Živimo i djelujemo u globalnom svijetu, gdje različiti oblici tržišnih ekonomija moderiraju većinu promišljanja o prostoru i društvu, a razvoj novih tehnologija te sveopća medijatizacija i digitalizacija cyber-prostora drastično mijenja navike analogne civilizacije. U tom i takvom okruženju klasično shvaćena kultura i umjetnost taoci su spektakla, upregnuti u događaje namijenjene potrošnji i prolaznom konzumerizmu. Od njih se ne može očekivati da, kao u nekim prošlim vremenima, kritički sagledaju stvarnost te iznjedre adekvatnu društvenu promjenu.
Europski gradovi u tako snažno promijenjenom kontekstu bezglavo i moralistički balansiraju između promjena uvjetovanih nepredvidivošću ekonomija, izazova neizvjesne budućnosti te slika prošlosti uljepšanih kroz balzamiranu baštinu i paranoidnu zaštitu. Pridodamo li ovom održivi razvoj i ekologiju kao nove mitove današnjice, uviđamo da je kvalitetan razvoj gradova potpuno izgubio mogućnost vlastite organske reinvencije, zanemario transgresiju kao svoju održivu tekovinu, ali i potpuno zaboravio na sposobnost utopijskog promišljanja budućnosti kao uvijek otvorene mogućnosti.
Postavlja se pitanje, kako u tom kontekstu gledati na Grad Kulture? Treba li ovakav globalni sustav uopće drugačiju i novu kulturu? Kakva je uloga gradova i lokalnih samouprava u kreiranju kulture i njezinih novih izazova? Kao odgovor na ova svima jasna pitanja, Europska Prijestolnica Kulture – Rijeka 2020, prvenstveno je dobra prilika da se uvede promjena paradigme, pogleda stvarnost drugačijim okom te se pokuša osmisliti ponešto drugačiji projekt. Potaknut ovim, veoma jasnim razlozima i pitanjima (na koje mi se čini da danas nitko lokalno, ali ni unutar Europske unije nema jasan odgovor) pridružio sam se 2013. godine timu za osmišljavanje koncepta i aplikaciju projekta ECOC Rijeka 2020, Luka Različitosti.
Kultura i grad u kontekstu ovakvog specifičnog i sigurno nepredvidivog projekta postaju platforme za ponovno promišljanje grada, njegovo ponovno oživljavanje i reinvenciju. ECOC 2020 otvara jedinstvenu priliku da se putem istraživanja u kulturi predloži i izgradi drugačiji okvir za ljude koji žele postati dobrovoljni zatvorenici ideje drugačijeg grada, novi stanovnici i pregaoci njegove izgubljene urbane kulture. Takav projekt, specifičan i kontroliran kontekst, može iznjedriti i drugačiju sliku grada, otvoriti novi pogled na stanovanje, rad, životne standarde, ekonomije prirodnih resursa i migracije Europe. Širenje nove individualnosti, mobilnosti te stvaranje novih jezika i komunikacija rezultira jasnom potrebom za ponovnim osmišljavanjem zajedničkog. Kultura bi tako kroz novu kolektivnost mjesta mogla iznjedriti novu i drugačiju umjetnost, istražiti novu arhitekturu grada, predložiti i izgraditi nova sučeljavanja prostornih i emotivnih ljuštura svakodnevice.
Umjetnost, dizajn, arhitektura i urbanizam grada u takvom novom kontekstu svakako gube klasični smisao, a način djelovanja putem dosadašnje dvosmjerne prakse između umjetnika-arhitekta i društva nema više potrebe, te je svima jasno kako ne može dati kvalitetne rezultate. Petogodišnji projekt Rijeka EPK 2020. koji je pred nama nema za cilj puku gradnju, već trajnu uspostavu procesa, primjenu novih metoda urbanizacije. Djelovanje u projektu Grada Kulture koje je pred nama ima za cilj pokretanje nezaustavljivih procesa nakon „svečanosti prijestolnice”, uspostavu stanja kontinuiranog razumijevanja, ali i anticipiranja stvari i događaja prije nego što se oni sami dogode. ECOC Rijeka 2020 je prilika da se ostvari novi, otvoreni sustav kulture, koja se jasno nosi s antropološkim pitanjima, koji se bavi povjerenjem među ljudima, novim etikama i moralima, ljubavlju i erosom, strašću, ali i smrti promatranim i osvježenim potpuno drugačijim pogledima na privatno, javno, zajedničko i društveno.