Rijeka je po mnogočemu izuzetan grad, sazdan od neobičnih povijesnih događanja, izvanrednih stanovnika koji su postigli neuobičajene dosege, izume, građevine, tehnička i tehnološka rješenja. Neka od tih dostignuća poznata su i u svijetu cijenjena, neka još uvijek nedovoljno razglašena, valorizirana. Razloge valja tražiti, ponovno, u povijesnim događanjima na tom uskom riječkom tlu koje je zbog vrlo povoljnog smještaja oduvijek bilo križanjem, koordinatnim sjecištem i stjecištem puteva istok-zapad i sjever-jug. Baš su i tim smjerovima stizali u Rijeku ljudi, a s njima i razni politički, kulturni, umjetnički utjecaji sudarajući se, prožimajući i topeći se u nove ideje, oblike, rezultate. Ovaj je proces vrlo dobro uočljiv u sferi materijalne graditeljske baštine, u njegovu urbanističkom sustavu, na arhitektonskim dugotrajnim spomenicima prostora, na arhitektonskim oblicima, na licima kuća.
Osvajači riječkog terena još su u antici, u rimsko doba, dovodili na ovo tlo svoje graditelje koji su ostavljali trajne tragove antičke arhitekture (terme, nastambe, slavoluke, svetišta). Premda su oni danas vrlo slabo zastupljeni i gotovo nevidljivi u Rijeci, kasnije su utjecali na nove neimare, graditelje skromnih kuća za stanovanje u Starome gradu koji su rabili polukružne lučne konstrukcije za temeljenje i potpornje. Vremenom je stvoren neki općeprihvaćen primorski stil jednokatnice s prostorom za rad ili spremištem u prizemnoj konobi pod voltom te stambenim prostorom na katu, s kamenim stepenicama do ulazne terase. Pri gradnji korišten je primorski kamen, ne prevelike kakvoće i ljepote, ali lako dostupan. Debeli zidovi i mali prozori štitili su stanovnike od ljetnih žega i zimskih hladnih bura.
Dolaskom kasnijih, stranih, osvajača i uspostavom stranih vlasti došli su u Rijeku i strani utjecaji iz raznih zemalja (Francuska, Austrija, Ugarska, Italija) s njihovim običajima administriranja, ophođenja, govorom, modom, pa i gradnjom drugačije tradicije. Neke je navade domicilno stanovništvo lako i dragovoljno prihvatilo, a neke i nije, te se ono svoje, domaće, naglašavalo kao neka vrsta tihog otpora, uglavnom podalje od očiju, obično nasilne, vlasti.
MAĐARSKI UTJECAJ
U Rijeci se historicizam u graditeljstvu uvriježio krajem 19. st., u vrijeme uspostave mađarske vlasti 1868. godine, kada je tzv. “Riječkom krpicom” Rijeka pripojena izravno Mađarskoj kruni. Nastojeći kroz geografski položaj i povoljne prometne potencijale do maksimuma iskoristiti mogućnost izbijanja na more i u svjetske trgovačke tijekove, Mađari nisu štedjeli novaca za ostvarenje svoga vjekovnoga sna – pretvaranja riječkog područja u Magyar tenger (Mađarsko primorje), a Rijeku u svoju najvažniju i jedinu morsku luku
| 
Detalj mađarskih lučkih skladišta u riječkoj luci.
| 
Palača Ploech na Žabici
|