Rijeka je grad podignut na pažljivo odabranom mjestu, grad koji je svojih dvije tisuće godina trajanja dobro utrošio na rast, koji je ponekad bio nekako usporen i uspavan, a ponekad iznenađujuće brz, silovit, pa i skokovit. Od rimske Tarsatice, čija je prva luka bila iza grada, skrivena podno Kozale, na prostoru današnjeg Školjića, preko srednjovjekovne Rijeke svetog Vida, kojoj je luka bila na ušću Rječine, do modernog grada koji štiti svoju luku lukobranom dugim dva kilometra. Kao što se pomicala luka, koja je uvijek – uz brodogradnju i trgovinu! – vukla grad naprijed kroz uzburkanu povijest, tako su se pomicala i groblja.
Rimske i srednjovjekovne zidine bile su iste, što nam govori o postojanosti skromnog života i gradu koji je stoljećima imao do tri tisuće stanovnika. Rimska groblja bila su izvan grada, uz ceste. Srednjovjekovna groblja bila su vezana uz crkve, a raskoš klesanja ukazivala se na pojedinim mramornim pločama s reljefnim prikazima.
Devetnaesto stoljeće poguralo je groblje nekako uzbrdo, prema Kozali, u početku dosta oprezno, da bi se potom vrlo sigurno, vođeno ozbiljnim urbanističkim promišljanjem, groblje rasprostrlo duž velike, nepravilne vrtače, nudeći mir i duboke sjene čempresa.
Kako je Rječina uvijek imala u sebi jednu zrcalnost, ne iznenađuje da je grad poželio odraziti samog sebe s obje strane ovećeg, ponekad bujičnog, potoka, pa su se Trsatske stube Petra Kružića odrazile kao Kalvarija na kozalskom brijegu, a Trsatsko groblje, odraz je groblja Kozala!
Novo groblje Drenova nešto je posve drugo – urbanizam koji je zauzeo vrh blagog brijega s kojeg se pruža panoramski pogled na cijeli Kvarner, taj zaljev koji često ostavlja utisak jezera, onako stisnut između Učke i obale te otoka Krka i Cresa. Groblje Drenova priziva mitska brda koja su u davnašnjim vremenima bila odmorišta bogova. Ono što je izmaštanim bogovima bilo lijepo, ljudima je apsolutno neodoljivo!
U jednom od svojih velikih uspona, između 1868. i 1918., Rijeka je sa svojih 67.000 stanovnika pred Prvi svjetski rat, bila podjednake veličine ili tek nešto manja od Zagreba ili Beograda, a tek malo veća od Pule, tada glavne ratne luke Austro-Ugarske. Za usporedbu – tada je bila veća od Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika zajedno! Luka je po prometu bila osma u Europi, odmah iza tršćanske. U tom je razdoblju Trst, sa 260.000 stanovnika, bio četvrti grad prostrane države, poslije Beča, Budimpešte i Praga. Riječani su bili fascinirani Trstom i njegovim bogatstvom te blistavom iluzijom Beča na moru.
Željeznička pruga Beč-Trst, iz 1857., bila je osnovna pruga cijele države, a sve ostale bile su definirane tek kao pobočne. Austrijske Južne željeznice bile su najveća kompanije Monarhije, a njihov direktor Friedrich Schüler stvorio je Opatiju kao dvoru zanimljivo zimovalište i ekskluzivno turističko odredište. Kupio je vilu Angiolinu i podigao je prve hotele Quarnero i Kronprinzessin Stephanie (Imperial), te tako postavio temelje moderne, elitne turističke rivijere.
...