Biti vizionar u teatru – težak je i nezahvalan posao. Pogotovo na našem meridijanu, gdje uvijek nedostaje svega… Ali, vizionar se ne postaje.
Vizionar se rađa!
Kako drugačije objasniti donkihotovski pothvat stvaranja komornog dramskog kazališta u Rijeci – bez scene, bez novaca, k tomu u najgore moguće vrijeme – u ratnim devedesetima?
U tom trenutku on nalazi i partnere za tu svoju dugogodišnju želju – mladog redatelja Laryja Zappiju, umirovljene kazališne legende – scenografa Doriana Sokolića i kostimografkinju Ružicu Nenadović Sokolić, koji zajedno s još troje glumaca – to su Edita Karađole, Sabina Salomon i Predrag Sikimić – kreću u avanturu prve predstave.
Gdje? Na pozornici Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, gdje im je tadašnja direktorica Tatjana Petrović, s punim povjerenjem u Šegvićevu viziju, bez novčane naknade ustupila pozornicu za probe i predstave. Sve drugo je povijest…
MAK NA KONAC
Kad smo se 15. listopada 1993. godine, našli na pozornici zajedno s glumačkim kvartetom, uvučeni u strastvene bračne intrige Edwarda Albeeja u predstavi „Tko se boji Virginije Woolf?“ – osjetili smo da prisustvujemo nečem novom. Sjećam se uzbuđenja koje je strujilo između glumaca i nas gledatelja, kao da je bilo jučer, sjećam se goleme energije kojom je Nenad Šegvić (na metar od gledatelja) igrao Georgea, a superiorno mu je parirala Edita Karađole kao Martha, o čemu je Dalibor Foretić Novom listu napisao: „Oni kao da predstavu igraju po ne znam koji put, uvijek pred novim gledateljima koje u igri posvema razbijaju i s uživanjem uništavaju…“
...