Svaka velika priča ima svoje veliko ime. U priči o Rafineriji nafte Rijeka to je ime Milutin Barač. I to ne samo kao osobnost koja je dominirala manje-više cijelom prvom trećinom života pogona na Mlaki, skoro četiri desetljeća. Baračevo ime ostalo je zapisano velikim slovima u pripovijesti o jednoj od prvih austrijskih rafinerija, a drukčije nije ni u pripovijesti o jednoj od svojedobno najvažnijih rafinerija današnje Češke. Barač je značajno vrijeme bio odgovoran također za rad jednog od rumunjskih pogona za preradu crnog zlata. U određenom trenutku u opisu poslova pojavila mu se i skrb o radu stanovite rafinerije u današnjoj Ukrajini, te istovrsna pogona u mađarskoj prijestolnici.
Barač, taj čovjek od šest rafinerija, nije obilježio samo poglavlja priča o njima, već je i sam postao intrigantnom pričom. Ovaj napis donosi ponešto iz onih dionica te priče koje govore o Baračevim riječkim danima. Povod? Barač je ovaj svijet napustio 1938., pa ove godine bilježimo 70. obljetnicu tog događaja.
Pitanje prvo:
ZAŠTO PRIČA O BARAČU NE POČINJE U RIJECI?
Kao što je to s Riječanima kroz povijest počesto slučaj, a tako je i danas, prvo poglavlje njihovih biografija nije vezano uz grad na Kvarneru. Kronologija upućuje podalje od uzmorja, hitajući preko goranskih planina do ravničarskog područja tridesetak kilometara sjeverozapadno od Zagreba. Do sela Paukovca, pokraj Donje Zeline.
| 
Pogled na stan Milutina Barača pod čijim je rukovodstvom riječka rafinerija postala najvećom rafinerijom u Europi.
|
Zašto upravo tamo? Milutin Barač rođen je u selu Paukovcu. Reklo bi se, ima u takvu mjestu rođenja neke sudbinske logike. Ako je na zemljopisno raznoliku hrvatskom prostoru igdje red da prvi put danje svjetlo ugleda budući veliki naftaš, onda je to u onom dijelu toga prostora koji se naziva panonskim. Jer, znatnije količine nafte Hrvatska ima upravo u svom ravničarskom području. Upravo tu je priroda podarila Hrvatskoj toliko cijenjena podzemna crna mora, čijom se snagom pokreće suvremena tehnička civilizacija.
Barač je rođen 14. veljače 1849. Dogodilo se to u obitelji Franje i Matilde Barač, u kojoj je prije njega na svijet došao brat mu Vladimir, poslije njega brat Antun i sestra Marija. Teško bi se moglo reći kako je to bila posve obična obitelj. Otac Franjo bio je zaposlen kao vijećnički tajnik Kraljevskoga banskog stola u Zagrebu, a majka Matilda imala je između imena i svoga djevojačkog prezimena Domjanić kraticu koja je svjedočila o plemenitu rodu, kraticu pl. Potjecala je iz plemićke obitelji koja je u Donjoj Zelini posjedovala imanje.
Unatoč materijalnom zaleđu koje je jamčilo pristojan život, ili možda baš zbog njega, obitelj Baračevih roditelja nije se dugo zadržala u Paukovcu, pa ni u Donjoj Zelini. Djeca su prvo obrazovanje dobila u novom mjestu stanovanja, u Zagrebu, pa je Milutin tu najprije završio osnovnu školu, a potom se, 1860., upisao u Kraljevsku višu realnu gimnaziju. Pitanjem sljedećih školskih koraka roditelji su se pozabavili vrlo ozbiljno. Dječakova sklonost kemiji i prirodnim znanostima pokazala se 1867. upisom u Kemijsko-tehničku školu u Grazu, u štajerskomu pokrajinskom Johanneumu. Ubrzo iz Graza odlazi u Beč, na traženje Vlade iz Zagreba koja ga je stipendirala, te školovanje 1868. nastavlja u Visokoj tehničkoj školi (Technische Hochschule). Uz najvećim dijelom odlične ocjene, Barač je diplomirao 1872., postavši tako tehničkim kemičarom.
Pitanje drugo:
ŠTO MISLE O BARAČU U BEĆU?
Kao što to u biva u državama s uređenim gospodarstvima, diplomiranje nije donijelo stanku, već nov početak. Pritom nije riječ isključivo o činjenici da je mladić Barač ubrzo odjenuo vojnu odoru i tim postupkom jednu godinu života darovao Monarhiji. U vojsci je bio od 1869. do 1870., kao dobrovoljac u pješadijskoj pukovniji br. 53 u Beču. Godine 1871. imenovan je poručnikom u pričuvi, a nakon odsluženja roka za pričuvne časnike iz vojske je otišao s činom natporučnika. Na svoj će zahtjev 1886. biti oslobođen vojnih dužnosti. Razlog? Već kao student posljednje godine Visoke tehničke škole, 1. veljače 1872., daroviti je kemičar započeo radom u tvornici Gustava Wagenmanna. Točnije, u njegovoj bečkoj Petroleum – Raffinerie, jednoj od prvih austrijskih rafinerija nafte, osnovanoj 1860., u svoje doba i vodećoj. Tu se, na adresi X Bezirk, Lacrstrasse br. 20, zaposlio kao tvornički kemičar.
Kad je Wagenman zaposlio Barača, dobro je znao zašto je to učinio: mladić nije bio samo primjeran student, već i vrijedan radnik. Kako se to vidjelo? Najbolje je odgovor prepustiti samom Baraču, odnosno riječima u životopisu što ga je napisao godine 1908.: «U toj tada prvoj tvornici naftne grane naše Monarhije razradio sam metodu čišćenja mineralnog voska u cerezin i u tu svrhu razvio tvornički uređaj, te sam stalno vodio proizvodnju tog proizvoda, pored proizvodnje parafina». Cerezin je bio čestom zamjenom za pčelinji vosak u pravljenju pčelinjih saća, upotrebljavao se u proizvodnji svijeća i u razne industrijske svrhe. Barač je za inovaciju bio obilno novčano nagrađen.
| 
Milutin Barač, Sofia i Viktor Kappler, Branko Wolf (unuk). Barač je zbog svojeg ugleda bio jedna od posebno istaknutih meta D’Annunzijevih ardita koji su se brutalno obračunavali s netalijanskim stanovništvom. U siječnju 1922. u dobi od 74 godine morao je zauvijek napustiti Rijeku.
|
Kao inovator, idealno se uklopio u rafineriju poput Wagenmannove. U austrijskoj naftaškoj povijesti taj će pogon, naime, ostati zabilježen kao mjesto prve, pokusne proizvodnje mazivih ulja za potrebe željeznice (1861.), potom i uvođenja novih načina proizvodnje mazivih ulja iz galicijske nafte.
Postupak dobivanja čistog cerezina iz zemnog voska, koji je stizao s nalazišta u galicijskim Karpatima, Barač je i patentirao. Dakle, Barač je bio zaposlenik koji je u Wagenmannovoj rafineriji pokazivao stručnost, marljivost i kreativnost, odnosno najviše moguće radne kvalitete. Što je za tu vrstu industrije posebno dragocjeno, te su kvalitete dolazile do izražaja u situacijama kada je trebalo tražiti odgovore na dvojbe praktične prirode, kada je rezultat morao biti provjerljiv i u svakodnevnu radnom procesu upotrebljiv.
Zar je onda neobično što je takav Barač zapeo za oko još nekomu?
Pitanje treće:
KAKO JE BARAČ STIGAO NA KVARNER?
Kada je budimpeštanska Rafinerija kamenog ulja d. d. krajem 1882. raspisala natječaj za osobu koja bi vodila izgradnju riječke rafinerije i preuzela u novom pogonu direktorske dužnosti, Barač se nije propustio javiti. Nakon petnaestogodišnjeg boravka u Austriji, žarko se želio vratiti u Hrvatsku.
Na natječaj Dioničkog društva javio se 20. studenog 1882., priloživši čak četrnaest svjedodžbi. Važući pristigle ponude, u sjedištu Društva procjenjuju kako je upravo Barač čovjek koji im treba za golem i odgovoran posao što ih čeka u Rijeci. Odluka je više nego utemeljena, Barač u tom trenutku nije bilo tko: on je provjereno uspješan stručnjak iz provjereno ugledne rafinerije. Dakle, mlad čovjek koji ima izvanredno obećavajući stručni curiculumom vitae. Da će preuzeti dužnost tehničkog direktora riječke Rafinerije mineralnih ulja u osnivanju, kako je službeno glasio naziv radnog mjesta, usmeno ga je 13. prosinca obavijestio osobno markiz E. Pallavicini, generalni direktor Mađarske opće kreditne banke, najvećeg dioničara Društva.
Barač se istog dana prihvaća pera i šalje pismo upravi Dioničkog društva. U njemu piše kako je «nakon isteka pola godine spreman preuzeti tehničko vodstvo rafinerije u Rijeci». Zašto tek nakon pola godine? Ne treba zaboraviti, za sve vrijeme natječaja Barač je zaposlenikom Petroleum – Raffinerie. Prema Gustavu Wagenmannu ima obveza koje nije mogao olako prekinuti. Pisana obavijest o primanju na novo radno mjesto stigla je u Beč 20. prosinca. Baraču u ruke vjerojatno dan potom. Tim se događajima kotač njegove profesionalne i osobne sudbine zavrtio u posve novom smjeru.
| 
Popis donacija Milutina Barača
|
Premda se po dobivanju saznanja o novom poslu nije smjesta zaputio na Kvarner, Barač je već u Beču započeo obavljati poslove povezane s izgradnjom riječke rafinerije. O tomu svjedoči vrlo živa korespondencija što je tekla između novoimenovanog direktora Barača, u Beču, i Wilhelma Singera, člana Uprave budimpeštanskoga Dioničkog društva i upravitelja tvrtke Steinacker i C.o., koja je u Rijeci bila predstavnik Društva. Tvrtka Steinacker i C.o. bila je uključena u gotovo sve poslove vezane uz izgradnju pogona, pa ako je Barač u tom trenutku bio tehničkim direktorom Rafinerije, Singer je obavljao dužnosti njezina administrativnog direktora.
Pisma teku od siječnja 1883., nižući retke o vrlo praktičnim pitanjima što su ih donosile svakodnevne aktivnosti u podizanju postrojenja. Pitanjima gdje je najuputnije nabaviti pojedine dijelove uređaja, gdje nabaviti kemijske tvari poput sumporne kiseline ili sode, kakva je kvaliteta dijelova uređaja u raznih isporučitelja, kakva su iskustva u prijevozu sirovine željeznicom, kakvi su rezultati laboratorijskih analiza raznih vrsta nafte i sličnim. Barač na njih nije samo davao odgovore u obliku dragocjenih savjeta, što mu je bilo moguće poradi vlastita profesionalnog iskustva, nego i izravne upute kako što učiniti.
Pisma te vrste izmjenjuju se učestalim ritmom između Barača i Singera nekoliko mjeseci. Nije u Beč pisao samo Singer. U jednom od pisama javlja se sam generalni direktor Mađarske opće kreditne banke, Pallavicini. Znajući da izgradnja pogona u Rijeci ne može čekati, on Barača pita kada će moći «nastupiti» na svoje novo radno mjesto, štoviše iskazujući nadu da bi to moglo biti prije dogovorenog roka, već koncem travnja. Barač odgovara kako će u Rijeku preseliti 15. svibnja, čim završi određene poslove u Wagenmannovoj tvornici. Barač svoga dotadašnjeg poslodavca 15. svibnja doista i napušta. U grad gdje ga čeka direktorsko mjesto, stiže s obitelji 20. svibnja 1883.
Prema sjećanjima Baračeve kćerke Sofije – Barač se u Beču 1874. oženio s Ludovikom Romanić, kćerkom zagrebačkog inženjera Franje Romanića i supruge mu Marije, te u istom gradu dobio s Ludovikom dvije kćeri, Ljubu i Sofiju, dok je treća, Olga, rođena po odlasku iz carske metropole – u trenutku dolaska Baračevih u Rijeku rafinerija je tek trebala postati dio ponsalskog krajolika. Sofija veli: «Tako mu je bilo pokazano gdje bi trebala biti ta rafinerija. To je bilo, po mome sjećanju, jer sam onda bila dijete, pećina koja se spuštala od nekadašnje Torete prema moru. Trebalo je izravnati teren, što je učinjeno miniranjem i odvažanjem kamenog materijala, što se radilo tako dugo dok se nije dobio teren na kojem je izgrađena rafinerija…»
Unatoč za nj posve novoj situaciji (nije isto biti radnikom u tvornici i uprtiti na leđa direktorske dužnosti o kojima ovisi sudbina pogona i zaposlenih, te, nimalo posljednje, bankovni račun dioničara), Barač je u Rijeci započeo obavljati dužnosti na očekivan, uzoran način. Svakodnevno je organizirao posao, nadgledao poduzete radove, dogovarao se s dobavljačima opreme, izvješćivao nadređene, planirao zahvate koji su kucali na vrata.
Pitanje četvrto:
ZAŠTO JE BARAČ ČESTO ODLAZIO S KVARNERA?
Prvo, probno pokretanje pojedinih dijelova Rafinerije dogodilo se svega pola godine nakon početka većih ponsalskih radova, 13. rujna. A dan potom, 14. rujna 1883., riječka je Rafinerija i službeno otvorena. Zahvaljujući njezinu, za to doba nevjerojatno golemu preradbenom kapacitetu od 60 tisuća tona godišnje, s riječkom se Rafinerijom nije mogao mjeriti niti jedan istovrstan pogon na kontinentu. Na Mlaki se u tom trenutku uzdizala najveća europska rafinerija. Ujedno prva europska rafinerija za preradu nafte na industrijski način.
Iako je bila deseta mađarska rafinerija (Rijeka je u to doba smatrana od Hrvatske izdvojenim teritorijem, kojim upravlja ugarska kruna), bila je u stanju preraditi više nego ostalih devet zajedno. Zbog toga se u povijesti suvremene mađarske naftne industrije početnim poglavljem i smatra upravo riječko. Rijeka je mogla podmiriti trećinu potreba za derivatima Austro-Ugarske Monarhije. Rafinerija je pod Baračevom rukom radila izvanredno. Iskorištenost kapaciteta do sredine 1890-tih bila je zavidnih 95 posto. Dioničari su isplaćivali dobit između 60 i 80 posto godišnje. Uloženi kapital vratio im se deseterostruko.
Tragom sjajna uspjeha svoje prve rafinerije i sve većeg širenja naftaškog biznisa, u sjedištu Dioničkog društva odlučuju se proširiti popis svojih rafinerija. Društvo je 1890. najprije postalo vlasnikom male Tvornice petroleja u Brašovu. Na sjednici Upravnog vijeća Dioničkog društva, održanoj u Budimpešti 26. lipnja 1893., uz predsjedavanje markiza Pallavicinija, donesena je i odluka o kupovini male rafinerije grofa Larisch-Mönnicha u češkom gradu Oderbergu (danas Bohumin), kao i obližnjeg zemljišta. Da bi se to učinilo, kapital Društva povećan je emisijom novih dionica. Društvo je imalo namjeru pretvoriti Oderberg u nov, vrlo velik preradbeni pogon, kapaciteta identična Rijeci.
Ti su događaji donijeli Milutinu Baraču nove radne zadaće – imenovan je na mjesto tehničkog direktora svih rafinerija u vlasništvu Društva. Dakle, opis poslova više se nije ograničavao na obveze u Rijeci, već je uključio dužnost tehničkog direktora koji skrbi o radu rafinerija u Brašovu i Oderbergu. Umjesto za rad jedne rafinerije, Barač je postao odgovoran za rad triju rafinerija. Pritom je dobio zadatak iznova izgraditi pogon u Oderbergu. Slično se može ustvrditi za Brašov, koji je trebalo iz temelja osuvremeniti. Barač graditelj bio je iznova na djelu. O tomu na svoj način svjedoče tehnički crteži za rafinerije Oderberg i Brašov, s Baračevim potpisom, što se čuvaju u Ininu riječkom Indoku.
Kao da sve to već nije dovoljan posao, Barača u Društvu 1895. imenuju članom Uprave svoga novoosnovanog Dioničkog društva za traženje nafte. Dogodilo se to nakon donošenja zakona o subvencioniranju takva posla 1893. To je Barača potaknulo da iskuša i samostalnu istraživačku sreću. Učinio je to 1896. i 1897., pokušavajući otkriti podzemna nalazišta pokraj Koprivnice, na području Velikog Poganca. Dakle, na istom onom području iz kojeg je riječka Rafinerija već dobivala na preradu hrvatsku naftu. Barač je rudarski poduzetnik formalno postao 25. studenog 1896., upisom u Rovnu zagrebačkoga Rudarskog satništva za razdoblje od 1893. do 1901. Godine 1896. podijeljeno mu je 12 rovova u okolici Velikog Poganca, a sljedeće godine još 42 rova. Bez ozbiljnijeg istraživačkog uspjeha, Barač se nije odlučio iskoristiti cjelokupan rok što mu ga je pružala rovna dozvola. U lipnju 1897., poslije osam mjeseci u poganačkom blatu, «roviteljstvo» od njega preuzima Društvo u kojemu je radio, budimpeštanska Rafinerija mineralnog ulja d. d.
Pitanje peto:
KOJIM SE JOŠ POSLOVIMA BARAČ BAVIO U RIJECI?
Rastom Baračeva poslovnog ugleda ubrzo ga u njegovu gradu, Rijeci, ne nalazimo samo u vodstvu tvornice na Mlaki, nego i u upravama više tvrtki. Među njima su i one od posebno velike važnosti. Primjerice, Barač je 1890-ih član Nadzornog vijeća tako značajne kompanije kao što je Dioničko pomorsko parobrodarsko društvo Ungaro-Croata. Jedan je od direktora Banke i štedionice za Primorje, potpredsjednik Riječkog poduzeća za dokove, d. d., također član Upravnog odbora Riječke tvornice opeka i keramičkih pločica, d.d.
| 
Milutin Barač za sobom je ostavio osim riječke rafinerije i košnicu baračevku, najpodesniju za hrvatske krajeve. Samo 200 koraka od rafinerije u hrastovoj šumici imao je pčelinjak od 50 košnica kojeg je vodio toliko uzorno da su ga dolazili razgledavati pčelari iz cijele Hrvatske.
|
Baračeva prisutnost u upravnim tijelima tih tvrtki slijedi trag aktivnosti Mađarske opće kreditne banke na riječkom području. Pokazuje to 1895. primjer Tvornice opeka i keramičkih pločica d.d. Do njezina osnivanja došlo je nakon što je Banka zapazila da se kroz Rijeku iz Italije uvozi 400 tisuća kvintala opeka. To je ocijenjeno prevelikim uvozom koji se može otkloniti proizvodnjom u Rijeci. Banka je u Tvornicu uložila kapital, pa je htjela da u upravnim tijelima Tvornice budu ljudi u koje ima puno poslovno povjerenje. Barač se za to činio idealan, uz A. Steinackera, B. Rosenberga, E. Cunradija i E. Erlicha, koji su na Kvarneru također bili njeni ljudi.
Za Barača u Rijeci nije sve ostajalo samo na poslovnim aktivnostima. Znajući da se ugledni pripadnici različitih nacionalnosti okupljaju oko pojedinih središta društvenog života, svaki oko svoga, on se 1885. učlanjuje u Narodnu čitaonicu. Bila je ona gradsko rasadište hrvatske pisane riječi zahvaljujući svakodnevnoj ponudi novinskih izdanja kao što su Napredak, Pozor, Narodne novine, Gospodarski list, s vremenom Novi list itd.
Iz Čitaonice se novčano pomagalo mnogima. Prikupljalo se iznose za postradale u zagrebačkom potresu, za djelovanje Hrvatske čitaonice u Medulinu, za zakladu siromašnih učenika Hrvatske gimnazije u Sušaku... Barač je takve aktivnosti svesrdno podržavao, mnoge od njih i poticao. O tomu svjedoči njegov prijedlog, usvojen 30. studenoga 1890., da riječka Narodna čitaonica pomogne podizanju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Iste je godine izabran za jednog od starješina Čitaonice. Kao domoljub, u Rijeci je prijateljevao s hrvatskim prvacima Erazmom Barčićem, Franom Supilom i Andrijom Bakarčićem.
To nije sve. Barač je bio «utemeljiteljni član« čak 43 različite hrvatske kulturne, znanstvene, strukovne i ostale ustanove/društva. Utemeljiteljom je nazivana osoba koja je darovala posebno velik novčani prilog za njihov rad. Među njima su Matica hrvatska Zagreb, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko novinarsko društvo, Hrvatsko naravoslovno društvo, Hrvatsko starinarsko društvo u Kninu, Društvo za pouku analfabeta u Zagrebu, Društvo Zvonimir u Beču, Nautička škola u Bakru, Hrvatska gimnazija na Sušaku, Udruga učiteljica u Zagrebu, Obrtničko-radničko potporno društvo u Zagrebu, Vatrogasno društvo u Rijeci, Vatrogasno društvo na Sušaku itd.
Kako su Baračeva iskazivanja nacionalnih osjećaja primali njegovi poslodavci? Pogotovo u svjetlu činjenice da Barač, unatoč tomu što su mu skoro četiri desetljeća nadređeni bili u Budimpešti, i što je s njima cijelo to vrijeme komunicirao – nije znao mađarski jezik? Čini se kako odgovor na to pitanje može biti samo jedan. Barač je u vođenju Rafinerije bio toliko uspješan da se njegovo hrvatstvo u očima čelnih ljudi Dioničkog društva prihvaćalo kao nešto od manje važnosti u odnosu na dugogodišnje savjesno obavljanje financijski nadasve ozbiljna posla u kojemu je dioničarima donosio golem profit. Birajući između (Baračevih i svojih) nacionalnih osjećaja i novca, oni su uvijek prednost davali - novcu. Je li realno, uostalom, očekivati drukčije ako se zna da su se u Društvu našle okupljene poduzetničke glave s raznih strana svijeta - iz Austrije, Francuske, Mađarske, Hrvatske - na jasnu tragu zajedničke strasti za oplođivanjem uloženog kapitala? Društvo nije bilo nacionalno, nego interesno.
Pitanje šesto:
ŠTO JE SINULO BARAČU GLEDAJUĆI STARU BAČVU?
Osim za kulturu, Barač je pokazivao zanimanje za prirodu. Je li to bio puki slučaj ili prst sudbine, zauvijek će ostati upitno, no činjenica veli kako je Barač, nakon što je 1889. odlučio preurediti Rafinerijino skladište, pronašao u njemu staru bačvu nastanjenu pčelama. Smjesta je naredio da se presele u sanduk što ga je na brzu ruku zgotovio jedan od tvorničkih stolara, a sam se prihvatio literature o pčelama. Posljedica susreta u skladištu? Dvjesto koraka od Rafinerije, u hrastovoj šumici, uskoro je postojao pčelinjak od 50 košnica, vođen nadasve uzorno. Pčelinjak se pročuo, na razgledavanje su dolazili pčelari iz svih krajeva Hrvatske, da se upoznaju s Baračem i čuju stručne savjete. U njegovu se domu stvorila pčelarska knjižnica kakve nije bilo nadaleko, s knjigama na hrvatskom, njemačkom, francuskom i talijanskom jeziku.
 |
Najveću zaslugu za takav ugled u pčelarskim krugovima, također za napredak domaćeg pčelarstva, Rafinerijin je direktor dobio konstruiranjem novog tipa košnice, ubrzo poznate pod nazivom baračevka. Nakon konstruiranja 1896. i pokazavši se najpodesnijom za naše krajeve, ta je košnica postala najrašireniji tip košnice u Hrvatskoj. Pomoglo je i to što je Vlada u Zagrebu, na prijedlog stručnjaka, izradila veći broj baračevki i dijelila ih školama u kojima je bilo učitelja zainteresiranih za pčelarstvo. Barač je košnicu opisao u stručnoj literaturi, ujedno objavljujući niz kratkih i ubrzo vrlo popularnih pravila za rad njome. O stečenu ugledu Barača pčelara govori podosta i podatak da su sudionici međunarodnoga pčelarskog Kongresa, održanog na Sušaku 1. srpnja 1912., kako piše Novi list dan potom, nakon «teorijskog» dijela skupa posjetili upravo Baračev «liepi pčelinjak« na Ponsalu. U radu Kongresa sudjelovalo je 120 osoba iz Hrvatske, Češke, Slovenije, Srbije i, citiramo, Banata.
O Baračevoj sklonosti pčelarstvu govori davanje sredstava za osnivanje Pčelarskog društva Osijek (1897.), Pčelarskog društva Vukovar, te Centralnoga pčelarskog društva Zagreb (1919.). Time je postao njihov «utemeljiteljni član».
Još jedan način kojim je Barač iskazivao naglašeno zanimanje za prirodu bilo je prikupljanje rijetkih vrsta ptica i riba s kvarnerskog područja. Ako se zimi uspinjao zasniježenim goranskim padinama, ljeti je satima jedrio Kvarnerom u svojoj barci Čigra, u oba slučaja s dvogledom i lovačkom puškom u ruci. Bio je član Riječkoga lovačkog društva, štoviše, u njemu s vremenom postao izvršni direktor. Kad je na kvarnerske otoke dolazio u lov nadvojvoda Franjo Ferdinand s pratnjom, Barač je bio obavještavan i pozivan da sudjeluje u lovu. Kao prirodoslovac znao je prepoznati prirodne iznimnosti, pa je uhvaćene ptice rijetkih vrsta sam preparirao i slao u zagrebački Narodni muzej, stalno iznova nadopunjujući njegovu zoološku zbirku. Poslavši ukupno više od 1.400 primjeraka, postao je njegovim najvrednijim suradnikom. Ugledni hrvatski prirodoslovac Spiridon Brusina kazao je tim povodom: «Kamo sreće da bi se Narodni muzej u Zagrebu mogao podičiti kakvim Baračem u Slavoniji i Dalmaciji…«
Neke od prvih primjeraka rijetkih vrsta riblje zbirke Muzeja poslao je u Zagreb upravo Barač. Godine 1886. postao je član utemeljitelj Hrvatskoga prirodoslovnog društva.
Pitanje sedmo:
KAKO ZAVRŠAVA BARAČEVA RIJEČKA PRIČA?
Završno poglavlje Baračeva boravka u Rijeci dogodilo se po okončanju Prvog svjetskog rata, kada grad postaje pozornica na kojoj se izmjenjuju prizori političkog kaosa. Naoružani D’Annunzijevi ljudi brutalno se obračunavaju s netalijanskim stanovništvom, a zbog svoga položaja i ugleda Barač je u tomu jedna od posebno istaknutih meta.
Dan poslije dolaska pripadnika Vojne policije na vrata svog doma u krugu Rafinerije, 15. rujna 1920., Barač se žali gradskom vojnom Zapovjedništvu. Istog dana o svemu izvješćuje i lokalno predstavništvo Dioničkog društva za koje radi, očekujući da će ono upotrijebiti svoj utjecaj da se spriječi njegovo protjerivanje iz grada. U žalbi Zapovjedništvu piše:
«Vojna policija dala mi je jučer popodne usmeno do znanja da sam protjeran i da moram napustiti Rijeku u roku od 24 sata. Na ovu odluku predajem žalbu u potrebnom roku.
Ovdje u Rijeci prebivam od 1. juna 1883., dakle 38 godina, prvo kao tehnički direktor ovdašnje rafinerije petroleja, a zatim kao tehnički direktor akcionarskog društva Rafinerija mineralnih ulja i ne mogu promijeniti moje prebivalište bez znanja gore spomenute direkcije Društva. Tokom ovih mojih godina znalački samo vodio tvornicu ne samo u interesu ovog Društva, nego i u interesu samog grada Rijeke.
Tokom ovih mnogih godina nisam imao nikakav dug ni kod gradskih ni kod državnih vlasti.
Tako ni sada nisam ni jednoj vlasti dao bilo kakav povod da me se protjeruje, osim okolnosti koja ovdje nije bitna; da sam rođen u Hrvatskoj i koja ne može biti razlogom protjerivanja.»
Tri mjeseca nakon prvog pokušaja protjerivanja, koji je uspješno prebrodio, Rafinerijin direktor Barač piše pismo kćeri Sofiji u Zagreb. Piše ga bez utjecaja na ono što se u Rafineriji i oko nje događa, razočaran i umoran. Pismo nosi nadnevak 14. prosinca 1920., pisano je njemačkim jezikom, a u tom su trenutku uz Barača supruga Ludovika i kći Olga.
«Draga kćeri!
Kao što znadeš, uspio sam, zahvaljujući intervenciji Dioničkog društva, zasad ishoditi ostanak u Rijeci. Jadna Rafinerija, koju sam 38 godina s radošću i ljubavi stvarao, dotjerivao i vodio, danas je postala skladište za strane proizvode, iz kojeg se šalju pošiljke trgovcima. Jadni radnici koji su sa mnom radili i ostarjeli, sada ne rade i, usprkos visokim plaćama, izmoreni su glađu i slabo odjeveni. A ja? Gdje je moj ljubavlju vođen rad u tvornici, u uredu, u vrtu i dvorištu, gdje je moja razonoda koju sam imao u lovu, ribarenju, te uzgoju biljaka i pčela?
Kakav tužan pogled u budućnost. Neprestano mi se u duhu javlja melodija pjesme 'Ne znam što treba značiti da sam tako tužan'. Moje jadne biljke koje sam donio još iz Beča i koje sam s ljubavlju kultivirao 38 godina, već su davno povenule, a u dvorištu je jedva 20 kokoši bez hrane i jaja…«
Barač je iz Rijeke protjerivan tri puta. Ako se prvi put, rujna 1920., žalbama i intervencijama uspio izboriti za ostanak u Rijeci, pa se iz nje nije ni maknuo, drugi je put, 1921., ipak bio prisiljen napustiti grad. No, ni u toj novoj situaciji, Barač ne posustaje. Nakon ponovnih intervencija, polazi mu za rukom vratiti se u Rijeku. Treći put, međutim, izgon je neopoziv. Konačna naredba o protjerivanju uručena mu je 13. siječnja 1922. i nakon nje se ništa nije dalo učiniti da se spriječi neumitan tijek sudbine.
Pitanje je koliko je u tom trenutku za takvo što Barač imao i snage. Njegova je osobna tragedija bila podcrtana trostrukim porazom. Ponajprije, oni za koje je desetljećima radio i koji su uvijek stajali iza njega, u tako delikatnu trenutku uskratili su podršku. Napustili su ga. Naime, usporedno s odustajanjem od riječkog pogona, odnosno s odlukom o njegovoj prodaji Italiji, u Budimpešti su odustali i od Rafinerijina dugogodišnjeg direktora. Bez Rafinerije, Barač dotadašnjim vlasnicima prestaje biti zanimljiv, pa ga odbacuju. Drugo, Barač se, kao pojedinac, nije u stanju nositi s političkim terorom koji je vladao u najbližoj sredini. A potpisnici naredbe 13. su siječnja 1922. bili odlučniji nego ikad prije da na slučaj Barač stave točku. Naredbu su smatrali posljednjom. Ne bude li postupio prema njoj, zaprijetili su uhićenjem. Treće, Barač je u tom trenutku ima 74 godine. Od čovjeka u toj dobi nerealno je očekivati mladalačku energiju i žar, pa makar to bilo i u vezi s vlastitom sudbinom.
Šikaniran, iscrpljen i napušten, Barač shvaća da je to konačan kraj priče o njemu i Rijeci.
Istog dana kada mu je uručena naredba, Barač sa suprugom Ludovikom i kćerkom Olgom sprema najneophodnije stvari u putne kovčege. Rijeku napušta u jutarnjim satima sutrašnjeg dana. Na put odlazi s potvrdom Kraljevske kotarske oblasti sa Sušaka, koja će mu barem donekle olakšati put. U njoj piše:
«Ovime se svjedoči da gospodin savjetnik Milutin Barač, ravnatelj tvornice petroleja u mirovini, seli definitivno iz Rijeke u Zagreb i nosi sa sobom deset kovčega, među kojima se nalazi kompletna stolna srebrnina za pet osoba i stolna oprema od alpake za dvanaest osoba. Moli se pogranične i carinske oblasti da spomenutom gospodinu, kao dobrom Jugoslavenu, koji se uvijek iskazao pravim patriotom na Rijeci, idu u susret, osobito glede propusta kočije i voza, koji se iz stanice Bakra, vraćaju na Sušak – Rijeku.»
Namještaj iz Baračeve kuće stigao je za njim u Zagreb tri godine poslije. Rafinerijina nova Uprava pomogla je otpremu poslavši u kuću stolara i nekoliko radnika, koji su se prihvatili pakiranja namještaja u drvene kutije da bi se predmeti u prijevozu zaštitili. Drvenu su građu za tu namjenu u Rafineriji ustupili besplatno. Glavnina pošiljke stala je u tri željeznička vagona.
Pitanje osmo:
MISLI LI BARAČ NA RIJEKU I NAKON ODLASKA?
Iako se nalazio nepremostivo daleko od Rijeke, u koju je ugradio svoje najbolje godine, graditelj pogona na Mlaki i njegov prvi direktor i dalje je u mislima s Rafinerijom. To se počelo iskazivati čim su ga napustile prve najneugodnije emocije potaknute protjerivanjem. Dakako, i nakon što se u Zagrebu potrudio naći nov smještaj obitelji. Baračevi najprije žive u stanu u Mesničkoj ulici br. 40, potom u kupljenoj kući na Ilirskom trgu br. 6.
Glava obitelji, međutim, 1927. napušta taj grad i vraća se na početak svoje životne priče. U Donju Zelinu. Razlog? Nakon smrti brata Vladimira postao je jedinim nasljednikom velikog posjeda svojih roditelja. A tu Baraču marljivost nije dopuštala da bude neaktivan. Možda jest bio umirovljen, ali se takvim nije osjećao. Posjed je pod njegovom rukom iznova živnuo: nabavio je domaće životinje, vinograd obogatio novim vrstama loze, formirao nov pčelinjak, oranice dao seljacima u zakup.
Koliko je Barač i u Donjoj Zelini ostao vezan uz Rafineriju, pokazuje korespondencija s pojedinim njezinim djelatnicima, s onima s kojima se za rada na Mlaki sprijateljio. Pisma su osobno intonirana. Primjerice, dopisujući se godinama s inženjerom Vinkom Burešom (zaposlenim na Mlaki od 1902.), Barač ga izvješćuje kako mu boravak na svježem zraku čini dobro (još je od mladićkih dana imao dišnih tegoba), zanima se može li se u riječkoj radionici Lazarus izraditi metalni uređaj za prešanje pčelinjeg voska (u Zagrebu ga nije mogao dobiti), pita za adresu stolara Franza Rocka koji mu je u Rafineriji izradio košnicu, pozdravlja suradnike koji su mu u Rafineriji bili vrlo privrženi (spominje osobe s prezimenom Korvin, Benedikt, Lang, Vološin) i slično.
Pisma ne ostaju bez odgovora. S Kvarnera mu pišu vrlo srdačno, ali ne propuštaju ga izvijestiti o takvim događajima kao što je odlazak s ovog svijeta nekih zajedničkih znanaca. Kako Baraču javlja Bureš 24. veljače 1929., među njima i kolegu Grünwalda, koji je «izveo u Rafineriji novu cracking destilaciju».
No, sav Baračev osobni vitalizam što ga je nastavio iskazivati u Donjoj Zelini nije mogao zastrijeti važnu činjenicu, činjenicu koja je neumoljivo preuzimala mjesto zaključka. Odlazeći u Donju Zelinu, Barač se vratio na točku iz koje je krenuo. Njegov se životni krug počeo zatvarati. Na posebno neugodan način to mu je najavio i moždani udar prvih dana 1933. Također nemogućnost pisanja odgovora vlastitom rukom na pristižuća pisma. O njoj saznajemo iz odgovora u Rijeku što ga, umjesto oca, potpisuje kći Olga siječnja 1934., tada već s prezimenom Jemrić-Barač.
Milutin Barač umro je 22. srpnja 1938. Pokopan je na groblju u Donjoj Zelini. Kada retci poput ovih ne bi svjedočili drukčije, neupućenik bi, gledajući posljednje počivalište, mogao pomisliti da u Rijeku nije nikad ni odlazio.