SUŠAČKA REVIJA broj 40 more ZAŠTO SAM VAM LAGAO Damir Miloš Poštujući ocean i mnogo iskusnije koji su imali prilike većinu života provesti na toj golemoj slanoj vodi, o vlastitom iskustvu oceana izbjegavao sam govoriti i pisati u prvom licu. Ja i ocean!? Već na prvi pogled zvuči vrlo neskromno.Ali, kako sam imao prilike nekoliko puta zaploviti oceanom, sve mi se češće događalo da sam o oceanu morao govoriti. Kad god bih na to bio primoran, osjećao sam se nelagodno. Jer bilo je očito, što sam više o oceanu govorio, to sam više o oceanu lagao. Oluje su postajale sve jače, valovi sve veći...nedostajala su još samo morska čudovišta.Pokušavajući otkriti razloge toj nevjerojatnoj lakoći laganja, počeo sam naslućivati da se tu i ne radi o laganju. Jer bit je u pričanju priča. Pomorci su oduvijek odlazili nekamo, u nepoznato. Dok su Heraklovi stupovi označavali kraj poznatog svijeta, oni koji su se usudili zaploviti dalje od njih, ako bi se vratili, pričali bi o golemim i začudnim čudovištima, o stvorenjima koja im nisu dopuštala otploviti još dalje, možda i do kraja Svijeta. I tako je to bilo stoljećima, možda i tisućljećima. No, kad se Svijet zaokružio u kuglu, i kad je potraga za krajem Svijeta izgubila smisao – morska su se čudovišta povukla u najtamniju dubinu oceana. Dogodilo se to negdje u ono doba kad je svaki rt već dobio svoje ime, kad je svaki moreuz zazivao kapetana koji ga je otkrio. Život, mrtvog, svejedno. Nestankom bezimenih rtova, otoka i hridi oko kojih su se slavni kapetani međusobno natjecali, nestankom ruba Svijeta preko kojeg je želja vukla one najhrabrije, pomorci su se okrenuli onima koji su ih ispraćali, i koji su ih s nestrpljenjem očekivali.Pomorci su shvatili da više nisu sami sebi dovoljni. One druge, one koji nisu plovili oceanima, počeli su darivati svakojakim pričama: o nepoznatim krajevima, o neobičnim ljudima i običajima, o blagu pustih otoka, neskrivenom... A kad bi ih pitali o čudovištima, sumnjičavo bi vrtili glavama, ne potvrđujući, ali nikada ne negirajući njihovo postojanje. Pomorci su shvatili da plove površinom tajne, tajne za koju su zainteresirani i oni drugi, oni koji po njoj nikada neće zaploviti. Tajna je, na radost pomoraca, uistinu golema. Uz to, u mnogim je krajevima svijeta rasprostranjena. Naime, dio tajne najavljuju mora. Mora su, u usporedbi s oceanom, mnogo pristupačnija, pa otuda velika zainteresiranost i mnoštvo pitanja onih kojima je ocean nedostupan. Tajnu naslućuju zahvaljujući morima. A kad se usude pitati o kakvoj je tajni riječ, začude se odgovoru, jer: – Nabrekla je, tisućljetnim strahom pomoraca hranjena! Oni ne mogu shvatiti da je pomorce strah!? A pomorci, ne želeći razočarati sugovornike, počinju govoriti ono što bi oni htjeli čuti. Počinju govoriti o olujama i golemim valovima, svaki put sve većim, o morskim psima i kitovima... Tako sam i sâm počeo lagati. Zbog priča. I godi mi to mišljenje većine, da su pomorci neustrašivo hrabri. A kako nema svjedoka, zašto ne ispričati još nevjerojatniju i strahotniju priču? Posada se ne ubraja u svjedoke, jer ona ili mudro šuti, ili ne postoji. Naime, kad se jednom o oceanu počne lagati, onda se najčešće po njemu više ne plovi.Ipak, moglo bi se upitati: ima li u tome ičeg lošeg? Ako nekoga zanimaju takve priče, zašto ih ne pričati? Hoće li ocean biti lošiji ili drugačiji zbog takvih priča? Ocean neće. Jer ocean je poput snijega. Svaki put kad se u njega uplovi, on je nalik tek napadalom snijegu. Čist, i bez tragova. Kad se čovjek na oceanu za sobom okrene, ugleda svoj trag, prvi u neugaženom snijegu, kako nestaje na horizontu. Dug je i ravan, vidi se kamo se onaj koji trag ostavlja uputio. Jer oceanom se ne luta. Njegova golemost ne dopušta krivudanje.Po tome se ocean razlikuje od mora. Na moru, tek napadalom snijegu, mnoštvo je tragova koje je nemoguće razlikovati. Krivudaju, lutaju, mnogi kao da se zauvijek vrte u krug. Na moru ne postoji radost tek napadalog snijega.Početi lagati, ne znači ništa drugo nego sebe osuditi na more. Ali, zato što u moru nema dovoljno tajne da bi priče bile iskrene, ne treba optužiti more. Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
ZAŠTO SAM VAM LAGAO
Damir Miloš
Poštujući ocean i mnogo iskusnije koji su imali prilike većinu života provesti na toj golemoj slanoj vodi, o vlastitom iskustvu oceana izbjegavao sam govoriti i pisati u prvom licu. Ja i ocean!? Već na prvi pogled zvuči vrlo neskromno.Ali, kako sam imao prilike nekoliko puta zaploviti oceanom, sve mi se češće događalo da sam o oceanu morao govoriti. Kad god bih na to bio primoran, osjećao sam se nelagodno. Jer bilo je očito, što sam više o oceanu govorio, to sam više o oceanu lagao. Oluje su postajale sve jače, valovi sve veći...nedostajala su još samo morska čudovišta.Pokušavajući otkriti razloge toj nevjerojatnoj lakoći laganja, počeo sam naslućivati da se tu i ne radi o laganju. Jer bit je u pričanju priča. Pomorci su oduvijek odlazili nekamo, u nepoznato. Dok su Heraklovi stupovi označavali kraj poznatog svijeta, oni koji su se usudili zaploviti dalje od njih, ako bi se vratili, pričali bi o golemim i začudnim čudovištima, o stvorenjima koja im nisu dopuštala otploviti još dalje, možda i do kraja Svijeta. I tako je to bilo stoljećima, možda i tisućljećima. No, kad se Svijet zaokružio u kuglu, i kad je potraga za krajem Svijeta izgubila smisao – morska su se čudovišta povukla u najtamniju dubinu oceana. Dogodilo se to negdje u ono doba kad je svaki rt već dobio svoje ime, kad je svaki moreuz zazivao kapetana koji ga je otkrio. Život, mrtvog, svejedno. Nestankom bezimenih rtova, otoka i hridi oko kojih su se slavni kapetani međusobno natjecali, nestankom ruba Svijeta preko kojeg je želja vukla one najhrabrije, pomorci su se okrenuli onima koji su ih ispraćali, i koji su ih s nestrpljenjem očekivali.Pomorci su shvatili da više nisu sami sebi dovoljni. One druge, one koji nisu plovili oceanima, počeli su darivati svakojakim pričama: o nepoznatim krajevima, o neobičnim ljudima i običajima, o blagu pustih otoka, neskrivenom... A kad bi ih pitali o čudovištima, sumnjičavo bi vrtili glavama, ne potvrđujući, ali nikada ne negirajući njihovo postojanje. Pomorci su shvatili da plove površinom tajne, tajne za koju su zainteresirani i oni drugi, oni koji po njoj nikada neće zaploviti. Tajna je, na radost pomoraca, uistinu golema. Uz to, u mnogim je krajevima svijeta rasprostranjena. Naime, dio tajne najavljuju mora. Mora su, u usporedbi s oceanom, mnogo pristupačnija, pa otuda velika zainteresiranost i mnoštvo pitanja onih kojima je ocean nedostupan. Tajnu naslućuju zahvaljujući morima. A kad se usude pitati o kakvoj je tajni riječ, začude se odgovoru, jer: – Nabrekla je, tisućljetnim strahom pomoraca hranjena! Oni ne mogu shvatiti da je pomorce strah!? A pomorci, ne želeći razočarati sugovornike, počinju govoriti ono što bi oni htjeli čuti. Počinju govoriti o olujama i golemim valovima, svaki put sve većim, o morskim psima i kitovima... Tako sam i sâm počeo lagati. Zbog priča. I godi mi to mišljenje većine, da su pomorci neustrašivo hrabri. A kako nema svjedoka, zašto ne ispričati još nevjerojatniju i strahotniju priču? Posada se ne ubraja u svjedoke, jer ona ili mudro šuti, ili ne postoji. Naime, kad se jednom o oceanu počne lagati, onda se najčešće po njemu više ne plovi.Ipak, moglo bi se upitati: ima li u tome ičeg lošeg? Ako nekoga zanimaju takve priče, zašto ih ne pričati? Hoće li ocean biti lošiji ili drugačiji zbog takvih priča? Ocean neće. Jer ocean je poput snijega. Svaki put kad se u njega uplovi, on je nalik tek napadalom snijegu. Čist, i bez tragova. Kad se čovjek na oceanu za sobom okrene, ugleda svoj trag, prvi u neugaženom snijegu, kako nestaje na horizontu. Dug je i ravan, vidi se kamo se onaj koji trag ostavlja uputio. Jer oceanom se ne luta. Njegova golemost ne dopušta krivudanje.Po tome se ocean razlikuje od mora. Na moru, tek napadalom snijegu, mnoštvo je tragova koje je nemoguće razlikovati. Krivudaju, lutaju, mnogi kao da se zauvijek vrte u krug. Na moru ne postoji radost tek napadalog snijega.Početi lagati, ne znači ništa drugo nego sebe osuditi na more. Ali, zato što u moru nema dovoljno tajne da bi priče bile iskrene, ne treba optužiti more.
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.