Arhitekt Zdenko Sila |
Tipičan mediteranski grad obično prepoznajemo po stablima palme. Već na ulazu u luke cijelog sredozemnog bazena putnike namjernike dočekuje ta biljka s krunom lepezastog ili perastog lišća. Ne i u Rijeci. Ovaj grad, u kojemu se srednjoeuropske palače narcisoidno ogledaju u moru, nije prepoznatljiv po palmama. Umjesto toga uz cestu pored riječke Rive posađena su neka druga stabla, što nije slučajno. Dok se svakodnevno vozimo kroz središte Rijeke više i ne razmišljamo o tim “znakovima pored puta”. Život je postao brz i više nema vremena za detalje. Zato ovom prilikom podsjećamo na zanimljivu anegdotu kako je došlo do toga da su jedan od florealnih znamena Rijeke postale upravo one – crnike!
Priča ide otprilike ovako: uoči dolaska Josipa Broza Tita u Rijeku, pedesetih godina prošlog stoljeća uređivala se riječka Riva. U planu je bila i sadnja crnika, ali za to više nije bilo vremena. Naređeno je da se jame zatrpaju i kasnije asfaltiraju. Međutim, ugledni riječki arhitekt Zdenko Sila tada je rezolutno rekao kako to ne dolazi u obzir. Predložio je da se rupe pokriju daskama, a kad je Tito otišao, zasađen je drvored crnika koji i danas krasi riječku Rivu. Možda ima onih koji smatraju da bi palme bile ljepše, ali drvored crnika također je jedna od posebnosti Rijeke. Osim toga, česmina, crnika ili crni hrast uvijek je zeleno i izrazito mediteransko drvo. Crnike su osim toga otpornije na vremenske (ne)prilike. Ove riječke naročito su lijepe u vrijeme Božića kad kroz njihove guste krošnje svijetle lampice. Ne znamo točno koliko je crnika posađeno. Nismo brojili, jer nam matematika baš i ne ide. To prepuštamo dragom čitatelju da učini tijekom prve sljedeće šetnje Rivom.
PLANIRANJE RIJEKE
Zdenko Sila nije zaslužan samo za crnike, već i za plan revitalizacije riječkog Starog grada te regulaciju riječke Rive. Jedan je od pionira urbanizma i prostornog planiranja u našim krajevima. Naime, u doba kad su počeli Sila i Zdenko Kolacio, u Rijeci još nije postojao urbanizam, ni kao pojam ni kao struka. Pedesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kad se u našoj sredini još uvijek nije ispravno shvaćalo značenje urbanizma i prostornog planiranja u razvoju gradova i regija, Zdenko Sila bio je na čelu Urbanističkog instituta iz Rijeke, postajući jedna od središnjih ličnosti hrvatskog urbanizma. Već 1955. godine ističe se u planiranju obnove i izgradnje Rijeke, istarskih, primorskih i sjevernojadranskih otočkih gradova i mjesta, a pripada mu i velika zasluga za napredna rješenja uređenja i revitalizacije starih gradskih jezgri i ambijenata.
Posebno područje stvaralaštva Zdenka Sile predstavljalo je oblikovanje spomenika, od kojih je zasigurno najpoznatiji Dvadeset i šestorici smrznutih partizana na Matić poljani kod Mrkoplja u Gorskom kotaru.
Zdenko Sila i Zdenko Kolacio autori su urbanističko-arhitektonskog dijela Spomenika osloboditeljima Rijeke, čiji je autor akademski kipar Vinko Matković.
Prema idejnom rješenju Zdenka Kolacija i Zdenka Sile na najvišem platou Trsatskog parka izgrađena je i Spomen-kosturnica. Zdenko Sila govorio je kako se spomenicima bavi iz hobija, pored svog primarnog posla urbanista i prostornog planera.
| 
Da nije bilo Zdenka Sile, ne bi bilo ni crnika na Rivi, jednog od riječkih zaštitnih znakova. |
SPOMENICI
Budući da je imao i likovno obrazovanje, veliko zadovoljstvo predstavljalo mu je rješavati neki likovni problem kao što je spomenik. Najviše spomenika izradio je na području Primorsko-goranske i Istarske županije, a najglasovitiji je spomenički ansambl već spomenuti Dvadeset i šestorici smrznutih partizana. Sastavni dio tog spomenika autentična je priroda – poljana koja je spomenička po tom tragičnom događaju. Kad je upoznat s ovom temom, Sila je odmah došao na ideju da smrznute ljude prikaže kao stećke. Kako je imao velik osjećaj za pejzaž, to je izvedeno tako da su živi ljudi postavljeni kao kolona koju je on razmještao tako da se postigne prostorna kompozicija u toj dolini, a zatim su prema tim živim modelima postavljene kamene skulpture. Tako je nastala lijepa kompozicija koja podsjeća na stare neolitske spomenike.
Poput svog učitelja Plečnika, i Sila je znao kako proporcije i materijali u arhitekturi mogu djelovati na ljude. On je to primjenjivao u velikim prostorima. Nije se toliko bavio arhitekturom, više se posvetio urbanizmu i prostornom planiranju. To je nešto što kod nas nije toliko popularno kao arhitektura jer se rezultati ne vide odmah nego nakon mnogo godina. Zdenko Sila imao je suptilan osjećaj za prostor. Zahvaljujući njemu danas baštinimo na kilometre i kilometre potpuno sačuvane obale, a sve to utkano je u brojne prostorne planove na kojima je Sila radio.
OBRAZOVANJE I KULTURA
Zdenko Sila pripadao je onom tipu ljudi kakvih je danas sve manje. Bio je pripadnik jedne fine srednjoeuropske obitelji, a uz to su od samih početaka išli obrazovanje i kultura. Rođen je u Pragu 1915. godine. Naime, njegov je otac, inače tršćanski Slovenac, studirao u Pragu. Ondje je na Karlovom mostu, u vrijeme tradicionalne trke osmeraca, upoznao Zdenkovu majku, pravu Čehinju, koja je bila učiteljica. Majka ga je uvijek zvala Zdenjek, a češki je, naravno, izvrsno znao jer mu je to bio materinski jezik. Školovao se u Pragu. To je bila sredina u kojoj je odrastao, dok je još kao dijete upoznao i Hrvatsku. Česi su, naime, oduvijek voljeli putovati i, kao što je poznato, rado su dolazili i u naše krajeve. Tako je i Zdenko kao dječak dolazio u Dalmaciju i bavio se slikanjem. To mu je bio hobi, pa je u tehnici akvarela naslikao Split i Dioklecijanovu palaču. Tada je po prvi put upoznao našu zemlju.
Onda je počeo Drugi svjetski rat i njegova je obitelj pod najezdom nacizma iz Češke pobjegla u Sloveniju. Nastanili su se u Mariboru, gdje je Sila maturirao na realnoj gimnaziji. Kako se, međutim, i ovdje bližio rat, sve teže se živjelo i njegov otac nije imao posla.
Zdenko je u Ljubljani upisao fakultet arhitekture, jedan od prvih fakulteta te vrste na ovim prostorima. Vodio ga je glasoviti profesor Jože Plečnik – poznati majstor secesijske arhitekture i učenik znamenitoga bečkog arhitekta Otta Wagnera. Plečnik je bio jedan od najtalentiranijih arhitekata Wagnerove škole arhitekture i vodeći Masarykov arhitekt u Češkoj. Čim je u Ljubljani osnovan fakultet arhitekture, vratio se u Sloveniju. U to vrijeme nisu postojali prijamni ispiti, ali ih je formalno provodio Plečnik. Ispiti nisu bili pismeni, nego je Plečnik po dva ili tri sata vrlo temeljito razgovarao s potencijalnim kandidatima. Budući da je Sila poznavao njegov rad u Pragu, Plečniku se to jako svidjelo i bilo mu je drago da netko tako mlad ima tako veliko znanje i kulturu. Sila je tako postao jedan od njegovih omiljenih studenata, a pod Plečnikovim mentorstvom radio je na projektu Sveučilišne knjižnice u Ljubljani, vrlo važne zgrade za slovensku arhitekturu (nalazila se i na novčanicama tolara).
NA SUŠAKU
Kad je diplomirao, Zdenko Sila je 1941. godine zbog posla stigao na Sušak. Tu je radio na jednoj obiteljskoj kući na Pećinama. U Rijeci ga je zatekao Drugi svjetski rat i bio je mobiliziran. Kasnije je bio i u partizanima i jedva preživio. Nakon rata čitav svoj radni vijek djelovao je u Hrvatskoj, i to kao jedini Plečnikov učenik.
U svoje pristupe i stvaralaštvo unosio je izrazitu humanost, kulturu, osjetljivost i maštu. K tomu, bio je čovjek nježne, plemenite uznositosti. Kad je govorio, uvijek je bilo istinito i časno. Novac, duh vlasništva, društvene počasti, autoritet – za njega nisu postojali. Živio je u skromnom stanu. Nije ništa posjedovao. Za njega kao da su postojale samo duhovne vrijednosti - riječi su Vladija Bralića, riječkog arhitekta, kojima opisuje svog kolegu Zdenka Silu. Bogat stvaralački i znanstveni pedesetogodišnji opus arhitekta Sile karakterizira široki raspon i visoka kvaliteta. Upravo zahvaljujući njemu danas šećemo pod uvijek zelenim krošnjama crnika na riječkoj Rivi.
Arhitekt Zdenko Sila (u prvom planu) sa suradnicima. Pripadao je onom tipu ljudi kakvih je danas sve manje. Za njega su postojale samo duhovne vrijednosti.