Nagrada za životno djelo te prigodna publikacija kojom se obilježava djelovanje istaknutog pojedinca uvijek nas uvodi u nekakvo konačno podvlačenje linije u računu života. Kod patera Emanuela Franje Hoška vjerojatno se sve događa u pravom trenutku, no on sam u svemu tome koliko je zadovoljan priznanjima sredine, toliko je nekako ostao po strani u svojoj franjevačkoj skromnosti. Skromnost je osnovna crta njegovog karaktera, a to u vrijeme agresivnog marketinga ‒ i proizvoda i ideja! ‒ nije nužno vrlina.
| 
Pater Franjo Emanuel Hoško |
Kako biti spiritualan i blizak običnom čovjeku, kako se baviti znanstvenim radom, što podrazumijeva puno sumnje, i kako propovijedati, što podrazumijeva puno vjere!, izazov je koji nije lako pomiriti u jednoj osobi. Pater Emanuel je uspio u tome ‒ uz cijenu povremenog podcjenjivanja. Za povjesničare on je u prvom redu crkveni povjesničar, a za svećenstvo on je odviše znanstvenik! Osobno bih volio da se u svom radu više bavio apstraktnijim problemima jer mi se čini da je u balansiranju između znanosti i vjere ponekad bio i odviše pomirljiv. No, teško je pobjeći od svog karaktera.
Mi smo, karakterno, posve suprotstavljene osobe, pa je i reakcija sredine na naš rad posve različita. Svi njegovi neprijatelji tihi su i daleki, uvijek u polumraku. Svi moji prilično su živahni i glasni. Ono što nas povezuje jest Trsat sa svojom crkvom Gospe Trsatske i kaštelom. Obojica se uspinjemo trsatskim stubama, no on to čini vjerujući da su svi ljudi dobri, dok sam ja tu nešto suzdržaniji.
Patera Franju Emanuela Hoška upoznao sam 1991. godine, u vrijeme dok je bio četvrtu godinu gvardijan franjevačkog samostana na Trsatu. Te godine slavilo se sedamsto godina od prijenosa Svete kuće iz Nazareta na Trsat, što je za crkvu bila prigoda da se nametne teturajućoj i dezorijentiranoj Rijeci. Uz njegovu veliku pomoć uspio sam postaviti izložbu Stari majstori s Trsata, na kojoj je prvi put bilo predstavljeno javnosti četrdeset renesansnih i baroknih slika sakralnih motiva ‒ iz zbirke Nugent ‒ pohranjenih u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci. Na otvorenju se pojavio i Ante Sorić, tadašnji direktor Muzejsko-galerijskog centra u Zagrebu. Izložba, zasjenjena ratom u Hrvatskoj, bila je prolog jednog dugog dijaloga, koji smo nastavljali od zgode do zgode. Uglavnom smo razgovarali na Trsatu, a tek ponekad i tijekom obilazaka Istre.
Iste 1991. Hoško je započeo raditi na kapitalnom Hrvatskom franjevačkom biografskom leksikonu, no rad se, zbog različitih razloga, odužio sve do 2010. godine.
Naš dugi razgovor povremeno je stremio apstraktnim temama, no češće je bio protkan odmjerenošću u razumijevanju malih, svakodnevnih zbivanja. U svojoj pretjeranoj skromnosti pater Emanuel nastojao je pojednostaviti svu složenost svoje duše. Putnik bez jasnog cilja ponekad stiže najdalje, naročito ako želi saslušati one koje susreće.
...