SUŠAČKA REVIJA broj 46/47 glazba ČAROBNA IGLA Ervin DubrovićUz izložbu u Muzeju grada Rijeke Jedna od najzanimljivijih i najosebujnijih zbirki Muzeja grada Rijeke zbirka je gramofona i gramofonskih ploča. Ovamo treba pridodati i neke preteče i neke nasljednike, primjerice glazbene automate, fonograf, pokoji radioprijemnik. Nekad su ih sve zajedno nazivali “macchine parlanti” (“talking machines”) – dakle, hrvatski rečeno, iako to na hrvatskom baš nije bilo uobičajeno – govorni strojevi ili strojevi koji govore. Čovjeka je u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća oduševljavala sama pomisao da će jednom biti moguće zadržati i reproducirati ljudski glas. Veliko je dostignuće već bilo kad je poruka mogla biti prenesena telegrafom, još veće kad je Graham Bell izumio telefon i kad je mogao prenositi na daljinu i ljudski glas. No svi su priželjkivali “mehaničko-akustičnu” napravu kojom će se ljudski glas moći trajno zabilježiti i kojom će se moći vjerno reproducirati točno ono što je netko rekao. To se pak mnogima činilo nemogućim. Neki nisu povjerovali u tu mogućnost ni kad je 1878. Edison javno pokazao svoj fonograf, što je glas bilježio i potom “čitao” iglom na voštanom valjku. Tada je sam izumitelj pred prisutnima recitirao nedužnu dječju pjesmicu Mary had a little lamb (što znači: “Imala Marica malo janje”) i odmah potom, s iste naprave kojom je snimao, pustio reprodukciju svoje pjesmice. Morao je ponoviti predstavljanje u manjoj dvorani – koju, dakako, nije sam izabrao i za koju nije prethodno mogao znati – da uvijet nevjernike da se negdje ne krije neki trbuhozborac! Ljude je otpočetka najviše oduševljavao točan zapis ljudskoga glasa, mogućnost vjernog ponavljanja boje glasa, dikcije i osobine govora točno određenoga govornika, čak mnogo više od onoga što glas ima reći. U početku se čak nije ni pomišljalo na mogućnost reprodukcije glazbe. Ubrzo nakon usavršavanja prvih fonografa i gramofona i nakon početka industrijalizacije tih izuma, koji dugo opstoje jedan pored drugoga (neznatno se razlikuju – prvi za nanošenje i očitavanje zapisa koristi valjke, a drugi ploče), ljudi su shvatili da se te nove naprave mogu koristiti za vrlo ozbiljne primjene, ali i za zabavu. Fonografi i gramofoni su isprva ipak najčešće korišteni kao “mjerni instrumenti” za bilježenje raznih znanstvenih eksperimenata sa zvukom, kao pomagalo folklorista i melografa, čak i kao instrument za točno i neopozivo bilježenje različitih škakljivih svjedočenja (koje bi netko poslije mogao htjeti opovrgnuti – kad ne bi bilo fonografskog zapisa). Postoji i kuriozitet s kraja devetnaestoga stoljeća koji potvrđuje uvjerljivost i važnost fonografskog zapisa. Neki je američki milijunaš na samrtnoj postelji, kad više nije mogao pisati, zatražio da mu donesu fonograf da bi izdiktirao svoju oporuku. Kad je bilježnik pozvao njegove nasljednike i izložio ih slušanju pokojnikovih riječi, oni nisu bili samo zgranuti sadržajem oporuke, nego ih se još više dojmio glas, riječi umrloga čovjeka što su dopirale iz fonografa. U Rijeci i Hrvatskoj se vrlo brzo proširila vijest o najnovijim dostignućima, brzo se fonograf i gramofon moglo vidjeti, a uskoro i kupiti. U Rijeci je već 1880. održano njihovo prvo predstavljanje, deset godina kasnije su predavanja o fonografu držali i sami Riječani. Početkom dvadesetog stoljeća riječki su trgovci već nudili kupnju tih “govornih strojeva”. Među najustrajnijima je Enrico Domich, rodom iz Zadra, koji je svoj Deposito strumenti musicali držao na samom početku Korza, nasuprot Palazzo Modello. U Zagrebu je već 1908. inženjer Slavoljub Penkala urezivao gramofonske ploče, i ubrzo nakon prvih početaka snimio i hrvatske pjesme. U to su vrijeme i veliki strani proizvođači počeli snimati pjesme na hrvatskom jeziku, koje su najčešće pjevali operni pjevači iz Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, kao i vojna glazba i tamburaška društva. I u Sjedinjenim Državama rano su se izdavale ploče s pjesmama iz rodnog kraja naših iseljenika. Zanimljiva su neka imena i naslovi pjesama zapisanih na naljepnicama tih ploča – Mary Udovich i Josephine Lausche izvodi zagorske popevke, Dušan Jovanović i tamburaška grupa Orao izvodi Mornare mlađane, a Muški kvartet Jadran slovenske pjesmice. Glazba, pak, 53. pješačke pukovnije “Zagreb blagoslovi” izvodi himne i domoljubne pjesme – Još Hrvatska, Bože živi, Oj ti vilo, vilo Velebita. (Sve na pločama Columbije, u posjedu Muzeja grada Rijeke). Među tim ranim zapisima na hrvatskom jeziku bilo je narodnih pjesama iz raznih krajeva, pa i poneka dalmatinska pjesma. Među pločama u Muzeju grada Rijeke čuvaju se i hrvatske pjesme u izdanju drugih diskografskih kuća, poput International Talking Machines – kasnijega Odeona, potom Lyrophona i Parlophona – koji snimaju glazbu 25. domobranske pukovnije i Katoličkog tamburaškog djetičkog društva u Zagrebu (Krčmarice, koračnica Ispod Kleka, Seosko kolo, Kolo iz Trenka). No posebno je zapažen napor prve hrvatske diskografske kuće, Edison Bell Penkale, što je snimala od 1927. godine. Izdala je brojne pjesme iz raznih hrvatskih krajeva, među kojima i neke vrlo osebujne. Na primjer, U mom selu najbedastiji sam ja, u izvedbi Ciganske glazbe Paje Todorovića, te Pjesmu o cigareti koju, izvodi ozbiljan tenor Milan Šepec iz Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Treba podsjetiti i na neke šaljive i škakljive igrokaze na pločama, na primjer Ivan Dugoprstić pred policijom, Ženidbeni posredovni zavod. Posebno treba obratiti pažnju na “skečeve” s naznakom “za intimne krugove” i pod znakovitim naslovima – kao Iznajmljuje se soba i Marica s mužem u postelji (favorizira se dakle “dopuštena” bračna ljubav, da sve bude lege artis!). Odmah na početku Edison Bell Penkala izdaje niz primorskih pjesama u izvođenju pučkih pjevača i sopaca s otoka Krka – što je jedini tako rani i stoga dragocjen zapis primorskih pjesama – Dođi draga – More moje milo – Marica divojka – Dobrinj je bili grad – Poduhnul je – Vrbniče – Oj, Aleksandrovo – Baška, lipo selo – Polka (Sopela) – Mantinjada – Tonac – U Dobrinju milo zvoni zvone – Veros Polka. Pjevaju J. Trubić i I. Bogović, sviraju sopci I. Turato i J. Pindulić, Nikola Kirinčić i Josip Crnčić. Priprema izložbe, nazvane Čarobna igla, prvo se koncentrirala na prikazivanje ljepote, šarolikosti i slikovitosti gramofona, naročito onih s velikim cvjetnim trubama, kao i na izlaganje tehničkog razvoja starih gramofona, od njihove pretpovijesti do njihova kraja i konačnog tehnološkog zastarijevanja. Riječ je o stotinjak godina raspona, od glazbenih kutija i fonografa s kraja devetnaestoga do gramofona iz sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. No potom je izložba od tehničkoga zakrenula prema društvenom i kulturno-povijesnom težištu. Fenomen snimanja velikih simfonijskih i opernih djela u izvedbi slavnih orkestara i pjevača omogućio je da im još više proširi slavu u široj javnosti, poput Enrica Carusa i Begniamina Giglija i onih koji su u Rijeci nastupali i bili omiljeni. Ne samo da su zabilježene najomiljenije operne arije nego se izdavalo i raskošno opremljene albume s nekoliko velikih ploča na kojima su zabilježene najveće i najduže Verdijeve i druge opere, i u tom obliku dopirale su i do Rijeke, u kojoj je operna glazba u prvoj polovici dvadesetog stoljeća bila iznimno popularna. Uvijek se govorilo da su u to doba lučki nosači – facchini – odlazili u kazalište i da su se gradom pjevušile operne arije. Iako je zarana zabilježen i posve drugačiji zvuk oporog primorskog folklora i škrte istarske ljestvice (Vrbniče nad morem...) ipak je mnogo više odjeknuo i mnogo veću popularnost dosegao fenomen zabavnoglazbenog programa riječkoga radija 50-ih godina prošlog stoljeća. Vrhunac popularne glazbe kraja devetnaestoga stoljeća bile su brojne koračnice za simfonijsku glazbu i “limenu” muziku, kao i valceri i operete. Na metalnim pločama glazbenih automata najomiljenije su (sudeći po zbirci ovih ploča u Muzeju grada Rijeke) Radetzky Marsch (Strauss Otac), Valovi Dunava (Ivanovici), Barun Ciganin (Strauss Sin), Habanera iz Bisetove Carmen, Gounodov Faustov valcer. No pojavljuju se i vrlo ozbiljna djela, popust izvadaka iz Wagnerova Lohengrina. Prava se zabavna glazba, koja više nema nikakve veze s ozbiljnom, razvila tek između dvaju ratova. Tada više nije bilo potrebno živjeti u Beču i posjećivati operetna i popularna kazališta bečkih predgrađa da bi se moglo uživati u prvim šlagerima ili pak gostionice i vrtne terase u Prateru, s druge strane Dunavskog kanala. Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
ČAROBNA IGLA
Ervin Dubrović
Uz izložbu u Muzeju grada Rijeke
Jedna od najzanimljivijih i najosebujnijih zbirki Muzeja grada Rijeke zbirka je gramofona i gramofonskih ploča. Ovamo treba pridodati i neke preteče i neke nasljednike, primjerice glazbene automate, fonograf, pokoji radioprijemnik. Nekad su ih sve zajedno nazivali “macchine parlanti” (“talking machines”) – dakle, hrvatski rečeno, iako to na hrvatskom baš nije bilo uobičajeno – govorni strojevi ili strojevi koji govore. Čovjeka je u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća oduševljavala sama pomisao da će jednom biti moguće zadržati i reproducirati ljudski glas. Veliko je dostignuće već bilo kad je poruka mogla biti prenesena telegrafom, još veće kad je Graham Bell izumio telefon i kad je mogao prenositi na daljinu i ljudski glas. No svi su priželjkivali “mehaničko-akustičnu” napravu kojom će se ljudski glas moći trajno zabilježiti i kojom će se moći vjerno reproducirati točno ono što je netko rekao. To se pak mnogima činilo nemogućim. Neki nisu povjerovali u tu mogućnost ni kad je 1878. Edison javno pokazao svoj fonograf, što je glas bilježio i potom “čitao” iglom na voštanom valjku. Tada je sam izumitelj pred prisutnima recitirao nedužnu dječju pjesmicu Mary had a little lamb (što znači: “Imala Marica malo janje”) i odmah potom, s iste naprave kojom je snimao, pustio reprodukciju svoje pjesmice. Morao je ponoviti predstavljanje u manjoj dvorani – koju, dakako, nije sam izabrao i za koju nije prethodno mogao znati – da uvijet nevjernike da se negdje ne krije neki trbuhozborac! Ljude je otpočetka najviše oduševljavao točan zapis ljudskoga glasa, mogućnost vjernog ponavljanja boje glasa, dikcije i osobine govora točno određenoga govornika, čak mnogo više od onoga što glas ima reći. U početku se čak nije ni pomišljalo na mogućnost reprodukcije glazbe. Ubrzo nakon usavršavanja prvih fonografa i gramofona i nakon početka industrijalizacije tih izuma, koji dugo opstoje jedan pored drugoga (neznatno se razlikuju – prvi za nanošenje i očitavanje zapisa koristi valjke, a drugi ploče), ljudi su shvatili da se te nove naprave mogu koristiti za vrlo ozbiljne primjene, ali i za zabavu. Fonografi i gramofoni su isprva ipak najčešće korišteni kao “mjerni instrumenti” za bilježenje raznih znanstvenih eksperimenata sa zvukom, kao pomagalo folklorista i melografa, čak i kao instrument za točno i neopozivo bilježenje različitih škakljivih svjedočenja (koje bi netko poslije mogao htjeti opovrgnuti – kad ne bi bilo fonografskog zapisa). Postoji i kuriozitet s kraja devetnaestoga stoljeća koji potvrđuje uvjerljivost i važnost fonografskog zapisa. Neki je američki milijunaš na samrtnoj postelji, kad više nije mogao pisati, zatražio da mu donesu fonograf da bi izdiktirao svoju oporuku. Kad je bilježnik pozvao njegove nasljednike i izložio ih slušanju pokojnikovih riječi, oni nisu bili samo zgranuti sadržajem oporuke, nego ih se još više dojmio glas, riječi umrloga čovjeka što su dopirale iz fonografa. U Rijeci i Hrvatskoj se vrlo brzo proširila vijest o najnovijim dostignućima, brzo se fonograf i gramofon moglo vidjeti, a uskoro i kupiti. U Rijeci je već 1880. održano njihovo prvo predstavljanje, deset godina kasnije su predavanja o fonografu držali i sami Riječani. Početkom dvadesetog stoljeća riječki su trgovci već nudili kupnju tih “govornih strojeva”. Među najustrajnijima je Enrico Domich, rodom iz Zadra, koji je svoj Deposito strumenti musicali držao na samom početku Korza, nasuprot Palazzo Modello. U Zagrebu je već 1908. inženjer Slavoljub Penkala urezivao gramofonske ploče, i ubrzo nakon prvih početaka snimio i hrvatske pjesme. U to su vrijeme i veliki strani proizvođači počeli snimati pjesme na hrvatskom jeziku, koje su najčešće pjevali operni pjevači iz Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, kao i vojna glazba i tamburaška društva. I u Sjedinjenim Državama rano su se izdavale ploče s pjesmama iz rodnog kraja naših iseljenika. Zanimljiva su neka imena i naslovi pjesama zapisanih na naljepnicama tih ploča – Mary Udovich i Josephine Lausche izvodi zagorske popevke, Dušan Jovanović i tamburaška grupa Orao izvodi Mornare mlađane, a Muški kvartet Jadran slovenske pjesmice. Glazba, pak, 53. pješačke pukovnije “Zagreb blagoslovi” izvodi himne i domoljubne pjesme – Još Hrvatska, Bože živi, Oj ti vilo, vilo Velebita. (Sve na pločama Columbije, u posjedu Muzeja grada Rijeke). Među tim ranim zapisima na hrvatskom jeziku bilo je narodnih pjesama iz raznih krajeva, pa i poneka dalmatinska pjesma. Među pločama u Muzeju grada Rijeke čuvaju se i hrvatske pjesme u izdanju drugih diskografskih kuća, poput International Talking Machines – kasnijega Odeona, potom Lyrophona i Parlophona – koji snimaju glazbu 25. domobranske pukovnije i Katoličkog tamburaškog djetičkog društva u Zagrebu (Krčmarice, koračnica Ispod Kleka, Seosko kolo, Kolo iz Trenka). No posebno je zapažen napor prve hrvatske diskografske kuće, Edison Bell Penkale, što je snimala od 1927. godine. Izdala je brojne pjesme iz raznih hrvatskih krajeva, među kojima i neke vrlo osebujne. Na primjer, U mom selu najbedastiji sam ja, u izvedbi Ciganske glazbe Paje Todorovića, te Pjesmu o cigareti koju, izvodi ozbiljan tenor Milan Šepec iz Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Treba podsjetiti i na neke šaljive i škakljive igrokaze na pločama, na primjer Ivan Dugoprstić pred policijom, Ženidbeni posredovni zavod. Posebno treba obratiti pažnju na “skečeve” s naznakom “za intimne krugove” i pod znakovitim naslovima – kao Iznajmljuje se soba i Marica s mužem u postelji (favorizira se dakle “dopuštena” bračna ljubav, da sve bude lege artis!). Odmah na početku Edison Bell Penkala izdaje niz primorskih pjesama u izvođenju pučkih pjevača i sopaca s otoka Krka – što je jedini tako rani i stoga dragocjen zapis primorskih pjesama – Dođi draga – More moje milo – Marica divojka – Dobrinj je bili grad – Poduhnul je – Vrbniče – Oj, Aleksandrovo – Baška, lipo selo – Polka (Sopela) – Mantinjada – Tonac – U Dobrinju milo zvoni zvone – Veros Polka. Pjevaju J. Trubić i I. Bogović, sviraju sopci I. Turato i J. Pindulić, Nikola Kirinčić i Josip Crnčić. Priprema izložbe, nazvane Čarobna igla, prvo se koncentrirala na prikazivanje ljepote, šarolikosti i slikovitosti gramofona, naročito onih s velikim cvjetnim trubama, kao i na izlaganje tehničkog razvoja starih gramofona, od njihove pretpovijesti do njihova kraja i konačnog tehnološkog zastarijevanja. Riječ je o stotinjak godina raspona, od glazbenih kutija i fonografa s kraja devetnaestoga do gramofona iz sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. No potom je izložba od tehničkoga zakrenula prema društvenom i kulturno-povijesnom težištu. Fenomen snimanja velikih simfonijskih i opernih djela u izvedbi slavnih orkestara i pjevača omogućio je da im još više proširi slavu u široj javnosti, poput Enrica Carusa i Begniamina Giglija i onih koji su u Rijeci nastupali i bili omiljeni. Ne samo da su zabilježene najomiljenije operne arije nego se izdavalo i raskošno opremljene albume s nekoliko velikih ploča na kojima su zabilježene najveće i najduže Verdijeve i druge opere, i u tom obliku dopirale su i do Rijeke, u kojoj je operna glazba u prvoj polovici dvadesetog stoljeća bila iznimno popularna. Uvijek se govorilo da su u to doba lučki nosači – facchini – odlazili u kazalište i da su se gradom pjevušile operne arije. Iako je zarana zabilježen i posve drugačiji zvuk oporog primorskog folklora i škrte istarske ljestvice (Vrbniče nad morem...) ipak je mnogo više odjeknuo i mnogo veću popularnost dosegao fenomen zabavnoglazbenog programa riječkoga radija 50-ih godina prošlog stoljeća. Vrhunac popularne glazbe kraja devetnaestoga stoljeća bile su brojne koračnice za simfonijsku glazbu i “limenu” muziku, kao i valceri i operete. Na metalnim pločama glazbenih automata najomiljenije su (sudeći po zbirci ovih ploča u Muzeju grada Rijeke) Radetzky Marsch (Strauss Otac), Valovi Dunava (Ivanovici), Barun Ciganin (Strauss Sin), Habanera iz Bisetove Carmen, Gounodov Faustov valcer. No pojavljuju se i vrlo ozbiljna djela, popust izvadaka iz Wagnerova Lohengrina. Prava se zabavna glazba, koja više nema nikakve veze s ozbiljnom, razvila tek između dvaju ratova. Tada više nije bilo potrebno živjeti u Beču i posjećivati operetna i popularna kazališta bečkih predgrađa da bi se moglo uživati u prvim šlagerima ili pak gostionice i vrtne terase u Prateru, s druge strane Dunavskog kanala.
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.