Faros, nekad golem svjetionik na otoku kraj Aleksandrije, i rodski Kolos dva su među mnoštvom svjetskih čuda pomorcima najdraža. Kažemo «među mnoštvom», jer svakom je pomorcu jasno da svakojakih čuda, pa i svjetskih, ima mnogo više, ali o nekima se, možda i namjerno – ne govori! Da li zbog graditeljskog lobija, koji je već odavno zavladao obalama kontinenata, ili je tome neki još skriveni razlog – sada i nije presudno. Zašto se neka čuda prešućuju, pomorcima može postati jasno već za prvog putovanja oceanom. Pogotovo ako imaju čast ploviti najsjevernijim ili najjužnijim dijelom oceana.
Iskreno govoreći, kad se govori o čudima,pomorce najprije obuzme nekakav smijeh, jer uistinu je smiješno da se u svjetska čuda ubrajaju samo graditeljska postignuća. Ako ih se malo bolje promotri, sva najčešće spominjana čuda imaju nešto zajedničko i lako prepoznatljivo. Naime, svako je čudo napravljeno od naročitog materijala, ali ta je naročitost svoju posebnost zadobila pod utjecajem graditeljskog razumijevanja svijeta. Točnije, pod utjecajem graditeljskog lobija ljudi otkrivaju, prepoznaju čuda na isti način kojim se dive skupocjenom prstenu ili dijamantnoj narukvici. Samo što čuda moraju zadovoljiti još jedan uvjet: moraju biti golema! Tome možda nije tako samo u slučaju Samiramidinih vrtova, ali…Ali, pođimo nekim redom.
Hram božice Artemide sačinjen je od mramora. Ne od običnog mramora. Možda ne treba posebno ni naglašavati da je to bio najmramor, i da je neprocjenjiva šteta što hram nije sačuvan. Baš niti jedan kamen. Nikad više, i nigdje, neće biti moguće rukom dotaknuti glatkoću mramora Artemidina hrama. Ali svima je jasno da je samo takav kamen mogao biti ugrađen u njezino svetište.
Fidijin olimpijski Zeus, bez obzira na impresivnu veličinu, svoju začudnost može zahvaliti i materijalu od kojeg je bio napravljen. I taj zanosni ogrtač! Odjeća i sandale Boga bile su od zlata. A prijestolje na kojemu je Bog sjedio, osim zlata, krasila je ebanovina i bjelokost. Sve optočeno najdražim amenjem… Zlato, dragulji i bjelokost! A činjenica da danas ne postoji niti komadić tog čuda, samo uvećava sjaj zlata i nevjerojatnu blještavost dijamanata koji su prijestolje ukrašavali. Egipatske piramide svoju čudesnost dijelom moraju zahvaliti i nepreglednoj količini bezličnog pijeska što ih u nedogled okružuje. Nasuprot pijesku stoje golemi, geometrijski kameni blokovi od kojih su piramide sagrađene. I tajna u njima skrivena. Nezamisliva je količina dijamanata i zlata što ih krije tajna faraonova groba. Bez obzira na dosadašnje pljačke, jer tajna faraona vječito će krasiti goleme piramide.
Sfinga kod Gizeha posebna je po tome što je isklesana gotovo u jednom kamenom bloku, kažu graditelji. Kao da bi bila manje začudna sastavljena od desetaka golemog kamenja?! A uz činjenicu da je napravljena od jednog kamena, podastiru se i njezine mjere: 73 metra duga, 20 metara visoka, i točno metara široka!!!
A kakvi su nama najdraži, Faros i Rodos? I oni su osobiti po materijalu od kojeg su napravljeni. Rodos od pozlaćene bronce. Nepostojanje tog golemog brončanog kipa, kao i u slučaju svih drugih čuda, samo doprinosi njegovoj začudnosti.
Što je s Farosom, kamenim svjetionikom? On je uistinu bio velik, jer priča se da je bio visok 120 metara. Zamislite kulu od kamena visoku 120 metara! Ali, to nije bilo dovoljno da postane čudo. Tek kad su na sam njegov vrh, na tjeme, ugradili uglačana do blještavila metalna konkavna zrcala, i kad se svjetlost koju su oko sebe zrcala odašiljala mogla vidjeti na udaljenosti od 50 kilometara, Faros se mogao nadati statusu čuda. I sreća je da su metalna ogledala nastala pod nazorom Arhimeda, već tada dovoljno slavnog da sudjeluje u stvaranju čuda. Pitamo se: na koliko se kilometara od svjetionika širio miris smolastog drva i mineralnih ulja kojim se palila svjetlost. Jer ljudi su, ma tko što o svjetlosti mislio, svjetlost palili. A palili su je drvom i uljem.
Sada je jasnije zašto pomorci sva spomenuta čuda doživljavaju odveć graditeljskim. Uostalom, očito je da se čuda slave u čast ljudskog uma, domišljatosti i točno određenoj svrsi zbog koje čuda postoje. I možda baš postojanje te svrhe umnogome zbunjuje pomorce. Naime, kad čuda nestanu (a nestala su sva), ništa se u svijetu zbog toga ne događa. Nema posljedica nakon njihova nestanka?! Eto, upravo zbog toga mnogi misle, ali se to ne usuđuju reći – da čuda postoje zbog sebe sama. I kad jednom nestanu, gotovo je s čudima. Više se ne mogu ponoviti. Pa kakav su onda to čuda?!
To, jednostavno, proturječi svemu onome što pomorci oko sebe vide. Prije svega onome što vide dok plove u blizini leda. Na sjevernim ili južnim dijelovima oceana, bilo kojeg oceana.
Neusporediv je to materijal s onima prije navedenim. I mnogo čudesniji od kamena, bronce ili dragulja. Jer led može nestati, ali isto se tako može ponovno stvoriti. Uostalom, led pliva. A činjenica da led pliva, za pomorce je najčudesnije od svih čuda. Jer zamislite da led ne pliva. Nikakav vulkan, nikakva lava ne bi otopila led u rijeke, mora i oceane. On bi se svaki put ponovno, makar i za milion godina, sledio. On bi se uvijek u sebe pretvorio. I potonuo, i sve živo u mrtvo sledio, cijeli život u smrt zaledio. Da led ne pliva, taložio bi se na dnu svakog mora, oceana, jezera. Što će reći da bi i jezera i oceani vrlo brzo nestali. Jer bili bi do dna zauvijek zaleđeni.
Činjenica da led pliva, čudo je nad svima. A svrha mu nije neko pojedinačno dostignuće, graditeljsko ili tome slično, već život uopće.
Pomorci su vrlo pobožni ljudi, i to više što su stariji. Oni najiskusniji često su bili svjedoci golema nastajanja, a onda naglog nestajanja. Ali uvijek se znalo da ono što nestane, ne nestaje zauvijek. Oluje, ma kako velike bile, i bez obzira da li su odjednom prestale i nestale – ponovno će se dogoditi. Možda po uzoru na led. Jer nikome na svijetu ne uspijeva ponavljanje sebe sama bolje nego li to čini led. Onaj na najjužnijim i najsjevernijim dijelovima oceana. Bilo kojeg oceana.