U zbirkama dokumenata ministarstva vanjskih poslova SAD-a, smještenim u Državnim arhivama Washingtona, nalazi se, pored ostalih, i diplomatska korespondencija koja je dolazila iz Rijeke od 1883. do 1925. godine. Iako su dokumenti svrstani pod odrednicu "Fiume-Italy-Correspondance", jasno je da se radi o Rijeci u razdoblju kada je bila pod Austro-Ugarskom, za razdoblja Prvog svjetskog rata i D' Annunzijeve okupacije, do aneksije.
Sjedinjene su Države od 1864. godine započele zakonskim propisima regulirati useljenje u SAD, a legislativa se sve više kretala u smjeru selekcije useljenika. No, najvažniji zakon iz ove domene donijet je 26. lipnja 1906. Zakonom je istodobno uređeno utemeljenje Ureda za emigraciju i naturalizaciju, čiji je cilj bio ne samo selekcija imigranata, već i njihova buduća obveza prihvaćanja američkog državljanstva.
Kao i ostali diplomatski predstavnici SAD-a i riječki konzul u Rijeci bio je obvezan za račun Ureda kontrolirati brodove, popis putnika, njihovo zdravstveno stanje te verificirati podatke s popisa, a zatim brzojavom obavještavati o svemu Generalni konzulat SAD-a u Budimpešti.
Početkom XX. stoljeća preko riječke luke iseljavali su mađarski iseljenici i iskrcavali se u New Yorku na temelju ugovora kojeg je mađarska vlada potpisala s linijom Cunard Line iz Liverpoola 1903. godine.
| 
Hotel za emigrante u današnjoj Baračevoj ulici. |
Od 4. srpnja 1904. Cunard Line je slao svakog tjedna 3-4 svoja broda prema New Yorku. To su bili brodovi Laconia, Carpathia, Ivernia, Pannonia i Saxonia.
Sukladno ugovoru, Cunard Line je u Rijeci ukrcavao samo emigrante s mađarskim dokumentima. Kontrolu dokumenata vodio je isključivo Hungarian Tourist Travel Bureau, koji je s akcionarskim društvom Adria činio Hungarian Royal maritimer Navigation Company.
Godine 1909. donesen je u Mađarskoj novi zakon o emigraciji. Mađarska se vlada dogovorila sa Sjevernoatlanskom konferencijom o ujedinjavanju prijevoza, te je ova kompanija objedinjavala njemačke, belgijske, nizozemske i francuske linije, čime je pojeftinila cijena karata. To je uvjetovalo porast broja iseljenika.
Američki konzul u Rijeci je tada bio Clemence Rice Slocum. Njegov sumarni izvještaj o emigrantima ukrcanim u riječkoj luci 1909. godine ilustrira koji su podaci kao važni prikupljeni za Ured za emigraciju i naturalizaciju, odnosno, kakav je "ljudski potencijal" SAD preferirala.Ti podaci istodobno pokazuju postotak iseljavanja iz pojedinih zemalja.
No, budući da se radilo o novim obvezama prema Zakonu o naturalizaciji, koji je skoro diktirao primanje u državljanstvo SAD-a nakon određenog broja godina, konzul je brojčanim podacima u izvještaju dodao i svoj opis mentaliteta emigranata po nacionalnoj pripadnosti, te se taj dio njegova izvještaja s pravom može smatrati najzanimljivijim.
Osim toga, konzul navodi svoje osobno mišljenje o motivima emigranata za emigriranje u SAD.
On misli da nitko od emigranata nije privučen niti osobnim slobodama koje vladaju u SAD-u niti karakteristikama političkog sistema, već da imigrant osobne slobode pogrešno shvaća samo kao slobodu rada, odnosno priliku za zaradu.
Navodi, nadalje, da imigrant, ukoliko radi u malom poduzeću i kontaktira s poslodavcem, može naučiti engleski, što ga približava američkim institucijama, ali, ako radnik radi u rudnicima (npr. Pensilvanije) ili na gradnji željeznice, gdje obično živi s pripadnicima iste nacije, on ne nauči jezik, a time ne ostvaruje napredak.
Na temelju broja ukrcaja i nacionalnog sastava emigranata po svakom brodu, američki je konzul napravio sljedeću tabelu za 1909. godinu.
| A. Brojčani podaci o ukrcavanju u riječku luku prema nacionalnom ključu | Mađari | 17.415 osoba | | Slovaci | 6.270 osoba | | Nijemci | 4.647 osoba | | Rumunji | 3.424 osoba | | Hrvati | 1.724 osoba | | Ruteni | 388 osoba | | Srbi | 572 osoba | | Rusi | 76 osoba | | Austrijanci | 55 osoba | | Bugari | 37 osoba | | Turci | 3 osoba | | Kanađani | 5 osoba | | Crnogorci | 5 osoba | | Talijani | 3 osoba | | Grci | 2 osoba | | Armenci | 2 osoba | | Holanđani | 1 osoba | | Amerikanci rođeni izvan SAD-a | 90 osoba | |
Svekupno: 35.224 emigranata i drugih putnika koji su zadovoljili uvjete za ukrcavanje, što znači da se preko riječke luke u 1909. godini mjesečno ukrcavalo skoro 3.000 emigranata.
Vidljivo je iz tablica da su se kroz riječku luku najčešće iseljavali Mađari, zatim Slovaci, pa Nijemci, dok se podatak pod odrednicom "Amerikanci rođeni izvan SAD-a", mogu smatrati putnici Amerikanci, vjerojatno podrijetlom iz Hrvatske ili ugarskog dijela Dvojne Monarhije.
Konzul ističe, komentirajući postotke, da udio u postotku svake nacije u masi iseljenika približno odgovara sastavu nacionalnosti Zemalja krune sv. Stjepana, odnosno da je postotak iseljavanja razmjeran postotku zastupljenosti nacija u ugarskom dijelu Carstva:
Postotak iseljavanja po nacionalnosti
| Nacionalnost | Postotak |
| Mađari | 40 |
| Slovaci | 25 |
| Njemci | 15 |
| Rumunji | 10 |
| Ruteni | 5 |
| Hrvati | 3 |
| Srbi | 2 |
Komentirajući postotak iseljenika, konzul ističe da Mađari emigriraju uz pomoć agenata zaposlenih u Royal Hungarian Sea Navigation Company, preko društva Adria te nekih drugih kompanija. Svi putuju brodovima Cunard Line Company, čija je polazna luka Trst, a usputna Rijeka.
Za razliku od Mađara, koji se skoro isključivo ukrcavaju u Rijeci, Nijemci i Slovaci samo djelomično koriste riječku luku za ukrcavanje, dok se većim postotkom ukrcavaju u luci Bremen.
Rumunji i Ruteni se u riječkoj luci ukrcavaju samo zahvaljujući činjenici da su nekoć brodske linije na relaciji prema New Yorku održavale njemačke kompanije.
Iseljenici hrvatske i srpske nacionalnosti, prema izvještaju konzula, većinom sele preko francuskih luka, poglavito preko Le Hâvra, čemu su uzrok njihove političke preference, ili, što je karakteristično za Hrvate, preferiraju francusku kuhinju.
B. Nacionalni tipovi iseljenika, prema izvještaju američkog konzula
| 
Mađarski iseljenici su za New York putovali iz Rijeke temeljem ugovora kojeg je
Mađarska vlada potpisala s kompanijom Cunard Line iz Liverpoola. |
Mađarski tip
Upravo iz obveze prema Zakona o naturalizaciji, konzul navodi i nacionalne tipove iseljenika prema postotku u masi emigranata.
Mađari ili pravi "Ungarci", prema konzulu, ljudi su srednje visine, maslinaste boje kože, većinom krupnih kostiju i tamne kose.
Budući da su vični manualnim poslovima, osobito seoskim, radnik iz Mađarske traži da u SAD-u radi u čeličanama. On najčešće emigrira sam, bez obitelji, nastoji što više zaraditi u određenom vremenu, uštjedeti i vratiti se kući.
Njegov rad je u Americi plaćen 1.75 dolara po danu. On dnevno potroši 40-50 centa, a ako radi u gradu, troši oko 70–75 centa do 1 dolara. Zahvaljujući tomu, on se zadovolji onim viškom zarade koji mu dopušta povratak kući, isplatu duga, čime se oslobađa dugova i započinje nov, slobodan život.
Ponašanje Mađara u SAD-u proističe iz njihova individualizma i površnosti, iz toga što su usmjerni samo na rad u SAD-u iz lukrativnih ciljeva. To ih Amerikancima čini simpatičnima, osobito činjenice da su skloni dobročinstvu.
Slovački tip
Slovački imigrant je obično vrlo svijetle puti, malih sivih ili plavetnih očiju, širokih ramena i dobre tjelesne konstrukcije. Iako je po izgledu jako privlačan, neizražajnog lica, pa ne stvara osjećaj jakosti, on je veoma dobar i štedljiv čovjek, formiran kao takav na malom vlasništvu kojeg možda posjeduje negde u sjevernoj Ugarskoj ili Slavoniji.
Kao većina emigranata kroz riječku luku, Slovak šalje značajne suma novca u mjesto svog polaska, ali njegova sklonost k alkoholu razlog je da ušteđevina nije značajna. Nije sklon učenju stranih jezika, pa se događa da i nakon dvadesetak godina što živi u SAD-u ne nauči jezik.
Većina Slovaka koji su imigrirali radi u tvornicama ili željezarama u Pensilvaniji. Kao otac porodice Slovak može biti dobar i odan, ali u javnosti je sramežljiv ili suzdržan.
Tip Švabe
Švapsko-njemački tip je obično plavokos, onizak, male figure, razgovorljiv, ali pored toga marljiv.
On brzo uči i obdaren je nervoznom energijom zbog koje je veoma poželjan kao radnik, ali on može postići bolje rezultate kada je odvojen od drugih radnika iste nacionalnosti i kada radi s radnicima suzdržane naravi.Njega se smatra odgovornim i poštenim radnikom. Zaposlenici ističu da ga ne treba nadzirati, ali mu ne treba davati ni jako težak posao.
Tip Rumunja ( mađarskih državljana)
Rumunji mađarskog podrijetla tamnoputi su, crne kose, plavih očiju i srednje visine. Ovaj tip emigranata nije uvijek vizualno dopadljiv, ali je izvanredan manualni radnik. Po svom je karakteru sklon tome da bude veoma impulzivan i izuzetno temperamentan, ali je takođe obdaren osjećajem kajanja ako nešto loše učini.
Ovi radnici najčešće dolaze iz južnih dijelova Ugarske i poglavito se zapošljavaju u državama Ohaio i Pensilvanija.
Prema religijskoj pripadnosti, najčešće su grčko-pravoslavni.
Tip Rutena
Oni se malo razlikuju od Rumunja, a razlika potječe s obzirom na porijeklo iz neke druge regije.
Hrvatski i slavonski tip
Oba su tipa tamnoputi ljudi, u većem broju lijepi ljudi srednje visine.
| 
Polazna luka brodova kompanije Cunard Line za Ameriku bila je Trst,
a usputna luka bila je i Rijeka. |
Oni su vrlo dobri radnici, osobito oni iz južne Hrvatske gdje je malo obradivog zemljišta. Njihov je kraj brdovit i kamenit te se teško mogu dobiti bolji prinosi uz veliki trud. Na jugu Hrvati su ribolovci ili brodograditelji.
"Kao što sam rekao", ističe konzul, "Hrvati su radišni, brzo uče i brzo uhvate priliku", dok su Slavonci manje zanimljivi i spori, kao posljedica života u ruralnim krajevima, gdje je Osijek glavni grad i tržište.
Slavonci imaju manje razloga za emigraciju od njihove hrvatske braće koji otimaju zemlju među stijenjem.
Na hrvatskom primorju na stjenovitim dijelovima raste grožđe izvanredne kvalitete od kojeg se izrađuje ograničena količina dobrog vina, od kojeg se, ipak, ne može živjeti.
Na Hrvate se gleda kao na savjesne i vrlo gostoljubive, dok su slavonski seljaci nemarni i dobrog srca.
"Naišao sam na mnoge Hrvate", ističe konzul, "koji su emigrirali u SAD, svi skoro tečno govore engleski, jer je njihovo zaposlenje u SAD-u variralo u ovisnosti od toga gdje su živjeli, kao radnici u rudnicima ili tvornicama u Pensilvaniji, Ohaju i Ilinoisu ili kao rudari ili radnici sa drvenom građom u državi Washington".
Kako je, prema spomenutom zakonu, obveza konzularnih vlasti bila i kontrola zdravstvenog stanja budućih radnika u SAD-u, riječki konzul je napravio i tabelu odbijenih po mjesecima, s navođenjem razloga odbijanja.
Zdravstveno stanje kandidata za imigraciju u Rijeci utvrđivala je komisija, dok je konzul slao samo sumarne podatke.
C. Statistika odbijenih emigranata i putnika i razlozi odbijanja
| Mjesec | Trahom | Sumnja na trahom | Conjuctivitis follicularis | Sumnja na conjuctivitis | Ožiljak, rana |
| Siječanj | 15 | 3 | 1 | 5 | 1 |
| Veljača | 31 | 7 | - | 3 | 5 |
| Ožujak | 47 | 30 | 5 | - | 10 |
| Travanj | 42 | 12 | 62 | 9 | 25 |
| Svibanj | 15 | 5 | 33 | 15 | 14 |
| lipanj | 9 | 4 | 5 | 1 | 3 |
| Srpanj | 19 | 4 | 24 | 13 | 10 |
| Kolovoz | 20 | 4 | 42 | 6 | 12 |
| Rujan | 18 | 1 | 16 | 5 | 4 |
| Listopad | 16 | 7 | 27 | 5 | 9 |
| Studeni | 16 | 5 | 25 | 4 | 10 |
| Prosinac | 13 | 3 | 16 | 9 | 11 |
| Sveukupno | 261 | 75 | 358 | 75 | 124 |
| Mjesec | Favus* | Sumnja na favus | Šećerna bolest | Deformacija | Škrofule | Drugo |
| Siječanj | 1 | - | 1 | - | - | 23 |
| Veljača | 1 | - | 2 | 1 | - | 75 |
| Ožujak | 2 | 1 | - | 3 | 3 | 23 |
| Travanj | 2 | - | - | 3 | 3 | 23 |
| Svibanj | - | - | - | 1 | 1 | 23 |
| Lipanj | - | - | - | 4 | 1 | 16 |
| Srpanj | - | - | 1 | 3 | 1 | 29 |
| Kolovoz | - | - | 1 | 6 | 4 | 33 |
| Rujan | - | - | - | 1 | - | 42 |
| Listopad | 2 | - | 1 | 3 | 2 | 36 |
| Studeni | 1 | - | - | 4 | - | 29 |
| Prosinac | 1 | 2 | 1 | - | 1 | 34 |
| Sveukupno | 10 | 3 | 7 | 28 | 14 | 446 |
* To su dermatomikoze (gljivična oboljenja kože – zarazno)
Broj odbijenih zbog različitih razloga u 1909. godini iznosio je 1.301. osoba u od ukupno prijavljenih kandidata za emigraciju (36.525).
Prema priloženoj tabeli vidljivo je da su emigranti najčešće odbijani zbog očnih bolesti ili sumnje na očne bolesti – 358 i 261, dok su drugi uzroci odbijanja bili rijetki.
Tako je zahuktali američki kapitalizam dobio zdrave i radišne imigrante, pored ostalog, i iz srednje Europe, koji će se početkom Prvog svjetskog rata naći pred pitanjem: vratiti se kući, uključiti se u "nacionalnu vojsku" i braniti vlastito ognjište, ostati u SAD-u i boriti se kao američki vojnik ili i dalje raditi kao da se ništa ne događa.
Dilema je zaista bila velika.