dvojicom sinova otišao u Ameriku, a jedan je ostao pomagati majci. Tone je toliko zaradio u Americi da je pri povratku kupio tri kuće, po jednu za svakog sina. A legenda kaže da je njegovoj ženi godinu dana nakon njegovog povratka „šilica“ šila i vezla haljine.
Međutim, neke žene iseljenika imale su puno težu sudbinu i puno manje sreće sa svojim muškarcima. Najgore je bilo onima čiji se muževi nikada nisu vratili, a nisu im se mogle ili htjele pridružiti u Americi. Muž Ane Kinkele, Franjo Gržetić iz Mihotića, otišao je u Ameriku ostavivši Anu s dvije kćeri. Vratio se jednom, taman da Ana još jednom zatrudni, i ponovo otišao preko oceana. Iako ju je zvao da mu se pridruži, ona nije mogla ili htjela napustiti svoj rodni kraj. A Franjo nije htio doma i umro je u Americi ne vidjevši nikad svog sina, malog Franju. Njegova je žena godinama živjela bez ikakvih vijesti o njemu i bez novca kojega je on u Americi zarađivao.
Izvješća o iseljavanju iz Modruško-riječke županije i neki drugi zapisi s kraja 19. stoljeća govore o stotinama muškaraca koji su napustili male zajednice, poput Hreljina ili Zlobina, ostavljajući duboki rez na demografskoj slici. Iako su ti iseljenici uglavnom slali novac kući i tako značajno pomagali razvoju svog rodnog kraja, s druge strane, žene koje su ostale nisu mogle nadoknaditi njihovu odsutnost. Prije svega se to odrazilo u najtežim poslovima, poput ribarenja vinogradarstva, pa su vinogradi nerijetko bili zapušteni.
O emocionalnoj i psihološkoj dimenziji odlaska muškaraca govore pjesme iz tog razdoblja, poput Žene zapušćene Vladimira Nazora, ili nekih pjesama koje su djevojke pjevale u to vrijeme:
Moj se dragi po Merike šeće
Mane piše da me više ne će
I još:
Merikanki, mislite na Boga
Pošajite naši dragi doma.
Sigurno nije bilo lako živjeti ne samo s nedostatkom muškaraca, nego i sa strahom da će oni tamo daleko preko oceana naći novu ženu i osnovati novu obitelj – što su neki i učinili.
| 
Liza Skofic
|
S druge strane, nisu im ni žene ostale dužne. Tako je, na primjer, Jura Starešinčić iz Ozlja, koji je u Ameriku otišao kao oženjen dvadesetogodišnjak, saznao za nekoliko godina kako je njegova žena kod kuće rodila dijete drugom muškarcu.
ŽENE KOJE SU OTIŠLE PREKO OCEANA
Velik broj žena krenuo je u emigraciju: neke su slijedile svoje muškarce, a neke su imale hrabrosti na to putovanje otisnuti se same. Gotovo nikada nije iz ovih naših krajeva cijela obitelj odmah krenula za Ameriku. S obzirom da je riječ o ekonomskoj, a ne o političkoj emigraciji, nije bilo potrebe za brzim bijegom, već je bilo lakše prvo osigurati neke uvjete za preživljavanje u novoj domovini. Najčešće bi prvo krenuo muškarac, a nekoliko godina kasnije, za njim bi pošli žena i djeca.
Moguć je i malo drugačiji scenarij, kako u svom intervjuu za Muzej useljeništva svjedoči Sofija Lipošak Matešić, čiji su roditelji zajedno otišli u Ameriku, a nju ostavili baki i djedu. Kasnije je s njom u Ameriku otišao njen ujak sa zaručnicom.
No za druge udane žene model je gotovo uvijek bio isti. Iako im je činjenica da je njihov suprug s druge strane oceana već pripremio novi život za njih olakšavala iseljavanje, zbog toga su najčešće morale putovati same s djecom. Sjećanja nekih iseljenika koji su na taj način došli sa svojim majkama govore o dugom razdoblju neodlučnosti i straha prije nego se poduzelo takav veliki korak. Neke se žene nikada nisu ohrabrile i umjesto nepoznate nevolje izabrale su poznatu,a neke su ipak, nakon što su im muževi poslali novac za putovanje, krenule.
Njihova djeca su se kasnije sjećala da je njihovim majkama to putovanje bilo izuzetno mučno − od brige i straha od nepoznatog, preko morske bolesti i monotonije putovanja, do prvog susreta s američkom birokracijom na Ellis Islandu. Njihovoj djeci to je bila pustolovina, ali i oni su imali svoje traume. Katarina Vitalić Kučić, koja je iz Komiže stigla s majkom u Ameriku, u svom intervjuu prisjeća se konačnog susreta s ocem kojeg nije ni poznavala:
"Trebalo nam je pet dana da stignemo vlakom. Moj otac je bio na stanici. Naravno, moja majka ga je zgrabila i zagrlili su se, a ja sam samo stajala tamo, preplašena, i tresla se. Znate, imala sam pet godina i on je bio samo još jedan muškarac, čudan muškarac s brkovima."
| 
Rukavčani u Kaliforniji
|
Životne prilike koje su ih dočekale s druge strane oceana jedva da su bile bolje od onih kod kuće. Obitelji su se često selile, kako su već muškarci pronalazili poslove. Životni uvjeti bili su primitivni. Vitalić Kučić prisjeća se: "Moj otac je našao kućicu za nas, samo 3x4, ali ipak kuća. Nije bilo grijanja ni struje, ali nije bilo tako strašno jer to nismo imali ni u domovini."
Obitelji su u Americi i dalje rasle i dolazila su nova djeca, ponekad čak i po jedno svake godine. Uvjeti u kojima su žene rađale bili su krajnje primitivni. Sofija Matešić je to opisala ovako: "Moja majka je bila trudna, nosila je moju sestru. Uglavnom, kad je rodila… tamo su svi imali kamine, s rešetkom u svakoj sobi. Rešetke, u koje bi stavljali ugljen, ne drvo, i rekla mi je: 'Uzmi zaimaču, stavi mlijeko u nju i zagrij ga iznad rešetke, da mogu nahraniti dijete.' I ja sam otišla i upala mi je čađa unutra. Sjećam se da je majka vikala na mene, a ja sam plakala."
I još:
"Sjećam se, moja sestra Mary se rodila, prva nakon Katie, ona se rodila u Johnstownu. I moj otac je otišao po primalju u grad, a moja majka je u međuvremenu rodila i ja sam bila sama s njom. Sjećam se kako je moja sestra odsklizala preko cijele sobe kad se rodila, a moja majka je rekla, 'uzmi krpu, pelenu, i donesi mi bebu.' I ja sam to uzela i dohvatila moju sestricu i moja majka je prerezala pupčanu vrpcu. I kad je primalja došla, sve je bilo u redu."
Žene u Americi nisu bile pošteđene teškog rada. Dok su muškarci radili u rudnicima ili kamenolomima, žene su najčešće, uz brigu o djeci, držale i pansione. Naime, broj žena još je uvijek bio znatno manji od broja muškaraca i jedna je žena često kuhala, prala rublje i održavala kuću za čitavu grupu radnika. Također su se brinule o njima ako su bili bolesni ili su se ozlijedili na poslu. Na taj način su dodatno zarađivale za obitelj.
| 
Annie Clemenc
|
Ali nisu sve žene otišle u Ameriku za svojim muževima. Neke su, poput cura iz Rukavca, koje su iselile u jednakom broju kao i muškarci, otišle s rođacima i tek se u Americi udale, najčešće za ljude iz istog kraja. Neke druge, poput Štajerke Lize Škofic, nikada se nisu udavale. Za žene u Americi, izbor "poštenih" zanimanja bio je ograničen. Uglavnom su radile u bogatijim kućama kao sluškinje i sobarice. Bio im je osiguran smještaj i hrana, a plaću su mogle slati rodbini u domovini ili štedjeti. Kao što svjedoči Lizin slučaj, to je bio težak život pun odricanja. Pa ipak, kad joj se pružila prilika da se uda, nije ju prihvatila, pravilno procijenivši da bi joj život bio još teži s udovcem-alkoholičarom. Njezina mudrost nije bila nagrađena. Na kraju je umrla od pothranjenosti izazvane samoodricanjem. Poslije smrti utvrđeno je da je imala pristojnu ušteđevinu.
"LUĐAKINJE"
U priči o ženskoj emigraciji preko oceana jedan se mali fragment ističe svojom bizarnošću. Novine iz tog razdoblja – recimo riječki Novi list i La Bilancia – marljivo prate iseljeničke teme. Pišu o brodovima i kompanijama koje voze iseljenike, objavljuju oglase, prate broj ljudi koji se iseljava, posjete političara i skandale, tučnjave, pljačke i ostale neprilike vezane uz iseljenike.
Jedan dio njihovih članaka posvećen je onima koji se iz Amerike vraćaju. U toj skupini izdvajaju se žene koje su, navodno, vratili jer su „poludjele“. Tako, recimo Novi list od 8. prosinca 1907. donosi vijest o dvije iseljenice koje su vraćene iz Amerike u pratnji američkih bolničarki jer su tamo „poludjele“. Nije im objavljeno ime niti znamo što se dalje s njima događalo. Novi list od 9. rujna 1909. daje nam nešto detaljnije obavijesti. U njemu nalazimo da je iz Amerike vraćena dvadesetosmogodišnja Emilija Ogany, iz Ugarske, koja je poludjela. Po dolasku je smještena u mjesnu bolnicu.
Takva se čudna izvješća nižu kao da je to posve normalna i očekivana stvar. O razlozima bolesti tih žena ne govori se ništa, ili se tu i tamo tak spomene da su poludjele „od jada“. Isto tako se ne spominje što je dalje bilo s njima. U najboljem slučaju, nalazimo da su smještene u mjesnu bolnicu ili umobolnicu, a nakon toga ništa. Nikome u to vrijeme nije palo na pamet šire istražiti njihove sudbine.
Isto tako, nigdje ne nalazimo detaljnije opise tog „ludila“. Tko je postavio njihovu dijagnozu, kada, kako se ta bolest manifestira – ne saznajemo ništa od toga. One su lude – i gotovo.
| 
Nepoznata iseljenica
|
Sve što možemo zaključiti o njima, mora se temeljiti na pretpostavkama, bez mnogo činjenica. Jesu li to žene koje su zaista mentalno bolesne? Sigurno je među njima bilo i takvih koje je onda stroga liječnička kontrola na Ellis Islandu vratila natrag. Neke su možda zaista oboljele „od jada“ u novoj domovini: od teškog, nesmiljenog života koji je čekao useljenike. A neke su, možda, samo htjele ići doma. Njihove sudbine ostale su zabilježene kao neobični fragmenti u novinskim člancima.
ŽENE KOJE SU "USPJELE"
Međutim, nije sudbina svih žena koje su iselile bila teška i tragična. Za neke je Amerika na koncu ipak postala obećana zemlja ili barem zemlja u kojoj su bolje živjele nego u domovini. Nakon prvih teških početaka, mnogim je obiteljima u Americi krenulo. Muškarci bi pronašli bolji posao, obitelj bi se preselila u bolju kuću, djeca bi išla u školu. Žene su radile i zarađivale.
Mala Androkova opisuje 1905. susjedi i prijateljici Cili kako se muž i ona muče da bi uz troje djece zaradili koji fijurin i da bi se jednoga dana mogli vratiti i negdje u blizini Rijeke, možda na Kantridi, sagraditi kuću i otvorili trgovinu i gostionicu. Iako s jedne strane navodi teškoće američkoga života, s druge potiče na dolazak i prijateljicu, kojoj je tamo već i sestra:
"Boje da si uvde svoja gospodarica, lego doma tuja devica... Kako se doma mučiš uvde se nećeš mučit. Za teža dela zameš črnu pak ti služi za mali soldi."
Neke su žene postigle i više i svojim su djelima ostale zapisane u američkoj povijesti. Jedna od takvih je Annie Clemenc. Ona je bila kćer hrvatskih iseljenika, Georgea i Mary Klobučar, koji su se doselili u Calumet, Michigan. Budući da je bila visoka gotovo 190 cm, zvali su je Big Annie. Kada je 1913. godine započeo štrajk rudara protiv Calumet&Hecla Mining Company (za koju je radio i njezin muž Joseph), Annie je odigrala veliku ulogu.
Kada se treći dan štrajka 400 rudara uputilo u marš, pridružila im se skupina žena i djece. Opisi kažu da je iznenada pred muškarce istupila visoka, uspravna, ponosita žena s ogromnom američkom zastavom na tri metra dugom koplju. Svakog jutra nakon toga gotovo dvije tisuće ljudi marširalo je iza Annie na sedam milja dugom putu do rudnika. Nedjeljom bi jednostavno zamijenili radnu odjeću onom za crkvu i marširali dalje. Štrajk je trajao mjesecima, usprkos brojnim pokušajima da se slomi. Neki su štrajkaši bili ubijeni. Ali potpora Big Annie i ostalih žena davala im je snagu da nastave. Annie je uhićena nekoliko puta, ali nije odustajala. Kad su joj policajci prijetili oružjem, povukla je zastavu preko svog tijela i viknula “Ubijte me! Ako me ova zastava neće zaštititi, onda ću umrijeti s njom!“
Novine su pratile priču o štrajku i njegovoj hrabroj predvodnici. Annie je postala poznata zbog svog aktivizma. Nakon gotovo godinu dana štrajka, kompanija je pod pritiskom Vlade pristala na veće nadnice. Ali Annie nije ostala u Calumetu. Zaljubila se u reportera koji je pratio štrajk, napustila muža i odselila u Chicago.