Turističko mjesto Jadranovo nedaleko od Rijeke sa zaselcima: Katun, Kloštar, Smokovo i Šiljevice gotovo je cijeli prošli vijek imalo naziv Sv. Jakov-Šiljevica. Kako je politički režim 1954. godine ustrajao na promjeni mjesta, te su se godine na održanom referendumu mještani opredijelili za naziv – Jadranovo. No, etnici Jakovari odnosno Jakovarke održali su se do dana današnjeg.
Bogati arhivski podaci župnog ureda svjedoče da su Jakovari, slično kao i drugi Primorci, odlazili u strani svijet trbuhom za kruhom kako bi se prehranili i kući poslali ušteđevinu.
Prvi Jakovari koji su u potrazi za boljim životom pošli u svijet (prema podacima iz Stališa duša II. župne crkve Sv. Jakova) bili su: Luka Šegulja, Jakob i Ivan Gržac, Franjo Knez i Franjo Josip Brnić.
Luka Šegulja iz zaselka Šiljevice priključio se Primorcima koji su otišli na kopanje Sueskog kanala.1 Rođen je 1. kolovoza 1830., a umro je 21. kolovoza 1868. u Aleksandriji.
Jakob Gržac iz zaselka Kloštar rođen je 25. lipnja 1836., umro je u New Orleansu 29. lipnja 1898. Njegov brat Ivan Gržac, rođen 28. kolovoza 1842., umro je u Patagoniji (prema bilješci u navedenom Stališu duša pao s konja, bez naznake godine smrti).
Franjo Knez, iz zaselka Kloštar, rođen je 8. srpnja 1850., a umro 7. rujna 1880. u Aleksandriji.
Fran Josip Brnić iz zaselka Kloštar, rođen 2. rujna 1867., došao je u Salisbury, odnosno Rodeziju, 1897. godine.2
BROJ ISELJENIKA I PRAVCI ISELJAVANJA
Prema iskazima starijih stanovnika u razdoblju od 1920. – 1940. godine gotovo je iz svake druge jakovarske obitelji neki član bio u iseljeništvu.Nažalost, ne postoje statistički podaci koji bi to mogli potvrditi.
Jedino je župnik na neki način utvrđivao broj iseljenika. Tako prema podacima župnog ureda u godini 1925. bilo je u inozemstvu 92 Jakovara, i to: u SAD-u 50, Kanadi 8, Argentini 24 i u Južnoj Africi 10 (slika 1).
Prema zapisima tadašnjeg župnika Vidasa 1930-ih godina znatno je povećan odlazak Jakovara u svijet, i to najviše u Argentinu i Kanadu.
ULOGA AGENATA U ISELJAVANJU
Na pravce masovnijeg iseljavanja najviše su utjecale informacije koje su na razne načine lansirali za to plaćeni agenti. Velike brodarske kompanije za prijevoz putnika organizirale su akviziterske službe koje su uz pomoć svojih agenata po primorskim krajevima prikupljale putnike/iseljenike za rad u pojedinim zemljama. Tako npr., nakon što je Austro-Ugarska sklopila ugovor s engleskim brodarskim društvom Cunard Company da parobrodi tog društva redovito dolaze u Rijeku, preko te luke godine 1908. iselilo se 15.648, a godine 1909. pojačanom aitacijom agenata čak 37.740 osoba.3
Poneki su agenti obećavali besplatan prijevoz do Trsta pa i dalje, te velike zarade u pojedinim stranim državama. Propaganda je često bila lažna pa su morale intervenirati i državne vlasti. Tako je Povjereništvo za socijalnu skrb Kraljevske hrvatske slavonske zemaljske vlade mjeseca studenoga 1920. izdalo okružnicu u kojoj stoji da su od jednog brodara iz Pariza primili obavještenje da razne osobe dočekuju na stanicama doseljenike; oduzimajući njihovu gotovinu te im u zamjenu davaju podpuno vrijedne tiskanice uz uputu, da proslijede put do Cherbourga i Hâvra, gdje će ime se sve potvrde izmijeniti. U nastavku u istoj okružnici piše da iseljenici budu oprezni prema takovim agentima, budući da su kroz ove prijevare čine izvrgnuti pogibelji da budu iz Amerike vraćeni ne imajući sa sobom zakonom pripisanu gotovinu.4
ISELJENICI U JUŽNU AFRIKU
Kako je već navedeno, prvi Jakovar iseljenik u zemlje Južne Afrike bio Franjo Josip Brnić koji je stigao u Salisbury (Rodeziju) godine 1897. Potom je registriran Ivan Brnić, ali nepoznate godine ulaska. Nakon toga zabilježena su jakovarska prezimena Grbčić i Ahel u Rodeziji i Južnoafričkoj Republici.
U južnoafričkim zemljama Jakovari su najprije radili u rudnicima dijamanata, zlata i bakra, a potom se iskazuju kao vrsni zidari i klesari. Druga generacija, poslije 1920. godine, dolazi obrazovanija pa nalazi posao i izvan rudnika i građevinarstva. Poslije II. svjetskog rata u Južnu Afriku Jakovari su odlazili uglavnom putem porodičnih i rodbinskih veza.
ISELJENICI U SAD
Prema statistici američkog ureda za useljeništvo5 imigranti iz Sv. Jakova po godinama ulaska od 1902. do 1923. godine bili su u starosnoj dobi od 28 godina. Najveći broj iseljenika smjestio se u St. Luisu.
ISELJENICI U KANADU
Pouzdani pisani podaci o iseljenicima u Kanadu nisu dostupni. Iseljenici koji su otputovali u Kanadu uglavnom su išli iz francuske luke Marsej (Marseille) ili njemačke luke Hamburg. Jezgra jakovarskih iseljenika bila je u Vankuveru (Vancouver). Poznato je da su u tom gradu neki jakovarski iseljenici postali poduzetnici u hotelijerskoj industriji.
NE PUTUJTE U BRAZIL
Na teške uvjete života u inozemstvu iseljenici se u pismima nisu žalili svojim najbližima, vjerojatno zbog razloga da ih ne zabrinjavaju i nemiravaju. No, na njihove teške uvjete života ponekad su ukazivala i državna tijela. Tako je npr. Odjel za unutarnje poslove u Zagrebu Kr. hr. slav. dal. zemaljske vlade objavio je 4. rujna 1911., dopis upućen i na znanje župnom uredu u Sv. Jakovu-Šiljevici, u kojem stoji:
Kr. Zemaljskoj vladi došlo je na znanje, da neki agent obilazi po zemlji, te da je već mnogo obitelji nagovorio, da se sele u Braziliju, obećavši istima, da će od brazilske vlade dobit bezplatno zemljište koliko ga žele, zatim hrane, krave i svinje i sve što im je potrebito za početak u gospodarstvu.
Proti rečenom agentu imade se u slučaju zatečenja postupati svom strogošću banske naredbe od 28/2. 1909. br. 8321. a sve područne upravne oblasti, župne urede, i parohijalna zvanja valja uputiti, neka najzdružnije upozore pučanstvo da je iseljavanje u Braziliju zabranjeno, i to iz razloga, što su iseljenici koji su tamo pošli bud stradali životom usljed vrlo loših zdravstvenih prilika, bud zapali u najveću biedu, jer usljed nedostataka sredstava nisu mogli da namiruju i najsitnije životne namirnice.6
Kasnije su brojni iseljenici iz Brazila podnijeli Kraljevskoj zemaljskoj vladi molbe da budu na trošak zemlje dopremljeni natrag u domovinu budući da u Braziliji stalno pate zbog klime i od tropskih bolesti. Temeljem tih molbi konzulat u Sao Paolu nije uspio riješiti pitanje povrata tih iseljenika. Razloge za taj neuspjeh obrazložili su činjenicom da radnici u Braziliji obvezuju se bez razlike ugovorom na stanovito vrijeme za obradjivanje plantaža kave. Vlasnici plantaža pako traže strogo izvršivanje ugovora, buduć da je rivalitet obzirom na žetve vrlo velik. Prekršenja ugovora imade teške kazni globe za posljedicu, a pobjeglom kolonisti nije lahko naći zaposlenje na drugoj plantaži, jer bi novi gospodar bio izvrgnut osveti prijašnjega.7
ZAŠTO JE ARGENTINA POSTALA PRIMAMLJIVA?
Nakon 1930-ih godina Argentina je postala najprivlačnija zemlja za radnike koji su tražili zaposlenje i zaradu. Tada je Argentina bila vrlo rijetko naseljena, a po površini deveta zemlja na svijetu. Zbog rijetke naseljenosti i nedostatka radne snage argentinske su vlasti inzistirale na useljavanju. Propagirale su vrlo povoljne poljoprivredne prilike i liberizaciju useljeničke politike. Useljenicima su obećavana velika prava koja će imati kao građani: pravo na rad, pravo plovidbe, pravo trgovine, pravo ulaza i trajnog naseljenja, pravo upotrebe vlasništva, vjeroispovijesti, udruživanja i druga slična prava.
Uz navedeno valja imati na umu da su gotovo istovremeno zemlje SAD-a počele uvoditi restrikcije za ulazak, a isto tako i Južnoafrička država, što je također utjecalo na pronalaženje drugih pravaca odlaska u svijet za boljim životom.
Prema prenesenim navodima Jakovara povratnika, iseljenici su po dolasku u Argentinu bili grupirani u dvije socijalno-ekonomske skupine. Prva za Buenos Aires, druga za unutrašnjost. Oni u Buenos Airesu bavili su se "gradskim zanimanjima", a oni u unutrašnjosti bili su angažirani uglavnom u poljoprivredi. Dio njih radio je na izgradnji željezničkih pruga diljem Argentine.
U POTRAZI ZA RADOM U TURSKOJ, IRANU I AFGANISTANU
Turska, Iran i Afganistan postali su Primorcima interesantni tek poslije 1930-ih godina. Tih su se godina i Petar Ahel iz Šiljevica i Stjepan Jurišić iz Smokova u grupi s drugim Primorcima uputili u potrazi za poslom u Tursku, Iran i Afganistan. Petar Ahel poznat je po postavljanju minijaturnih mozaik-pločica u kraljevskoj palači Reza Kan Pahlavija, šaha Irana.
O UVJETIMA ŽIVOTA U ISELJENIŠTVU
Na teške uvjete rada i života upućuju i osmrtnice koje su dolazile u župni ured Sv. Jakova. Najčešći uzroci smrti bili su: nesreća na poslu, sušica (tuberkuloza), malarija i plućni karcinom.
Neki iseljenici zatečeni u neimaštini zaželjeli su se vratiti u domovinu. Ne imajući novca za povratnu kartu obraćali su se za pomoć poslanstvu i obitelji. Obitelj iseljenika bila je spremna prodati imanje i kuću za putnu kartu svojeg člana. O tome svjedoči pismo Poslanstva Kraljevine Jugoslavije u Buenos Airesu, br. 1163., od 17. aprila 1937., upućeno župniku Sv. Jakova, u kojem stoji: Iseljenik J... M, 48-50 godina star, iz Katuna, umro je u Buenos Airesu 14. o.m.... Pošto je obitelj nameravala da proda kuću i pribavi kartu za povratak u domovinu, važno je da se hitno o prednjem obavijesti udova, kako se nebi tom sada nepotrebnom prodajom izlagala gubitku. 8
Način sahrane pokojnika u američkim zemljama ukazivao je, u pravilu, na stečeni imetak iseljenika. Ako je pokojnik imao neku dostatnu imovinu ili uštedu, onda je bio pokopan, a ako ne, bio je spaljen. Tako npr. jedan iseljenik u tekstu pisma od 26. rujna 1940. iz Buenos Airesa obavještava rođaka u Sv. Jakovu da mu je umro sin. U tom pismu stoji: «...on je siromah umro bez jednog solda nije ostavio ni solda ... pak sam skupio milostinju i stim smoga pokopali u zemlju a da nis tako napravil bi ga bili spalili.9
Suprotno, jedno pismo i St. Luisa ukazuje da je pokopani Jakovar imao na sprovodu 8 limuzina i 5 vijenaca.10
POMOĆ ISELJENIKA MATIČNOM MJESTU
Iako je većina jakovarskih iseljenika teškim trudom i odricanjem stjecala neke prihode, oni su se odazivali na svaku zatraženu pomoć mještana. Npr. za podizanje crkvenog tornja 1926. iseljenici koji su živjeli oko St. Luisa skupili su oko 300 američkih dolara. U II. svjetskom ratu neki su iseljenici iz Južne afrike novčano pomagali NOB. Poslije 1950-ih iseljenici iz Sjeverne Amerike materijalno i novčano pomagali su elektrifikaciju mjesta i izgradnju Doma kulture.
BILJEŠKE
| 1 | Prema T.A. Mursalo na gradnji tog kanala, koja je započela godine 1859., sudjelovalo je oko 30.000 Hrvata, a kada je bio završen, ti su se Hrvati raspršili po Južnoj Africi, Australiji, Novom Zelandu, SAD-u i Argentini; Mursalo T.A.: In search for better life, a story of Croatian Settlers in South Affrica, Printpak, Ltd., Cape, 1981. str. 40. Prema V. Holjevcu prigodom svečanog otvaranja kanala 17. studenog 1869. hrvatski poduzetnik Lončarić, rodom iz Selaca, razbio je minom posljednju stijenu koja je dijelila Crveno od Sredozemnog mora i za taj posao dobio nagradu od 60 dukata. Vidjeti Holjevac, V. Hrvati izvan domovine, Matica Hrvatska, Zagreb, 1967., str. 241. |
| 2 | Mursalo, T.A. Tvrtko: Hrvati na jugu Afrike (1757.-1997.) Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2003. str. 83. |
| 3 | Prohaska, D. Hrvatska čitanka, Zagreb, 1910., str. 146. |
| 4 | Iz Arhive Župnog ureda crkve sv. Jakov. |
| 5 | Izvor: www.elliseisland.org |
| 6 | Iz Arhive Župnog ureda crkve sv. Jakov |
| 7 | Iz Arhive Župnog ureda crkve sv. Jakov |
| 8 | Iz Arhive Župnog ureda crkve sv. Jakov. U navedenom pismu stoji puno ime i prezime umrlog iseljenika. |
| 9 | Iz Arhive Župnog ureda crkve sv. Jakov |
| 10 | Iz Arhive Župnog ureda crkve sv. Jakov |