SARAJEVO
Pošo na hadž ugledan sedlarski esnaflija pa sve što je blaga imo, u srebru i zlatnini, potrpo i ušio u jedno staro, razbataljeno sedlo, a kalfi to ne kazo nego samo:
„Ovo nemoj da bi kome prodo, ni za kakve pare. Nek stoji, dok se ja ne vratim.“
„Ne beri brige, neće ovo niko uzet ni da mu džaba dadnemo.“
Tekli ovamo čarsijski, onamo hadžijski dani, hefte, pa i mjesec, pa i drugi, kad u dućan uđe nakav čojo dugih ufitiljenih brkova, sitno nešto, bogda ljudska. Ko da ga je dijete nacrtalo. Nakon što je ispipo i odvago svih sedam ponuđenih komada, malehni čojo se prope naprste i s police skinu onaj razvaljeni, što gazda kalfi reče da ga nipošto ne prodaje. Prevrnu ga nekoliko puta gore-dolje, desno-lijevo, podviknu, da se i na sokaku čulo:
„Ovoga ja tražim deset godina!“
Maši se pojasa, izvadi pare.
„Koliko?“
„Nije to za prodaju.“
E, sad! Ko ne zna kako malehni ljudi mogu biti tvrdoglavi i mahniti, taj o ljudima ništa ne zna. Podugo trajalo natezanje, čojo podizo cijenu pa doguro do para za koje bi sva dućanska sedla mogo kupit. Prepade se kalfa da će ga gazda plaho naružit što ne uze tolike pare – pa popusti. Sa sedlom na ramenu, čojo ode pjevajući.
Sasluša hadžija kazivanje svoga kalfe, odšutje nekoliko trenutaka, kašljucnu i proguta kao neki zalogaj. Pa reče:
„Tako je to u životu. Kad ne ide - ne ide.“
Nije od njegova povratka s hadža prošlo ni tri hefte kad u dućan bahnu, s istim onim sedlom na ramenu, onaj čoječić:
„Ovo ništa ne valja, daj mi koje bilo drugo sedlo, i halali.“
U sedlu, sve netaknuto.
„Šta reče, hadžija?“
„Ništa. Kada ide - ide.“
Kažu da je ovo bila najdraža priča Abdulaha Sidrana. Kažu da je cijela Bosna bila u njemu. Nekako, meni i jest cijela Bosna u ovoj priči.
Kažu i da je Sidran, prije nego bi upotrijebio neku rečenicu u scenariju za film, pustio tu rečenicu negdje u kafani, pa bi čekao da vidi reakcije.
Abdulah Sidran, sarajevski pisac i scenarist, napisao je puno toga, ali ubjedljivo najveću popularnost stekao je pisanjem scenarija prva dva igrana filma Emira Kusturice, Sjećaš li se Dolly Bell (1981.), te Otac na službenom putu“(1985.), te dvije ode rodnom gradu.
...