Oči, uši, kao i u glavi mozak, lijepo su i simetrično razdijeljeni. Lijevo oko nasuprot desnom. Desno uho nasuprot lijevom. Lijeva i desna polutka mozga. I nos je simetričan, ali ipak drugačije od usta. Ruke su simetrično obješene, grudi, noge. Od unutrašnjih organa bubrezi i pluća su simetrični, slijepo je crijevo jedno, debelo je crijevo jedno, jetra…
Usta su, gornja i donja usna, također simetrična ali, za razliku od uha i oka, njihova je simetričnost vodoravna. Često sam dvojio zašto je tome tako, ali razlog je, uvjeren sam, u njihovoj upućenosti na ono izvanjsko, na hranu. Što god je povezano s prirodom, simetrično je na taj način, vodoravno. Usta su ostatak onog životinjskog u nama, praktičan organ, poput očnjaka zvijeri. Zvijeri su ustima obješene u ovaj svijet. Mesožderi, svežderi i biljožderi.
Biljke su, samo naizgled, izbjegle toj simetriji. U početku griješeći, nalazio sam simetriju u njihovoj podijeljenosti na podzemni i nadzemni dio, no one su se pokazale mnogo lukavije. Biljke, jednostavno, neprestano ponavljaju svoj izgled. Rast biljaka samo je umnožavanje oko osi koja im nameće neprestanu reprodukciju istog uzorka. Svaki novi list preslika je onog već postojećeg. Isto se događa s cvjetovima ili korijenjem.
Nos. Logičnom se čini njegova okomita simetrija, dok se ne uvidi da je i on upućen na ono prirodno. Jer mirisi su, ma kako ugodni bili, ipak samo rezultat nekakvog raspadanja prirode, njezinog truljenja. Zbog toga je zbunjujuća njegova okomita podjela na lijevi i desni dio nosa. Kod životinja on je onaj vršak tijela koje strši u prirodu, početak simetrije životinjskog tijela koja prolazi kičmom, završava repom. Zašto se nos tako uvukao kod nas, ljudi?
Nos je onaj dio čovjeka koji je još uvijek upućen na prirodu, ali prije svega na ljudsku prirodu, njegovo tijelo, jer i ono je, nedvojbeno, nešto prirodno. I ono se odaje mirisom. Na glavi, između očiju, malo ispod njih, kod nas dvonožnih, on nije više vršak tijela kojim otkrivamo svijet oko sebe, već nekakav ostatak njuha, usmjeren samo na njušenje vlastita mirisa. Cijelo se ljudsko tijelo isparava prema nosu.
Zalazak Sunca u prirodi primjer je vodoravne simetrije, naročito zalazak sunca u more. Simetrala je horizont, simetrala koja dijeli ili povezuje, sunce na nebu i njegov odsjaj u moru. I kada je riječ o pustinji, bez obzira na nepostojanje njegova odraza, Sunce zalazi, ili izlazi, simetrično. Jer noć je, a ne sunčev odraz, druga strana simetrije. Nasuprot danu, ostaje tamo negdje iza horizonta. Vrlo simetrično.
Među starim spisima svakako su najzanimljiviji oni koji tumače sjenke ljudi kao dokaz da simetrija ne treba uvijek značiti i presliku nečega. Sjenka čovjeka jest simetrična liku koji je uzrokuje, ali nije statična, nepromjenjiva, kako je najčešće zamišljamo. Simetrija, jednostavno, ne mora biti kopija nečega. Svečanosti organizirane u čast sjenki, slavile su njezino oslobađanje od tijela koje je uzrokuje, razumijevajući ga kao početak samostalnog života sjenke, svijeta u kojem smo i mi, ljudi, ravnopravno sudjelovali.
U davna vremena svijet u kojem su one živjele, sjenke, nije se isticao nikakvom tajanstvenošću, mističnošću, već je svijest o postojanju tog svijeta kod ljudi izazvala zadovoljstvo, nikada strah. Štoviše, sjenke životinja od kojih su bježali smatrali su izravnim znakom upozorenja, zato prijateljskim svijetom. Vatre su postavljali na ulazu u spilje, kako bi se na vrijeme, sjenkama upozoreni, sklonili u životinjama nedostupne dijelove. Svoje su sjenke na zidove spilja precrtavali, želeći ugoditi sjenkama životinja. Sjenke, to je bilo svima razumljivo, nikada nisu napadale ljude.
U mraku pećina, svjesni da sjenke ne mogu postojati u mraku, osjećali su nelagodu, jer bili su prepušteni na milost zvijeri. Kad su naučili održavati vatru, zajedništvo sa sjenkama postalo je prisnije, čak su neke od njih crtali po zidovima pećina.
Čast da otvori svečanost u čast sjenki pripadala je onom koji je mogao najviše odskočiti. Zabranjeno je bilo visjeti o nečemu, ili pomagati se štapom, što je za posljedicu imalo mnoštvo poginulih. Za čast skakalo se sa stijena, okomitih i strmih, jer cijenjeni su bili samo skokovi koji nisu ni za trenutak gubili svoju sjenku. Skakalo se u zoru, ili u suton, kada su sjenke na strmim stijenama bile najsličnije ljudima. Onima koji su pogrešno procijenili visinu, uz mrtvo tijelo ukapale bi se palmine grane, jer mrtvi nisu mogli zadržati sjenku.
Onima s najdužim skokom, njihovoj sjenci, pripala bi slava koja bi potrajala do sljedeće svečanosti. Gdje god bi stajao ili sjedio, dokle bi dopirala njegova sjenka, ljudi bi donosili darove, popunjavajući sve do rubova sjene. I žene su se nudile, nevine, njegovoj sjeni, pokušavajući zatrudnjeti s kapljicama sjenke njegove sperme.
Mačka je bila cijenjena životinja. Svetim su smatrane leteće vjeverice, ne i ptice, jer letjele su odveć visoko za svoje sjene. Zmajevi, jer prvi se pamte negdje u to vrijeme obožavanja sjena, smatralo se da su oni jedini koji u mraku, riganjem vatre, mogu zazvati sjenke. Krijesnice su ih zbunjivale, premda tjelesne, u mraku svijetleće, nigdje im nisu nalazili njihove sjene. Neko su ih vrijeme obožavali, potom ubijali.
Zbunjivala ih je simetričnost ruku. Jer kako je moguće da ono što je samo ljudsko, toliko nalikuje svojoj sjeni. Polako bi desnu primicali stijeni, promatrajući sjenu, potom pod ruku podvlačili drugu, čudeći se. Vračevi su sebi odsijecali ruku. Niti jednom drugom dijelu tijela to nije uspijevalo. Uvući se u vlastitu sjenku! Njihovoj je zbunjenosti pridonosila činjenica da su i desna i lijeva ruka mogle to isto, uvući se u sjenu. Ali, odsijecanje jedne ruke izazvalo je neobičnu posljedicu, do tada nepoznatu. Naime, plemena su do tada neprijatelje vidjela samo u pripadnicima protivničkih grupa, no sada su se ljudi počeli razlikovati i unutar iste zajednice.
Fragmenti starih spisa što su ostali dostupni, nedovoljni su da bi se zaključilo na koji je način zamrlo štovanje sjena, kako se skladan život s njima pretvorio u strah ljudi pred njima. I to najizrazitiji noću, kada je svijet sjena najslabiji, njihovo postojanje jedva primjetno. Moguće objašnjenje: premda nesvjesni simetrije koja je bila u temelju njihova svijeta, nagonski su se protiv nje počeli buniti. Jednostavno, bilo je teško živjeti istovremeno u dva vidljiva svijeta, ma koliko zajedničkog nalazili u njima. Jedan od tih svjetova trebalo je zatomiti, trebalo ga je na neki način kontrolirati, ili jednostavno izgurati iz onog prevladavajućeg.
Jedan od sačuvanih fragmenata govori da je svijet sjena bio ugrožen od ljudi koji su sjenke počeli bojiti. U početku se boja javlja na zidovima spilja, unutar tamnih obrisa sjena, s namjerom da ih ukrase. No, ukrašavanje je, čini se, bila samo izlika. Teško bi bilo dokazati, ali moguće je da je to u povijesti čovječanstva prvi slučaj odvajanja istine za one malobrojne, odabrane, od istine za mase. Lako razumljivi obojeni likovi životinja postali su predmet svjetovnog obožavanja. Tijek obožavanja obojenih likova nije se mogao zaustaviti. Onima upućenima bilo je jasno da se vjerovanje masa sve više udaljava od istinskog svijeta sjena. Posljedica bojenja bila je vizualno izdizanje crteža iz ravnina stijene. Nije trebalo proći drugo vremena kad se javljaju i prve skulpture, kipovi kojih je karakteristika bila da su uvijek jednom stranom priljubljeni uz stijenu u kojoj su i isklesani. Tako klesani nisu dozvoljavali sjenci da se rasprostre oko njih na do tada poznat način, tj. sjena je ostala zauvijek vezana za kip. Na svečanostima u čast sjena više se nisu cijenili oni koji su najviše mogli skočiti, već oni najmanje pokretni. Nepokretnost i glomaznost postupno su zamijenili dotad temeljnu karakteristiku svijeta sjena, njihovu lepršavost i mogućnost samostalnog, od tijela odvojenog života. Sjene su postale zarobljenici tijela.
Ne shvaćajući istinsku bit sjena, njihov su svijet počeli gurati u podzemlje, sve ga češće opisujući kao svijet koji pripada mrtvima. Smrt je postala ogledalna granica koja je sve jasnije razdvajala svijet živih od svijeta mrtvih, prikazujući ih kao sjenke. Simetrija, jer ona je dijelila dva svijeta, postala je izvor straha, pretpostavka o postajanju nečeg nepoznatog, natprirodnog, koje se nalazi s one strane ogledalne crte.Jasno, sjenke u nadzemnom svijetu prestale su biti predmet zanimanja ljudi, ili barem većine. No, istina sjena održava se i dalje, i to u neslućenim razmjerima.
Kasnije su kulture u tragovima sačuvale sjećanje na to doba, premda su ih mnogi tumači pokušali zauvijek zamesti. Memnone, na primjer, već stoljećima pokušavaju prikazati kao goleme skulpture kojima je glavna karakteristika okrenutost Suncu, onome kome i zahvaljuju život. Zvuk koji su, kako se priča, ispuštali izlaskom sunca, čak se tumači radom robova u njihovoj unutrašnjosti. Sve samo u jednome cilju, da se svrati pozornost s oblika sjena koje ti golemi kipovi navlače na sebe. U podne, kada je sunce u zenitu, lica im prekriva golema, vlastita sjena, jasno ukazujući na smisao njihove gradnje, na održavanje štovanja sjena u ovom, a ne nekakvom podzemnom svijetu.
Piramide su jednom stranom uvijek u sjeni. No,mnogo važnije, svaka od strana piramida nisu ravne površine, već su konkavne, a konkavnost izražena brojkama odgovara zakrivljenosti Zemlje. Ta zakrivljenost nije ništa drugo nego slika Zemljine sjenke. Otisak Zemljine zakrivljenosti na stranicama piramida još je jedan dokaz da se nekada simetrija potpuno drugačije razumijevala nego što je danas, jer ona je danas podložna naivnom tumačenju, naizgled samo jednostavna preslika. Sva dosadašnja istraživanja konkavnosti stranica piramida, nažalost, usmjerena su na mogućnost da je njihov oblik, njihova ispolirana zrcalna udubljenost služila nekakvoj komunikaciji s nepoznatim civilizacijama, čak i kao nekakvi svjetionici vanzemaljskih bića. Jer ljudi se uvijek pitaju kako dostići nešto gotovo nedokučivo daleko, ne shvaćajući da konkavnost stranica piramida upućuje na sebe, na tamnu sjenku što je suncem obasjana pod određenim kutom, i stvara sama ta zakrivljenost. U njezinom središtu tamno je mjesto, dno jedva vidljivog lijevka. To dno privlači u sebe, ne odašilje nekamo ili nešto u nepoznato.
Krivulja udubljenosti piramida preslika je zakrivljenosti oceana, i to ne bilo kojeg. Jer riječ je o Tihom oceanu. I golema je tajna kako su ljudi u doba gradnje piramida znali da će se svijet sjenki, sve do danas, nepromijenjen, održati u najvećem od oceana…